Spreman, siguran, opušten roditelj olakšava djetetu prve dane u školi, naglašava psihologinja Žana Pavlović, koja je svoju profesiju usmjerila k radu s roditeljima i djecom rane, predškolske i školske dobi. Slobodna Dalmacija je objavila razgovor njom povodom početka nove školske godine.
– Puno je emocija koje se pojavljuju kod djece u to vrijeme: uzbuđenje, radost, zbunjenost, neizvjesnost, strah. Iste emocije možemo naći i kod roditelja, osobito onih koji prvi put imaju dijete u prvom razredu. Zbog toga je potrebna i priprema roditelja, a ne samo djeteta za polazak u školu.
Što možemo učiniti kako bismo djetetu olakšali susret sa školom?
– Učiti dijete kako reći što želi, a što ne želi, kako se zauzeti za sebe. Navikavati dijete na samostalnost u hranjenju, odijevanju, odlasku na toalet. Poticati njegovu inicijativu i spontanost. Igrati društvene igre u kojima će dijete ponekad izgubiti ("čovječe, ne ljuti se", domino, memory).
Slušati i prepričavati priče, pjesmice, brojalice, rastavljati i sastavljati riječ, imenovati predmete i pojave. Podržavati djetetov interes za slova ako ga pokazuje, ako ne, slova će naučiti u školi. Svakako, ne forsirati dijete.
Spremnost za školu je prije svega pitanje razvoja intelekta. No za uspjeh u školi vrlo su važne i emocionalna i socijalna zrelost, koje variraju od djeteta do djeteta. Psihologijsko ispitivanje nam daje detaljnije podatke o svakom djetetu.
Jako je dobro uvježbavati s djetetom neke tehničke stvari, poput broja mobitela ili telefona, adrese stanovanja, puta do škole i do kuće, zaključavanja vrata, razgovarati o tome što će raditi kad bude samo kod kuće. Potrebno je dogovoriti unaprijed neka pravila i aktivnosti, vježbati pozdravljanje ukućana, susjeda i poznanika.
Neophodno je da dijete razvije samostalnost u korištenju toaleta, da se nauči samostalno svući i obući, samo jesti, pravilno se ponašati među vršnjacima i prema starijima. Sva ta ponašanja pozitivno utječu na razvoj samopouzdanja kod djeteta.
Koliko dugo dijete može sjediti i učiti?
Već tijekom neposredne pripreme za polazak u školu, bilo bi dobro da u svom domu dijete dobije vrijeme i prostor za učenje. Za početak je dovoljno da na tom mjestu rješava manje zadatke u vremenu od pet minuta, a zatim postupno produljite vrijeme do 30 minuta neposredno pred polazak u školu.
Većina djece predškolske dobi nije navikla na rad za stolom. Imajte strpljenja, na početku škole razdoblja igre su česta i neophodna. Ponudite im bojanke, slikovnice, društvene igre koje se igraju sjedeći.
Ako dijete ide pješice do škole, najbolje i najlakše je s prijateljem iz škole proći put do škole i natrag. Djeci to nije opterećenje, a i roditelji su opušteniji.
S djecom treba razgovarati o potencijalno opasnim situacijama koje je moguće predvidjeti na način: "Što bi napravio da se izgubiš?" ili "Što ako ti netko nepoznat kaže da će te odvesti kući?" O tim situacijama razgovarajte uobičajenim glasom, što je moguće mirnije.
Svaka životna promjena može biti stresna, pozitivna ili negativna, jer zahtijeva novi način funkcioniranja. Zbog toga je važno poticati pozitivne stavove djeteta prema školi i učenju, veseliti se s djetetom i biti uz njega kod polaska u prvi razred, ali i prelaska iz razredne na predmetnu nastavu.
Treba li dijete znati čitati i pisati kada krene u prvi razred?
Zadatak razredne nastave, tj. učitelja/učiteljice i cijelog razrednog kolektiva, nije da dijete nauči pisati, čitati i zbrajati do sto, nego da zavoli školu i da ona bude za dijete sigurno mjesto življenja i učenja. Na taj način prelazak iz razredne u predmetnu nastavu proći će lakše i bezbolnije.
