U svijetu žanrovske literature potresi su rijetki.
Tamo gdje produkciju normiraju čvrste regule, samo rijetki se odlučuju na odvažne iskorake i propitivanje uvriježenih praksi, većina bira sigurnost provjerenih formula koje jamče uspjeh kod masovne publike. Hideo Yokoyama (1957.) izabrao je, recimo, nišu proceduralnog krimića koju se prije njega razvijali deseci uspješnih autora u širokome rasponu od Georgesa Simenona do Eda McBaina. No umjesto da se toj špranci pokori, on ju je izvrnuo kao čarapu, i stvorio vlastiti osebujni pripovjedni svijet.
U njegovim krimićima više je drame u likovima nego izvan njih, krv se ne lije u potocima, manjka čak i leševa, ali zato ne fali napetosti. Yokoyama je do te mjere unikatan i svoj da se s njime muče i nakladnici i kritičari, jer im nije do kraja jasno kako ga predstavljati. Stvari se dodatno kompliciraju kad ovaj autor izbaci knjigu koja ustvari uopće nije krimić, premda u njoj ima žrtava koje su stradale pod nejasnim okolnostima.
Osjećaj krivnje
Njegov roman pod naslovom “Sedamnaest” (hrvatski prijevod ne s engleskog, nego s japanskog potpisuju Mirjana Čanić Kukilo i Nebojša Buđanovac) svi su se požurili brendirati kao triler što bi on mogao biti samo ako se prije toga dogovorimo kako bi se ista etiketa mogla zalijepiti, recimo, i na filmove Ingmara Bergmana.
Knjizi, naime, ne manjka napetosti, ali nju ne generira potraga za uzrocima nekog strašnog događaja odnosno osobama koje su za nju odgovorne, nego dinamika međuljudskih odnosa u novinskoj redakciji koja o tome događaju izvještava.
Roman se temelji na istinitom događaju, najvećoj zrakoplovnoj nesreći u povijesti, koja se dogodila 1985. godine, kada se Boeing 747 Japan Air Linesa na letu 123 iz Tokija u Osaku srušio na planinu Takamagahara. U nesreći je poginulo 520 osoba, a četiri su teško ozlijeđene. O toj tragediji Yokoyama je izvještavao kao mladi novinar lokalnog dnevnog lista, pa nema sumnje da je roman itekako oslonjen na njegova osobna iskustva.
Glavni junak zove se Yuuki, ima četrdeset godina, novinar je Vjesnika sjevernog Kanta i zbog svojega je respektabilnog staža već odavno trebao biti na nekom uredničkom položaju. On se, međutim, uporno odupire promociji na više rangirano mjesto u redakcijskoj hijerarhiji, jer je uvjeren kako ne raspolaže ni profesionalnim ni socijalnim vještinama koje su nužne da bi netko bio dobar, pouzdan rukovoditelj. Taj stav izravna je posljedica dubokog osjećaja krivnje koja ga već godinama progoni.
Osjeća se odgovornim za smrt mlađega kolege kojemu je svojedobno netaktično naložio da odradi neki zadatak, a onda su se stvari tragično zaplele.
Unatoč dugoj povijesti Yuukijeva inzistiranja na tome da ostane obični novinar, postavit će ga na mjesto šefa ad hoc stvorenoga deska koji mora pratiti nesreću od trenutka prve dojave o njoj, u trenutku kada se još uvijek ne zna gdje je točno avion pao.
Vjesnik sjevernog Kanta, mali je provincijski list iz prefekture Gunma. Mali, naravno, za japanske standarde, jer je u njemu zaposleno “samo” 511 ljudi. Podatak gdje se točno avion srušio ključan je, jer određuje koliko će prostora redakcija dati tome događaju, kako će ga tretirati i koliko dugo. Ako se nesreća zbila izvan granica njihove provincije, onda će mu posvetiti nešto manje stranica i kraće o njemu izvještavati. Potvrda da se pad dogodio na samoj granici njihove provincije, pokrenut će nezabilježeni mobilizacijski zamašnjak, jer će svima postati jasno kako su suočeni s događajem od kojega nema većeg u cijeloj povijesti njihove regije. No ne mobiliziraju se samo novinari, nego i ljudi iz drugih novinskih sektora, oni koji vode tiskaru, distribuciju i propagandu, a sve ih pokreću različite osobne i profesionalne ambicije. K tome, do toga trenutka pritajene redakcijske frakcije stupit će u otvoreni rat za prestiž.
Stare i nove traume
Yuukija ništa od svega toga ne zanima, on bi samo htio biti – odnosno ostati - dobar profesionalac, lojalan zaposlenik i častan čovjek. Njegov nezavidan položaj dodatno potkopavaju stare i nešto novije traume: sin je prostitutke, a sa sinom tinejdžerom jedva da ima ikakav odnos. Barem koliko bi htio zaslužiti uvažavanje ljudi s kojima radi, htio ga bi ga zadobiti i u vlastitoj kući, da ga poštuju supruga i djeca, a čini mu se da je na oba fronta jednako podbacio.
“Sedamnaest” možda uistinu jest triler, ali interioriziran, napeta drama o žudnji za poštovanjem koje glavnome junaku dvostruko izmiče, jer se na poslu mora suočavati s tuđim, često nesukladnim ambicijama, a doma ga dočekuje ravnodušnost. Najveća zrakoplovna nesreća ovdje ide ruku pod ruku s jednom malešnom, duboko osobnom i dirljivom.