Iako su provedena brojna rigorozna istraživanja prije nego što su ušli u široku upotrebu i dalje za niz lijekova, posebno onih koji djeluju na mozak, znamo samo da pomažu ali ne znamo kako i zašto. Ta dvojba mnoge odbija od njihova uzimanja, a odbijala je i uglednog liječnika koje je opisao svoje razmišljanje i vlastito iskustvo s lijekovima protiv depresije i debljine. Smatra da se pretilost i dalje stigmatizira, a na debele ljude gleda kao lijene i nekarakterne, jer eto, ne žele se malo pomučiti i smršaviti nego odmah traže čarobni lijek. I sam je kaže gledao kroz takve naočale.
„Nedavno sam se suočio s ovim pitanjem u vezi s lijekovima za mentalna oboljenja i pretilost, dva teško stigmatizirana zdravstvena problema čije uzroke i načine liječenja znanost još uvijek u potpunosti ne razumije. Do prije nekoliko godina kontrolirao sam svoju depresiju i anksioznost kroz psihoterapiju. I to desetljećima. Nisam bio voljan isprobati lijekove jer mi se medicinsko razumijevanje njihova djelovanja činilo nejasnim. Primjerice znamo da selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, ili SSRI, ostavljaju više serotonina da lebdi oko neurona u našem mozgu, ali ne razumijemo u potpunosti kako ili zašto mijenjaju situaciju. Također ne možemo objasniti zašto neki ljudi imaju koristi od SSRI-a, a drugi nemaju. Zbog toga mnogi ljudi još uvijek vjeruju da oni koji ih uzimaju, zapravo ih ne trebaju, navodi poznati američki liječnik i sveučilišni profesor Aaron E. Carroll u kolumni u uglednome The New York Timesu.
Opisujući vlastiti slučaj izlaže kako je vjerovao da mu, ako je dovoljno jak, ne trebaju lijekovi. Ali 2021., kad je bio pod velikim stresom, na odmoru je imao napadaj panike te se na pola puta prilikom spuštanja otkotrljao niz planinu. „Helikopterom su me prebacili u bolnicu, uzbunivši suprugu i prijatelje. Bilo je jasno da nisam dobro. Liječnik mi je preporučio sertralin, stariji ali naširoko korišten SSRI antidepresiv. Iako sam bio skeptičan da će pomoći, probao sam ga. Pogriješio sam što sam sumnjao. Imao je izvanredan učinak na moje raspoloženje i gotovo svi oko mene su primijetili razliku. Bio sam optimističniji, druželjubiviji i angažiraniji. Bio sam prisiljen ponovno razmisliti zašto sam tako dugo izbjegavao uzimanje lijeka. Mislim da je to zato što sam uzimanje lijeka primao kao priznanje neuspjeha, konstatira američki liječnik.
Kaže kako mu se, zbog toga što nije znao točan mehanizam koji je uzrokovao njegovu nekontroliranu anksioznost (i nitko drugi to također nije locirao), činilo kao da mora varati koristeći lijek koji mu je jako pomogao. „Činilo se to kao štap ili prečac. Posebno zato što, čak i kao liječnik, ne mogu objasniti zašto lijek djeluje na mene ili na bilo koga drugog, dodao je.
Potom je ispričao kako se suočio sa sličnim scenarijem s novim lijekovima za pretilost.
„Borio sam se sa svojom težinom veći dio života. Oduvijek sam imao višak kilograma, a zadnjih godina sam, prema indeksu tjelesne mase, skliznuo u pretilost. To me posebno mučilo jer imam priličnu dozu samodiscipline. Redovito vježbam i hranim se prilično zdravo. Iako sam isprobao sve dijete, ništa nije pomoglo. Izgubio bih do pet kilograma, a zatim stao dok mi se težina ne bi ponovno vratila, ispričao je dr. Carroll.
„Budući da jako pazim što jedem, moja težina nije dovela do drugih zdravstvenih posljedica. Ali znam što bi se moglo dogoditi ako prestanem biti stalno kontroliran. Moj je otac bio izrazito pretila osoba. To je dovelo do niže kvalitete njegova života, problema s mentalnim zdravljem i vjerojatno doprinijelo njegovoj smrti prije nekoliko godina – ocijenio je. Napominje kako unatoč svom napretku znanosti, i dalje ne znamo zašto neki ljudi, čak i kada očajnički pokušavaju, ne mogu nikako smršaviti.
