Prije tri godine, ugledni sarajevski pisac Semezdin Mehmedinović u izdavačkoj je kući Buybook pokrenuo biblioteku Dnevnik i pozvao njemu poetički bliske autorice i autore da svoje svakodnevice pretoče u dijarističke zapise.
Neki su iza sebe već imali naviku povremenog ili redovitog bilježenja proživljenog, drugi se nikada prije nisu u toj zadaći ogledali, ali su poziv shvatili kao uzbudljivi izazov i priliku za iskorak na nepoznati teren. Do danas je izašlo već sedam naslova koji uvjerljivo svjedoče o rasponu mogućnosti pisanja pod egidom dnevne kronike i potvrđuju kako je u dijaristici sve dopušteno, a granice žanra ovise isključivo o imaginaciji odnosno odvažnosti autora.
Kada bismo jednoga dana iz sve te, sada već zamašne, građe poželjeli načiniti preglednu kompilaciju, dobili bismo osebujan miks klasičnih dnevničkih bilješki koje dokumentiraju epizode iz života spisateljice odnosno pisca, ali i esejističkih zapisa, fikcijske proze, poezije, aforistike...
Prizori iz vanbračnog života
Taj ionako širok katalog autorskih strategija, Drago Glamuzina svojim je “Noćnim portirom” dodatno protegnuo pokazavši kako se pod egidom dnevnika može ponuditi i roman. Oprije znan kao pisac vrlo dosljedno zaokupljen temama zaljubljivanja i preljubljivanja, ovaj se put fokusirao na pitanje (ne)mogućnosti odljubljivanja.
Glavni junak – nema veze što se radi o građanskoj osobi autora koji nam je dopustio viriti u nekoliko mjeseci, jednu zimu i jedno proljeće, njegova života; svaki roman uvijek je fantazijsko djelo – književni je urednik i pisac srednjih godina, iza sebe ima razvrgnuti brak i dvoje odrasle djece, odnedavna živi zajedno s novom partnericom.
Bioritam Batmana
Njegov ritam i rock’n’roll zvijezdi starinskoga kova bio bi previše razbarušen i nesolidan. Liježe pred zoru, ujutro spava, u svoj ured stiže tek iza podneva, navečer se druži s prijateljima, djecom i djevojkom, a noću čita i piše. To njegovu partnericu poprilično nervira, ali ništa manje nego što njega iritira njezino odbijanje da izbor takvoga životnog stila prihvati kao nešto savršeno normalno.
Činjenica što on živi bioritmom Batmana nije, međutim, najveći problem u njihovom odnosu. On, naime, iz svojih veza nikada nije izlazio uz pirotehničke skandale. Ma koliko raskidi bili neugodni, pa i traumatični, on se uvijek trudio sačuvati bliskost, čak i nježnost u odnosima sa svojim bivšim partnericama, što ženu s kojom danas živi poprilično uznemiruje. I opet svjedočimo sudaru srazu dvaju naoko nepomirljivih principa. Njemu je poliamorija okej, a ona je doživljava kao izdaju. Evo i zorne ilustracije koja započinje piščevom replikom:
’Trebalo bi biti važno samo jel ti dobro sa mnom, a ne koga ja još volim. I meni isto tako. Ta želja da se nekoga ima cijelog opasna je fantazija i uništila je milijune muškaraca i žena.’
’Svijet bi bio užasno dosadan kad bi svi bili kao ti. Uvijek tolerantan i pun razumijevanja i za najgora sranja svojih nekadašnjih bližnjih. Ne znam što trebaju napraviti te žene da ih ti prestaneš voljeti i braniti’, rekla je i izašla van, ali nije zalupila vratima, premda sam ja pomislio da hoće.’
Ni ona ni on nemaju bogzna kako vatrene, nepopustljivo borbene temperamente, nitko ne podiže glas, barem ne previše, niti prijeti.Oni se kao u skandinavskoj drami diskretno, suzdržano i potiho sukobljavaju, za sada još uvijek bez volje da konačno razriješe problem tako što će netko popustiti i za volju zajedničke sreće odustati od principa koju su mu/joj važni.
Pobratim Singer
Prije i poslije, ispred, iza i sa strane ovih prizora iz vanbračnog života, dijarist se bavi svojim poslom, prijateljima i djecom. Sa sinom koji je prevoditelj i pisac ima izgrađen prijateljsko-kolegijalni odnos, on je prvi čitatelj njegovih tekstova. Kćer se, pak, priprema za upis na fakultet i prema njoj se postavlja zaštitnički, a stranice na kojima su opisana njihova zajednička druženja najdirljivije su dionice romana.
Glamuzinin dnevnik jest i dnevnik čitanja. Kao glavnom uredniku u velikoj izdavačkoj kući, njegov je noćni ormarić uvijek prekrcan što gotovim librima, a što rukopisima knjiga koje se pripremaju za tisak i o kojima on ispisuje vrlo zanimljive komentare.
Na tapetu se tako našao i roman “Sjene nad Hudsonom” Isaaca Bashevisa Singera, autora s kojim dijeli svoje nagnuće poliamoriji i s kojim redovito stupa u utješni dijalog, jer se njih dvojica savršeno razumiju. Vjerojatno zato što su prema žudnji koji oni dijele žene iz njihovih života uvijek iskazivale savršeno nerazumijevanje.
Ova dojmljivo ispisana knjiga možda je put da se jaz između dvaju suprotstavljenih gledišta na mogućnost višeljublja barem umanji, ako se već ne može do kraja premostiti.