Pisac, urednik, redakcijska krtica bez koje se ne može. Postao je sinonim za marljivost i ljubav prema novinarstvu. Šjor Ivu Jurišića tako je prije nekoliko godina u listu Novinar oslikao kolega Jozo Petričević.
Ćakula s Ivom Jurišićem, legendom Slobodne Dalmacije, koliko god je ugodna i nadasve srcu draga, jer baš je on bio prvi urednik vašeg reportera u sportskoj redakciji još od 1979. godine, toliko je i nezahvalna. Pred nama je pregršt zanimljivih detalja iz prebogatog opusa, života i karijere šjor Ive ili šjor Jure, ovisi kako ga je tko od nas mlađih zvao tada, pa sve do dana današnjega, uz duboko poštovanje.
Uoči 86. rođendana Ive Jurišića - šest je godina stariji od Slobodne Dalmacije - najbolje da krenemo od početka. A čitavu storiju, imamo osjećaj, najradije bi šjor Ivo sam napisao, što mu je oduvijek bila strast. Na pisaćoj mašini... Daj makinju i nalupaj tekst. No, neka nam šjor Ivo priča:
- Moramo se vratit preko šezdeset godina unatrag, bio sam prvi dopisnik Večernjeg lista iz Splita. Glavna urednica Vera Vrcić došla me je upoznati, ali sam joj rekao da ću još malo razmisliti jer mi je san uvijek bila Slobodna Dalmacija. San mi se ostvario 15. siječnja 1961. godine kada me je pozvao glavni urednik Sibe Kvesić. Počeo sam u gradskoj rubrici. Urednik je bio Branko Ožegović koji nas je puno naučio. Uz Ivu Boku i Joška Kulušića, koji su već bili zaposleni, moji kolege u gradskoj bili su Divna Šerić, Ranko Vilić, Omer Jureta, Vladimir Caktaš, Mladen Mateljan i Edo Pezzi. U početku sam pratio sudstvo i promet.
- Ipak, sport vam je kao aktivnom sportašu zacijelo uvijek bio primarna želja?
- Istina je, kao momak jedrio sam u Labuda, igrao vaterpolo u Jadrana, Mladosti i u POŠK-a, a bio sam i vaterpolski i rukometni sudac i trener. Nakon tri godine brušenja zanata u gradskoj, tadašnji glavni urednik Hrvoje Baričić postavio me za urednika sporta jer je Joško Frančeski, koji je do tada vodio sport, prešao u ekipu glavnih reportera. Imao sam izvanredne suradnike, Zdravka Reića, Miju Grabovca i Marija Garbera, u Zadru Jandru Širinića i u Šibeniku Ivu Mikuličina. Poslije je došao Gojko Škrbić, bio je tu i Nikica Marinković, a poslije s vremenom su dolazili Milorad Bibić, Mladen Sulić, Dražen Gudić, pa zatim ti, Miroslav Copič, Arsen Košta, Ivan Kaleb, Dag Baldasar, Robert Žaja, Davor Burazin, Danijel Trumbić, Ivo Šćepanović, Ante Vuković, Marija Čović, Dražen Čvorović, Marko Bilić, Dražen Kuzmanić, Robert Radica. U zagrebačkom dopisništvu nam se pridružio Mladen Bariša.
Na više frontova
- Nedavno je Zdravko Reić, Rejo naš, govorio kako su sportsku “Slobodne” čitatelji proglasili najboljom sportskom rubrikom u bivšoj državi?
- S pravom je to naveo jer je bilo baš tako. Puno je tu detalja, naš sportski prilog ponedjeljkom izlazio je na malom formatu od dvadesetak stranica. Bio je to pravi sportski list. U njemu je Miljenko Smoje imao svoga Maloga Marinka, Vinko Cuzzi ocjenjivao je igru Hajduka, a karikaturist Tonći Kerum crtao kako su postignuti golovi. Po mome mišljenju najbolji hrvatski sportski novinar Zvone Mornar, inače dugogodišnji glavni urednik Narodnog sporta, odnosno Sportskih novosti, čim je otišao u mirovinu, rado je prihvatio ponudu da nekoliko dana u tjednu piše svoju kolumnu “Treća strana medalje”. Komentator je bio i Josip Jović. Pravili smo razne akcije, na više frontova...
- Osvježite i nama sjećanje, da se podsjetimo.
