StoryEditor
PolitikaJUČER, DANAS, MALO SUTRA

Mostov deduktivni genij utvrdio je vezu između krupnog kapitalista i ljevičarskih aktivista. Nije li to pomalo bizarno?

8. kolovoza 2020. - 12:00
Mostovac nastavlja dugu difamacijsku kampanjuDamjan Tadić/HANZA MEDIA

Naši desničari su kao djeca - naprosto ne znaju lagati. Trude se, uporno pokušavaju, ne odustaju, s velikom predanošću smišljaju što će nam podvaliti, ali sve im je zaludu kad su uvjerljivi koliko i mališan lica umazanog pekmezom, koji mami govori da nije on haračio po smočnici, nego seka. Ne znam u čemu je problem, možda ih je netko podučavao kako se dobar lažljivac treba nesputano predati fantaziranju. To, međutim, ne može biti pogrešniji savjet. Jer, vješt konfabulator vrlo dobro zna da nikada ne smije izgubiti uzemljenje, da svaku svoju laž mora pedantno skrojiti od stvarnosnog materijala.

Nekidan je, recimo, Miro Bulj poželio kompromitirati svoje saborske kolegice i kolege iz platforme Možemo. Za početak, zgodno je notirati brzinu kojom je to učinio. Novi saziv Sabora tek što se konstituirao, a on je odmah, ne časeći časa, refleksom karijernog sprintera udario po lijevo-zelenoj koaliciji koja - sve da je i htjela – nije do sada stigla učiniti ništa što bi je moglo kompromitirati. S druge strane, radi se o osobama za kojima se ne vuku repovi iz prethodnog aktivističkog, odnosno političkog života, pa je nejasno zašto je baš njih Bulj uzeo na zub. Ili ipak nije? Ali krenimo redom.

Pokušaj kompromitacije

Dakle, žovijalni polihistor iz Suhača, koji o svemu ima mišljenje i iz nekog meni nepoznatog razloga vjeruje kako je užasno važno da ga svi čuju, nekidan je u javnost pustio ekskluzivu kako je Emil Tedeschi financijer platforme Možemo (usput, ovo ime izabrano je, pretpostavljam, zbog njegova vedrog, mobilizatorskog potencijala, ali se ne može sklanjati i naprosto mora nervirati svakoga tko poželi govoriti ili pisati o možemovcima).

Novi pokušaj Buljeve kompromitacije zagrebačkog poduzetnika nikoga ne bi trebao čuditi. Mostovac time samo nastavlja difamacijsku kampanju koja traje već dugi niz godina, a u koju se moja malenkost ne samo što ne bi htjela, nego ne bi ni smjela miješati. Za razliku od polihistora iz Suhača, koji o svemu ima mišljenje, malo sam suzdržanije naravi, ne volim se doživljavati kao pakiranje Vegete i u sve se miješati, osobito ne u teme o kojima nemam pojma, jer nikada nisam vidio ni jedan jedincati dokument, a nemam ni stručnu spremu koja bi me kvalificirala za valjano tumačenje takvih spisa. No, kakvu je to vezu između krupnog kapitalista i ljevičarskih aktivista ustanovio Mostov deduktivni genij?

Tedeschijeva kapitala ne bi bilo da nije bilo Kati i Tomislavu drage Partije“, veli Bulj. Ili bih ipak trebao reći kako to kaže čovjek kojemu je Bernard Brne Panza, provjereni partijac i slavni direktor „Dalmatinke“, bio bakin brat. Ta „Dalmatinka“ (dakle, emancipatorski socijalizam) žene je iz cetinskoga kraja uvela u dvadeseto stoljeće, a značajno je utjecala i na Buljev život, jer se on školovao za tekstilnog radnika (tkalca ili prelca, ne bih vam znao reći) i vjerojatno bi se tamo i zaposlio da u međuvremenu nije započeo rat. Nije li malo bizarno da čovjek s takvom obiteljskom i osobnom poviješću sada tuče pa partiji, a neke druge ljude, ni krive ni dužne, sumnjiči za nježne odnose s crvenom nomenklaturom?

Navodni radikalizam

Još je, naravno, bizarnije kada političkoj grupaciji koju on doživljava kao radikalno lijevu (premda nikada i nigdje nisam pročitao nijedan argument koji bi dokazao njihov navodni radikalizam) želi imputirati kako je pofutrana novcem jednog od najbogatijih ljudi u zemlji. Da živimo u šesnaestom stoljeću, Bulj bi tvrdio kako su Matija Gubec, Ivan Pasanac (usput budi rečeno, da je dotični rođen u Americi, zvao bi se John Armadillo), Ivan Mogajić i Ilija Gregorić plaćenici Franje Tahija. Tada bi neodgovorenim ostalo pitanje zašto je retardirani velmoža dijelio pare kad je na koncu ionako pohvatao i pobio vođe seljačkog ustanka? Je li mu bilo stalo da na gubilište dođu lijepo uhranjeni i odjeveni kak se šika ili su mu prioriteti ipak bili mrvicu drukčiji?

Emil Tedeschi imućan je čovjek i siguran sam da si može priuštiti i poneki manje racionalan potez koji bi sa strane mogao izgledati kao obijesno bacanje para. Ali zašto bi, pobogu, investirao u politički rad ljudi koji se zalažu za progresivno oporezivanje i čija je misija ljude poput njega samoga učiniti, u najmanju ruku, nešto manje bogatima?

Postoji jedna stihovana tobožnja mudrost koja poručuje kako mašta radi svašta. Ne radi. Ona samo stvarnost preslaguje i prevodi u neki paralelni svijet. To će reći da nečije glasne fantazije o tuđoj korumpiranosti manje govore o kvarljivosti prokazanog, a puno više o moralnom profilu prokazivača.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. listopad 2020 18:35