Prvi dan nastave svatko od nas pamti zauvijek, reći će vam mnogi, raznježeno.
Imam jasnu sliku sebe, sa “Jugoplastikinom” torbom na ramenima, sva važna, gazim prema školi. S tatom sam tjedan prije prolazila isti taj put – za vježbu. Mama me, da ne vidim, prati na ozbiljnoj udaljenosti. Mislim, nisam mala beba, idem u školu! Ej, časne su to godine. Sedam. Skoro.
Fast forward nekih dvadeset i plus godina naprijed i ja sam mama koja prati svoje čarolije u školu.
Radije bi na more, da se njih pita, ali ne pita se, zakon i to. Najmanje 12 godina, mantraju.
I prošlo je tih dvanaest jako brzo, možda i brže nego sam očekivala i nekako mi je rujan postao mjesec kojem se najmanje radujem. Svaki roditelj među vama već se, vidim, uhvatio za glavu. To su troškovi nemili, kada vrtlog emoc...