- Održavali smo Kros Slobodne Dalmacije u Sinju na kojemu je svakoga proljeća sudjelovalo više od tisuću trkača, uglavnom školaraca i sportaša, od 1975. do Domovinskog rata. Mogu reći da sam bio pokretač i glavni operativac Krosa. Potaknuli smo prvenstvo Dalmacije u malom nogometu i potezanju konopa. Nakon derbija, velikih nogometnih utakmica u Poljudu, izlazili smo s novinom koju su novinari našega lista zajedno s kolporterima pružali gledateljima odmah na izlasku s “Poljudske ljepotice”. Tih večeri prodavalo se desetak tisuća primjeraka novine. Našu dugogodišnju manifestaciju koja traje od pedesetih godina, izbore najboljih sportaša - Sportsko ime Dalmacije - osim u Splitu priređivali smo u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku. Posebno se sjećam feste - kako kažu Dubrovčani - u hotelu “Belvedere” na kojoj se okupila dubrovačka elita. Kad već spominjem Dubrovnik, prisjetio sam se našeg kolege u tom gradu, kulturnjaka Mate Jerinića, najžešćeg hajdukovca. Mato bi zvao iz Grada prije i poslije svake utakmice “bijelih” da se izbliza informira što mu možemo o Hajduku reći...
- Ne smijemo preskočiti Faros maraton u Starome Gradu na otoku Hvaru?
- S izuzetnim sam užitkom poticao Faros maraton, a moja majka Marija je Starograjka, pa je i to bila neka posebna, emotivna veza. Faros je jedno od najpriznatijih natjecanja u plivačkom maratonu u svijetu.
- Pamtimo da ste mnogo pažnje posvećivali baš mladim sportašima?
- Uživao sam pratiti rast mladih i darovitih sportaša, od kojih je većina dohvatila medalje na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima. Spomenut ću neke od njih, sad je već prošlo puno godina: Veljko Rogošić, Joško Alebić, Dragica Palaversa, Duje Draganja, Miloš Milošević, Tonći Stipanović, Šime Fantela, braća Karlo i Ivan Kuret, braća Bartul, Marko i Marin Mišura, pa Ivan Kljaković Gašpić Bambi, Mile Smodlaka, Josip Pavić, Anamarija Petričević, Aron Lolić. Njihove medalje u potaji držim i svojima... Đurđica Đuke Bjedov, majka od Anamarije, posebna je priča s medaljama iz Meksika 1968. godine i pamtim kako me tadašnji glavni urednik Hrvoje Baričić poslao u grad da kupim ručni sat koji smo njoj, najboljoj sportašici, uručili kao nagradu na primanju u redakciji.
- Možemo tako sport po sport, ali rukomet je posebno poglavlje, zar ne?
- Davao sam veliku potporu rukometašicama Trogira svojedobno do prve lige i trudio se da se ujedine Split i Nada i tako snažni, kao jedan klub uđu u Prvu saveznu ligu. “Crveni” su se tome protivili, ali smo im “ukrali” tri igračice i Nada je postala uspješan prvoligaš koji se kitio i europskim trofejom. Želio bih napomenuti kako sam s mnogo energije podržavao nastojanja Mira Delaša da se na Gripama makar jednom godišnje okupe olimpijski kandidati, sasluša ih se i suoči s njihovim teškoćama, te im se pokuša pomoći. I to je bio zadatak sportske rubrike.
- Da se vratimo u redakciju, puno ste nam govorili o Sibi Kvesiću, glavnom uredniku iz šezdesetih...
- O njemu su govorili već i moji prethodnici u ovome spomenaru “Slobodne”, ali želim i ja nešto izdvojiti, pogotovo što me on zaposlio 1961. godine. Dragi šjor Sibe udario je temelje Slobodnoj Dalmaciji, koja je od lokalne novine sa skromnom nakladom postala jednom od načitanijih novina u Jugoslaviji. Zaposlio je velik broj mladih, povećao broj stranica, uveo rubrike, otvorio dopisništva u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i s dopisničkom mrežom pokrio sva mjesta u Dalmaciji. Ja sam počeo pisati, raditi kao novinar, a još sam igrao vaterpolo.
Između bazena i redakcije
- Kako biste to uskladili kao aktivan sportaš?
- Zimi smo odlazili na turneje u inozemstvo, a ljeti bi se odigravalo prvenstvo. Prije svakog putovanja pokucao bih na vrata glavnog urednika i šjor Sibe je odmah znao zašto dolazim. Rekao bi mi: Jura, tako me zvao po nadimku, putuj i guštaj. Naravno, sve prije dogovori u rubrici! Da posao ne pati.
