Joyce Carol Oates ne pripada ni svijetu takozvane visoke, ni još takozvanije niske književnosti.
A opet, lijepo se snalazi u oba ta nepomirljiva polja. Knjige joj redovito dospijevaju visoko na top-listama bestsellera, masovno se čitaju i na aerodromima i na plažama, a uživaju i više nego pristojan status kod kritike i žirija uglednih nagrada. Naravno, snobizam je jedna od većih prirodnih sila, pa još uvijek preostaje dovoljno svijeta koji joj je ne može oprostiti komercijalni uspjeh. Takvi rado iz rukava povlače argument da se radi o jednoj od najproduktivnijih autorica našega vremena. Ona je objavila 64 romana i 48 zbirki priča, o literaturi za djecu, esejima i dramama da i ne govorimo. I zaludu joj je što se brani da piše svakoga dana, i petkom i svetkom, ujutro pet sati u komadu i poslijepodne još dva ili tri. Premalo je to vremena za tako puno knjiga, prigovaraju samozvani čuvari najviših estetskih kriterija, čvrsto uvjereni kako bi Joyce bila kudikamo bolja spisateljica da se dulje pati nad svakim rukopisom.
Strah od manijaka
Ona je, međutim, oduvijek slabo marila za takva zanovijetanja, nije imala kada, jer je bila zaokupljena stvaranjem. Danas, u 84. godini života, mari još i manje. Godine 2022. objavila je zamašni libar pod naslovom “Babysitter”, koji odnedavna možemo čitati u prijevodu Mirne Čubranić. Od tada su joj u Sjedinjenim Američkim Državama izašla još dva romana, a nemamo razloga sumnjati da upravo radi na trećem. I dalje je vjerna svojoj strasti da prekoračuje kako poetičke tako i tržišne niše te piše knjige koje je teško smjestiti u bilo kakvu ladicu.
“Babysitter” je u tom smislu ogledan primjer njezine spisateljske prakse. Naoko, radi o se o krimiću koji raspolaže ključnim sastojcima. Ima i zločince i žrtve, samo mu fale policajci da bi se opisao obligatni trokut zadan žanrovskim pravilima. A njih nema - odnosno o onome što oni čine autorica nas ne izvještava - jer ovaj libar nije priča o istražnoj proceduri, o tragovima i dokazima koje detektivi pokušavaju prikupiti, pa valjano interpretirati da bi identificirali počinitelja. Prije bismo mogli reći da je u pitanju nijansirana psihološka, pa onda i sociološka, studija ambalažirana u ruho trilera. No, krenimo redom...
Mjesto radnje - Detroit, vrijeme radnje - zima 1977. Cijeli grad živi u strahu od manijaka koji otima i ubija djecu. O njemu se ništa s pouzdanjem ne zna, jasno je tek da bira mališane iz boljestojećih bjelačkih obitelji. Lijep dio javnosti iz te je činjenice već izvukao zaključak da je počinitelj - kojemu su mediji nadjenuli nadimak Babysitter - sigurno crnac, što puno govori o stanju rasnih odnosa u društvu. Hannah po svemu pripada privilegiranoj gradskoj manjini. Suprug joj je uspješni biznismen, ima dvoje male djece i živi u elitnoj, naravno, bjelačkoj četvrti, podalje od rasno mješovitog centra.
Na prvi pogled njezin je život bajka. Ona ne radi, jer za tim niti postoji egzistencijalna potreba, niti ona ima bilo kakvu kvalifikaciju koju bi mogla unovčiti na tržištu. Život joj se svodi na brigu o kćeri i sinu (a i ta joj je zadaća olakšana, jer ima sluškinju Filipinku koja održava kućanstvo i bavi se djecom) te sudjelovanje na dobrotvornim priredbama u društvu sebi sličnih žena koje su se lijepo udale i time lišile bilo kakvih materijalnih briga.
Od hotela do bolnice
Naravno, sve nabrojano nije dovoljno da bi bila sretna svojim životom. S kolosijeka rutine izbacit će je tajnoviti, očito karizmatični muškarac kojega će upoznati na jednoj od humanitarnih priredbi na kojima gradska elita pokušava dokazati svoju dobrotu. S njim će završiti u postelji hotelskog apartmana, da bi nedugo potom zalegla u krevet u bolničkoj sobi. Naime, magnetični frajer patološki je nasilnik koji će joj priuštiti pravi horor o kojemu nas Joyce Carol Oates vrlo iscrpno izvještava, a što meni ne pada na pamet prepričavati. Sve to, međutim, neće umanjiti žudnju koju Hannah prema njemu i dalje osjeća, koju nije kadra racionalizirati, a koja u njoj raspiruje nepodnošljiv osjećaj krivnje.
Usporedo s tom dramom, razvijat će se još dvije: jedna sa sitnim kriminalcem traumatične prošlosti i potrebom za iskupljenjem, te druga, koja se bavi Babysitterom. A u jednom trenutku sve tri priče će se preplesti. Libar je ogledni primjer pageturnera koji tjera na kompulzivno čitanje, no autorica pažnju publike uspijeva zadržati na paradoksalan način: uporno usporavajući radnju raspisivanjem zamašnih dionica koje se bave unutarnjim životom njezinih likova.