Bliskost i podrška učitelja olakšavaju prilagodbu učenika, pridonose razvoju socijalnih vještina, potiču školska postignuća, ustrajnost i osobni razvoj. Kvalitetan odnos nastavnika/učitelja i učenika temeljna je pretpostavka ostvarivanja pozitivnih ciljeva odgoja i obrazovanja.
Proteklo razdoblje pandemije donijelo je mnogo stresa učenicima. Kakva su vaša saznanja o tome i kako ih pripremiti na eventualne ponovne izolacije, online nastavu? Nadamo se da do toga ipak neće doći...
– Neka djeca su u prijašnjem razdoblju iskusila online nastavu. Online nastava imala je negativne posljedice i na fizičko i psihičko zdravlje djece i mladih, ali i na lošije usvajanje znanja i vještina.
Nadamo se da neće doći do ponovnog zatvaranja škola jer škole su ne samo obrazovne ustanove, nego i mjesta življenja i druženja, tj. imaju socijalizacijsku ulogu.
Ako do toga ipak dođe, treba pomoći djeci i omogućiti im igru i slobodne aktivnosti na zraku i otvorenim površinama u skladu s epidemiološkim mjerama.
U vrijeme pandemije i zatvaranja škola djeca mogu osjećati pojačanu anksioznost, tjeskobu, pad motivacije, pažnje i koncentracije, te razviti niz ponašajnih problema, poput agresivnog ponašanja, samoozljeđivanja, poremećaja prehrane i sna i drugog.
Roditeljska očekivanja znaju biti visoko postavljena. Što su realna očekivanja, a što nerealna?
– Većinu roditelja brine hoće li dijete prije škole naučiti sva slova, čitati ili pisati, ali za polazak djeteta u osnovnu školu mnogo je važnije poticati samostalnost, disciplinu, upornost, spremnost na suradnju, sve ono što zovemo socio-emocionalnim razvojem djece predškolske dobi.
Prvašićima treba objasniti, iako oni to već znaju, da će češće nego do sada biti izloženi ocjenjivanju i/ili uspoređivanju s drugom djecom. I ponoviti im da njihov uspjeh u školi neće utjecati na ljubav roditelja prema njima.
Danas su roditelji jako usmjereni na uspjeh djece u školi i izvannastavnim aktivnostima. Stvorio se trend društva da svi moraju imati petice, da svi moraju biti odlikaši i svaka četvorka postala je "grčka tragedija".
Sve češće slušam o uvjerenju da dijete nije dovoljno dobro ako nije najbolje. Ako nije najbolje u razredu, u klubu, u školi, u glazbenoj, ne vrijedi ništa.
Takva nerealna očekivanja imaju negativan utjecaj na psihičko stanje djeteta, koje se očituje kroz razdražljivost, razočaranje, povlačenje u sebe, plačljivost ili agresivnost, smanjenu kontrolu emocija, odustajanje od obveza. Takvo stanje može prerasti u osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti i depresiju.
Ako ne budemo vodili računa o tome kako su nam djeca danas, izvjesno je kako će nam u budućnosti njihov školski uspjeh biti najmanji problem kojim ćemo se baviti. Škola je važan dio života, ali ne i najvažniji.
Često u svojoj praksi čujem kako roditelji plaše djecu školom: "Kada kreneš u školu, nećeš imati vremena za igru", ili "U školi se mora slušati učiteljicu", ili "Sredit će tebe učiteljica" i sl. Djeci se šalje poruka da je škola neko strašno mjesto pa ona lako mogu razviti negativne stavove prema školi ili strah od škole.
Poželjno je pratiti osjećaje i znatiželju djeteta, uz što manje opterećivanja vlastitim očekivanjima, pretjeranom idealizacijom ili vlastitim strahovima vezanim uz polazak u školu.