- To su bili mladenački dani, ali zarana ste se posvetili isključivo redakciji, postali urednik sporta...
- Bio sam na toj funkciji više od 20 godina, od ukupno 41 koliko sam proveo u “Slobodnoj”. U mirovinu sam otišao 1999., a radio još do 2002. Najduže sam bio urednik sportske, ali sam istodobno i deset godina izvještavao sa Splitskog festivala zabavne glazbe. Znalo se dogoditi da bih s pisaćim strojem išao na vaterpolsku utakmicu na Zvončac, napisao izvještaj, istrgnuo ga iz pisaćeg stroja i vozač ga je odmah, hitro odnosio u redakciju. A ja bih potom otišao na Prokurative i s urednikom kulturne rubrike Vojkom Mirkovićem pratio Splitski festival.
- Bili ste svestrani...
- Počeo sam u gradskoj, nastavio kao urednik sportske, pa sam radio u unutrašnjo-političkoj rubrici, bio šef deska i zamjenik glavnog urednika Joška Kulušića. Godine 1993. ponuđeno mi je mjesto glavnog i odgovornog urednika, pozvao me direktor Ante Bušić i pitao me hoću li prihvatiti tu zahtjevnu ulogu tih burnih dana kad se stvarala slobodna i samostalna Hrvatska. Na žalost, nisam mogao prihvatiti vođenje redakcije jer sam već bio prilično umoran i zasićen od posla. Ipak sam ostao na mjestu šefa deska u društvu izvanrednih kolega i prijatelja Ivice Flescha, Zorana Ercega, Marina Kuzmića, Srđana Kaića, Dina Mikulandre i Ivice Proface. Nama je pripadao i Mladen Krnić koji je bio zadužen za veće tekstove. Kao zamjenik glavnog urednika neko sam vrijeme radio i noću zajedno s Fleschom i Ivicom Markovićem.
- Iza vas su i velika sportska natjecanja, izvještavanje prije svega s Olimpijskih igara. Nije li bilo najteže u Münchenu 1972. kad su ubijeni izraelski sportaši?
- A to je bilo strašno, to jutro kad se pronijela vijest o ubojstvima u olimpijskom selu... Pola stoljeća je već prošlo, to je bio događaj koji je potresao svijet. Sa samo stotinjak metara udaljenosti gledao sam maskirane otmičare, pripadnike “Crnog rujna”. Izvještavao sam iz Münchena 1972., Montreala 1976., Moskve 1980., Los Angelesa 1984... Poseban je gušt bio kad su naši košarkaši uzeli zlato u Moskvi, a Sovjeti su sve pripremili da oni budu prvaci, što im je bilo posebno važno, a naši su ih nadigrali i svladali u polufinalu. I onda u finalu uzeli zlato protiv Italije.
- Da vas podsjetimo na anegdotu u doba Montreala 1976...
- Mislite na onu famoznu sliku veslača Zlatka Celenta i Duška Mrduljaša kad im se na majici nije vidjelo Gusar, nego samo “usa”...
- Pa da, ona je slikovita za ozračje u kojem se živjelo!
- Je, to je bilo pomalo smiješno, ali istinito. Ne znam koliko današnja generacija to može sebi približiti, ali ovako je to bilo. U Nedjeljnoj Dalmaciji sam svakoga mjeseca birao najbolje sportaše Dalmacije. Uoči Montreala laureati su bili dvojac Gusara Celent i Mrduljaš. Napravio sam s njima razgovor i odabrao fotografiju koja je uznemirila admirala Ivu Purišića, komandanta tadašnje Vojno-pomorske oblasti. Zvao je redakciju i Komitet partije, Saveza komunista, tvrdeći kako se ulizujem Amerikacima, jer je, kako je on kazao, na Zlatkovoj i Duškovoj majici pisalo – USA. Ja sam tada već bio u Montrealu. Zamjenik glavnog urednika Duško Mažibrada otišao je kod admirala i u Komitet kako bi objasnio o čemu se radi. Naime, nakon odveslane utrke naš se dvojac malo pogrbio pa su se na majici, na fotografiji izgubili prvo i zadnje slovo, “g” i “r”. Umjesto Gusar vidjelo se samo to famozno – “usa”... Admiral Purišić je zapucao iz sve snage. Na moju sreću - u prazno. Razjasnili smo nedoumicu i nisu me povukli iz Montreala. Ali vidite s čime smo se sve susretali... Više se volim sjećati kako sam u Montrealu sjedio u novinarskoj loži pokraj Wilme Rudolph, na veslanju sam bio nadomak britanske kraljice Elizabete, a u Los Angelesu na boksu viđao sam glumca Kirka Douglasa i nenadmašnog Muhammada Alija.
