StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Od hrvatskih Srba uporno se traži da nazdrave odlasku

1. kolovoza 2020. - 12:00
Dr. Franjo Tuđman dan nakon oslobođenja Knina ljubi zastavu na mitskoj tvrđaviBožidar Vukičević/ HANZA MEDIA

Našim suverenistima – a ima ih, kao što znamo, raznih, od zanesenih, djetinje naivnih patriota do suvereništarija – dva su datuma najvažnija i najsvetija. Tada se oni tope od miline, u oku im zaiskri suza, a koža se naježi. Jedan pada usred sunčana ljeta, drugi potkraj tmurne jeseni. Jedan je, po definiciji, razlog za slavlje, jer se na taj dan obilježava pobjeda kojom je završen rat; drugi je, pak, komemorativne prirode, jer se prisjećamo strašnih žrtava i tragedije grada koji je do temelja razrušen.

Jasno vam je, naravno, da govorim o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti te Danu pada Vukovara.

Tjednima uoči ovih datuma svima su usta puna poštovanja, ponosa, pijeteta i osobito jedinstva. Nacionalna dalekovidnica vrti već izblijedjele snimke na kojima su dokumentirani dani ponosa, slave i strave, eterom odzvanjaju stare budnice kojima su sredovječni pjevači bez ozbiljne karijere nekoć pozivali mlade da se prime puške, a ostave djevojaka i knjiga, svekolika čimbenička fauna tupi, prežvakava i drobi neprobavljive frazetine o jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj (koja, vječnosti unatoč, još nije doživjela ni Isusove godine).

Mitski datumi

Raspoloženje se pumpa tolikom silinom da čovjeku bude pomalo i neugodno ako svete datume dočeka neistopljen od miline, bez suze u oku i naježene kože na rukama. Pobogu, kakav si to čovjek ako barem dva puta godišnje ne pustiš suzu od domoljubna ganuća? Normalan, ako mene pitate. Jer svaka, ali baš svaka fešta u slavu Oluje i svaka, ali baš svaka komemoracija u počast Vukovaru na koncu se izvrgnu u nešto što nema nikakve veze s poštovanjem, ponosom, pijetetom i jedinstvom.

Pođimo od potonjega pojma. Mitski datumi nisu dobrodošao povod da se uistinu osnaži zajedništvo svih građana, nego upravo suprotno, da se armira podjela na pravovjerne i krivovjerne, jedne koji su ovlašteni biti mjerom svih stvari i druge koji su dužni pokoriti se njihovome metru, čak i kad ovaj opasno sliči batini.

Tko češće i glasnije poziva na jedinstvo, taj se grčevitije opire stvaranju društvene klime u kojoj bi zajedništvo i solidarnost bile afirmirane vrijednosti. Kao što nema jedinstva, nema ni pijeteta, jer on nikada ne bi smio biti selektivan, rezerviran za nas i naše muke, a ravnodušan prema nesreći drugih. A u našim scenarijima obilježavanja svetih datuma drugi postoji samo kao oličenje zla, nikad kao žrtva, nedajbože naša.

Ponos, pak, može osjećati samo onaj tko je pogubio i zadnju mjericu suosjećanja, čovjek čija se igla moralnog kompasa zaglavila i zapekla, pa više ne može ni naprijed ni nazad. Na što točno bismo tih mitskih dana trebali biti ponosni? Na činjenicu što šačica ljudi koja je sebi uzela za pravo propisivati tko su pravi, a tko patvoreni Hrvati, inscenira prijeteće igrokaze kojima želi prenijeti poruku da joj se svaka vlast ima pokloniti.

Konačno, o kakvome poštovanju tu može biti riječi kad se radi samo o golome ritualu, jeftinoj predstavi koja niti slavi niti komemorira prošlost, nego je sva zaokupljena budućnošću. Naime, onaj tko prijeti uvijek se bavi futurom, nikad perfektom.

Zahvalni virusu

Građani kojima sveti datumi izazivaju nelagodu i bojazan – da ne upotrijebim koju drastičniju riječ – zadnjih se dana pokušavaju utješiti činjenicom da bi pandemijske mjere mogle suziti manevarski prostor onima koji su uzurpirali proslave i komemoracije. Dokle smo došli kad pred virusom zahvalno skidamo šešir i polažemo u njega nade?

Kao da je dan velike fešte jedino što nas treba mučiti, kao da se tjednima prije njezina službena početka javnim prostorom ove zemlje ne izlijeva moralna nečist, ne započinju prebrojavanja, ne obilježavaju oni koji nisu naši, ne huškaju zbunjeni i zaluđeni građani...

Konačno – ili prije svega – kao da se od hrvatskih Srba tjednima prije proslave Oluje ultimativno ne traži da zaplješću egzodusu vlastitog naroda eda bi dokazali kako su lojalni građani ove zemlje, jer činjenica što su davno izabrali tu ostati nije dovoljna potvrda njihova patriotizma i ne iskupljuje ih u očima naših šovena.

Zato od njih traže nemoguće i nemoralno, da nazdrave nesreći vlastitih sunarodnjaka i time zasluže svoje mjesto među nama. Koje ćemo im, naravno, i dalje dovoditi u pitanje, zato što će dovijeka biti obilježeni svojim suspektnim porijeklom.

I tako nam prolazi vrijeme, od jednog svetog datuma do drugog, od jednog razloga za podjele, prebrojavanja i mržnju do drugog. Tko dovoljno dugo živi u takvome režimu, počne se topiti od miline i ježiti kožu na svaku manifestaciju prezira prema drugima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. listopad 2020 07:17