„Zbog toga često pretpostavljamo da se radi o manjku volje. Molilo sam oca, koji je također bio liječnik, da smršavi, ali nikako nije mogao. Zapravo sam kao i mnogi drugi, krivio njega za neuspjeh i smatrao to nedostatkom odlučnosti, ističe.
Jednako je tako krivio i sebe što nije mogao izgubiti kile, nego bi ih nakon dijete nanovo vraćao. Toliko je bio obeshrabren, da je, kako ističe, to naštetilo njegovom mentalnom zdravlju. Osjećao se neuspješan i bio je pun bijesa. Prije pet tjedana otišao je u šetnju s prijateljem koji je upravo izgubio mlađeg brata zbog bolesti srca. Bio mu je to podsjetnik da je vrijeme ograničeno i da ga treba pametnije iskoristiti. Zamolio je svog obiteljskog liječnika da mu napiše recept za jedan od novih lijekova za pretilost u injekcijama. Liječnik ga je upozorio da je u ovom trenutku u SAD-u lijek odobren samo za osobe s dijabetesom, a budući da on nije patio od toga, lijek je morao platiti.
„Ti su lijekovi skupi, ali sam bio odlučan vidjeti što će se dogoditi ako ga uzmem. Teško je objasniti kako izgleda život na ovom lijeku ljudima koji nemaju problema s kontrolom tjelesne težine. Dakle, nisam stalno gladan. Ne razmišljam neprestano o hrani. Ne opsjedaju me misli o tome što bih volio pojesti i što ne smijem. Moje mentalno zdravlje, pa čak i moje raspoloženje, poboljšali su se toliko da se moja cijela obitelj raduje. Izgubio sam sedam kilograma u posljednjih pet tjedana, i to sam učinio s lakoćom. To ne može biti samo zato što jedem puno manje, jer nisam toliko smanjio kalorijski unos. Ali kao i svi drugi, uključujući znanstvenike, nemam pojma zašto ti lijekovi tako dobro djeluju – kaže dalje.
Prije objave ove kolumne u The New York Timesu samo je nekolicini ljudi rekao da uzima lijek.
„Mislim da je to zato što, na nekoj razini, još uvijek osjećam sram. Isto sam se osjećao kad sam konačno počeo uzimati antidepresive. Poremećaji mentalnog zdravlja i pretilost spadaju u kantu dijagnoza koje su, usred nedostatka potpunog znanja o njihovim uzrocima, podložne društvenom moraliziranju i stigmi. Pretpostavljamo da se ljudi s depresijom ne trude dovoljno, da ljudima s pretilošću nedostaje snage volje. Ove stigme su zatim složene ograničenim razumijevanjem načina na koji njihovi tretmani djeluju, što dovodi do daljnjeg osuđivanja – smatra te ističe kako je čuo dosta mišljenja stručnih ljudi koje cijeni, a koji su protiv korištenju ovih lijekova za mršavljenje jer se "ljudi često vrate na težini ako ih prestanu uzimati."
„Naravno da je tako. Nešto nije u ravnoteži kod njih što ovi lijekovi ispravljaju. Ne znamo što, ali lijekovi to nadoknađuju, ne liječe ljude trajno – slaže se te otkriva kako boluje od ulceroznog kolitisa gotovo 30 godina. Lijekove koje pije za ulcerozni kolitis također će vjerojatno morati piti do kraja života. Oni ga drže u remisiji, ali ne mogu izliječiti. Isto je i sa osobama koje imaju dijabetes tipa 1 koji trebaju biti na inzulinu ili ljudi koji uzimaju lijekove za štitnjaču. Tu nema prestanka terapije.
„Međutim, mehanizmi za te bolesti i poremećaje obično se bolje razumiju i ne doživljavaju se kao rezultat osobnog nedostatka. Kad postoji sumnja i stigma, preispitujemo potrebu i dugovječnost pijenja lijeka, drži dr. Carrol.
Siguran je da lijekovi za pretilost neće djelovati na svakoga. Također je svjestan da ne znamo njihove dugoročne učinke te mu je jasno kako je privilegiran što ima novca da lijek plati iz vlastitog džepa jer mnogi to ne mogu. „Ono na što bismo se trebali usredotočiti u zdravstvu je njihov potencijal da značajno poboljšaju živote, slično kao i meni – zaključuje.