- Nezaobilazan je vaš angažman oko velikih sportskih natjecanja u Splitu, Mediteranskih igara, pa Europskog prvenstva u vaterpolu i vodenim sportovima, naposljetku Atletskog prvenstva Europe...
- Ne volim to posebno isticati, sve je to bio redoviti novinarski posao.
Ručak iz gamele
- Ali, dajte, starije generacije pamte neke vaše tekstove koji su djelovali kao da ste savjest grada. Poticali ste na veći angažman, kako bi se to reklo, sve važne čimbenike?
- Pa dobro, ako baš hoćete, pripreme za Mediteranske igre u trenutku su zastale, a onda sam na čitavoj stranici ondašnjeg velikog formata “Slobodne” objavio intervju s “buldožerom” Igara Antom Skataretikom i Splićani su odahnuli. Točno godinu dana prije MIS-a, mi smo u rubrici počeli odbrojavati dane do te, za nas povijesne priredbe. Direktor Direkcije MIS-a Damir Dumanić često mi je znao reći da na taj način svima zajedno brojim dane života, ha-ha-ha... Na isti sam način reagirao i zbog zastoja koji je nastao u organizaciji Prvenstva Europe u plivanju i vodenim sportovima 1981., naslov je bio “Za ili protiv”, a pozitivan odgovor je ubrzo stigao i sve je proteklo u najboljem redu. U ožujku 1990. izašao je moj tekst pod naslovom “Splite, probudi se”, jer mi se činilo da od Europskog prvenstva u atletici neće biti ništa, samo nekoliko mjeseci do početka. Bili su to posebni dani, burni, kasnije su se oko Knina već pojavili i četnički balvani, no Split se pokrenuo, a Franjo Tuđman je svečano u Poljudu proglasio natjecanje otvorenim i to se smatra jednim od najboljih europskih prvenstava do sada.
- Mogli bismo reći da su to bili dani kad bi se često od jutra do dugo u noć ostalo na poslu?
- Živjeli smo s novinom i za Slobodnu Dalmaciju. Kad sam otišao u mirovinu, shvatio sam koliko sam zapostavljao svoju obitelj. Moja supruga i sinovi nisu znali za slobodnu subotu i nedjelju. Viđali smo se tek navečer. Zato smo za vrijeme godišnjeg odmora odlazili u Kranjsku goru, na Vis i Brač, ali ni taj predah nije dugo trajao, jer je nogometno prvenstvo brzo počinjalo. Štoviše, moji sinovi Nikola i Josip nedjeljom su mi u gamelama donosili ručak u redakciju jer su nogometne utakmice počinjale već u 13 ili 14 sati. Sakrio bih se u neku malu sobu, ručao i nastavio s radom. Veliku pomoć sam imao u tehničkoj redakciji, naročito od Čede Pocrnića s kojim bih preko jutra zatvorio nekoliko stranica, a onda bismo ostali dio zamislili, nacrtali kako ćemo kasnije zatvoriti. U suradnji s daktilografkinjama koje su dopisnicima objasnile koliko im izvještaj smije biti dugačak, koliko točno redaka.
- Danas, kako povodite umirovljeničke dane?
- Sa “Slobodnom” sam se rastao 2002., ali uvijek je “Slobodna” dio mene, pretplata stiže svaki dan. To vam ne moram ni naglašavati. Veselim se uspjesima naših sportaša, titula prvaka vaterpolista Jadrana posebno me razveselila nakon toliko godina. Naravno da pratim i Hajduk, priželjkujem titulu prvaka koja toliko dugo već fali, Kup samo ublažava čekanje...
- A za novinarstvo što kažete, danas je neko drugo vrijeme?
- Samo bih podsjetio na ono što sam već jednom davno rekao. Novinarstvo nije modna pista. Moraš biti svjestan odgovornosti. Ime se ne stječe lako, a kad ga stekneš, moraš ga sačuvati smirenošću, čvrstim stavom i istinom.