Osim pripreme djeteta za školu, vrlo je važno da roditelji psihološki pripreme i sebe i budu otvoreni za suradnju sa školom. Ovo je novo razdoblje u životu koje iziskuje prilagodbu cijele obitelji. Neka prvi dan škole bude poseban, za dijete i roditelja!
S kojim problemima se najčešće susrećete u radu sa školskom djecom?
– S obzirom na vrijeme pandemije koronavirusa, sve veći broj djece dolazi s pojačanim strahovima, izražava pojačanu anksioznost, tjeskobu, česte su teškoće pažnje i koncentracije, neuspjeh u školi i drugo. Kod mladih je sve češće prisutno samoozljeđivanje te socijalna anksioznost i tjeskoba. U posljednje vrijeme i ovisnost o internetu i videoigrama.
Današnja djeca odrastaju u pomalo otuđenim odnosima s roditeljima. Kako ih povezati, graditi međusobno povjerenje i podršku?
– Važni su pozitivni postupci, osjetljiva i topla interakcija s djecom, realna očekivanja (ali ne isključiva usmjerenost na ocjene) te podrška autonomiji i samostalnosti djece.
Razvoj privrženosti ključan je čimbenik u bliskim odnosima, koje dijete nauči u primarnoj obitelji i poslije gradi u svim važnim odnosima. Ako sigurna privrženost s roditeljima izostane u ranoj dobi, to može biti rizičan faktor za razvoj svih ovisničkih ponašanja, agresije, delinkvencije i sličnog.
U svim za dijete stresnim okolnostima u životu obitelj mora biti važno mjesto i značajan zaštitni faktor.
Kako graditi samopouzdanje kod djece od malih nogu pa nadalje?
– Samopoštovanje nije urođeno, nego se razvija tijekom života. U doba prije škole, djeca intenzivno uče nove vještine, postaju svjesnija svojih interesa i osobnosti u pojedinim područjima. Počinje usporedba s drugima i stvaranje slike o vlastitim vrijednostima.
Negativne poruke koje dijete dobiva od roditelja formiraju njegov kognitivni stil, povećavaju osjećaj bespomoćnosti i umanjuju samopoštovanje. Na taj način rana komunikacija u obitelji kroz procese suočavanja pridonosi vulnerabilnosti djeteta za razvoj anksiozne simptomatologije. Dijete ne treba pretjerano štititi, dobro je da ponekad doživi i neuspjeh. Zašto su neuspjesi "dobri" i što nas uče?
Neuspjeh je sastavni dio života, dijete uči kako regulirati neugodne emocije i kako se suočiti s porazom. Djeca niskog samopouzdanja teško podnose neuspjeh. Treba pohvaliti ponašanja koja se "podrazumijevaju", svakako pohvaliti trud i napredak, ali ne i pretjerati u pohvalama.
Pokazati zanimanje za djetetove interese, hobije i prijatelje, naučiti "slušati" dijete, biti na raspolaganju kad želi razgovor, postaviti jasna i dosljedna pravila. Često roditelji u namjeri da djecu nauče, preuzimaju njihove obveze na sebe.
Ne valja raditi umjesto djece, nego s djecom, neka razvijaju samostalnost. Djeci treba dopustiti da samostalno donesu neke odluke (primjerene dobi) i slobodu izbora (igračke, odjeća, hobi). Na taj način raste im samopouzdanje i razvijaju odgovornost.
Vrlo je važno dijete ne opteretiti prevelikim očekivanjima, osobito ako očekivanja nisu u skladu s djetetovim sposobnostima. Istaknite vrijednost znanja i vještina, a ne samo ocjene. Naglašavajte važnost vježbanja za uspješno napredovanje.
Pomozite mu razviti osjećaj odgovornosti tako da svoje stvari uvijek stavi na određeno mjesto. Počnite s jednom ili dvije – npr. ostaviti na mjesto cipele i jaknu. Nakon što ga pohvalite svaki put kad to napravi dobro, dajte mu nove zadatke. Nauči li kod kuće da sve ima svoje mjesto, lakše će mu biti u školi, u kojoj se očekuje da obavlja radne zadatke.