Ako ste navršili šezdesetu, i ta vas činjenica ne ispunjava naročitim veseljem, možda ne biste trebali posezati za romanom „Ispod površine“ Henninga Mankella. A opet, možda biste upravo zbog toga trebali kupiti ili barem posuditi ovaj libar. Procijenite sami, ali mi prije toga dopustite da vam ukratko predstavim deseti, konačni nastavak serijala o inspektoru Kurtu Wallanderu, kojim se veliki švedski autor oprostio od svoga junaka.
Godina je 2008. i policajac iz Ystada očekivano je loše. Preselio se u trošnu kuću izvan grada, kupio je psa i, kao i obično, sav je zaokupljen svojim poslom. Ustvari, sve mu je gore, jer njegovo poslovično turobno raspoloženje dodatno kvari činjenica da su ga pritisle godine. „Ponekad je Wallander“, piše Mankell, „hodao po kući poput medvjeda u kavezu, koji više nije mogao pobjeći od spoznaje da sada ima šezdeset godina i tako neminovno ulazi u starost. Mogao bi poživjeti još deset ili dvadeset godina, ali ne bi doživio ništa osim starosti koja se iz dana u dan produbljuje. Mladost je bila daleka uspomena, a i srednja dob sada je bila iza njega.“ Wallander ima visok šećer, tlak i kolesterol, a u zadnje ga vrijeme muče i nenadani, kratki, ali sve češći problemi s pamćenjem. Ukratko, on baš i ne izgleda kao čovjek kojemu bi trebalo povjeriti komplicirani slučaj koji za sobom povlači desetljećima duge repove i vraća nas u vrijeme kada je hladni rat bio na vrhuncu.
Naime, Håkan von Enke, umirovljeni visoki časnik švedske ratne mornarice, izdanak stare aristokratske obitelji, zagonetno je, bez jednog jedincatog traga, nestao. Zbilo se to izvan zone Wallanderove odgovornosti, ali on ima vrlo ozbiljan razlog da se pozabavi tim slučajem. Naime, Håkanov sin Hans, inače vrlo uspješan financijaš, partner je Kurtove kćeri Linde.
Mladi par upravo je dobio kćerkicu i nestanak djeda iz temelja je poljuljao njihov svijet. Stvari će se dodatno dramatizirati nakon što nestane i Håkanova supruga Louise. Premda službenu istragu vodi policijski tim iz Stockholma, predvođen inspektorom koji je i sposoban i marljiv, Wallander će se osobno umiješati u slučaj. A kako vrijeme bude odmicalo, postajat će mu sve jasnije kako je raširena predodžba o bračnome paru Von Enke bila umnogome pogrešna te da se njihov nestanak nije zbio u režiji „običnih“ kriminalaca, nego da iz svega stoje tajne službe. Očekivano, sumnja će prvo pasti na Ruse.
„Ispod površine“ (libar je na hrvatski prevela Irena Freja) osebujan je križanac između detektivskog romana koji je zaokupljen istražnom policijskom procedurom, špijunskog trilera, ali i knjige koja pretresa poratnu povijest Švedske. Između korica ove knjige zbijen je cijeli katalog zavodljivih motiva i tema. Imamo desničarsku vojnu kliku s pučističkim ambicijama, dvostruke igrače koji su to postali ili zbog svojih dubokih ideoloških uvjerenja ili zbog novca, barem tri tajne službe čiji se interesi uzajamno sukobljavaju, ali se ponekad znaju i skladno preplesti, nekoliko mrtvih tijela, otrovne supstance, fatalne hice iz vatrenog oružja... Da bi cijeli taj konfužjun bio još zapetljaniji, sve se događa u jeku velike svjetske financijske krize koja ima utjecaja na živote likova, jer Hans na dnevnoj bazi pregovara s islandskim bankarima koji će, to zacijelo pamtite, svoju zemlju baciti na koljena.
Henning Mankeell ne bi, međutim, bio to što jest da ga zanima samo gola mehanika špijuniranja, tko ga kome, kada i koliko. On nas, naime, podsjeća na činjenicu koju često previđamo: da ljudi koji prikriveno služe interesima stranih sila, ne varaju samo svoje službene poslodavce odnosno domovinu, nego i svoje najbliže. Prije nego što je velika nacionalna storija s tragičnim akcentima, svaka je špijunska priča, u neku ruku, i obiteljska drama.
Dok bude pokušavao pohvatati konce slučaja i razmrsiti enigmu, Wallander će se, silom prilika, naći i u prilici da podvuče crtu ispod vlastitog života. Sve četiri ženske osobe koje su mu bile važne – bivša supruga, stara ljubav iz Latvije, kćer i unučica – imat će udjela u ovoj priči koja, prije i poslije svega, nije storija o špijunima, nego o starenju i strahu od smrti. Ako vam se tema čini previše sumornom, moram vas utješiti. Kurt možda jest uobičajeno depresivan, ali nije potonuo u bezdan malodušnosti, jer se smrti može plašiti samo onaj tko bi je po svaku cijenu htio izbjeći ili barem odgoditi, tko bi se još htio nauživati života, iako mu kapaciteti radovanja svakom novom danu nisu naročito veliki.