U vihoru Drugog svjetskog rata hrvatski antifašisti tiskali su prvi broj Slobodne Dalmacije u pojati u njedrima surog Mosora.
Bilo je to, dakle, u lipnju, usred mladog ljeta, a u jesen točno osamdeset godina kasnije aktualna je garnitura zaposlenika "Slobodne" krenula na isto mjesto – u mosorsku pojatu – e kako bi postavila spomen-ploču. Novu, metalnu i vječnu – barem se nadamo – tamo gdje je vrijeme već izlokalo onu kamenu, a brdske atmosferilije na njoj ostavile tragove.
Pokušajmo približiti okolnosti toga vremena: Drugi svjetski rat plamti, Italija se, kao ekstenzija nacističke Njemačke, sprema Dalmaciju, Hrvatsku, pa i cijelu bivšu federaciju pripojiti fašističkom snopu Mussolinijeva klasja. "Slobodna" i naši "prakolege", prvi novinari, kriju se u brdima kako bi podigli glas protiv nepravde, okupatorske čizme i pokoravanja, informirali ljude, održali svjetlo u tami. Stvarali su novinu u uvjetima kad je bilo opasno živjeti, a kamoli biti "kontra mraku i sili", revolucionar.
Prvi novinari bili su borci s olovkom u ruci, neki su u drugoj imali i pušku. Naravno da tada nisu znali za wi-fi, portal, premium-sekciju i sve ono što danas predstavlja suvremena, snažna "Slobodna". No, bio je – onda i sad – isti buntovan, borben i pravednički duh. Danas imamo na raspolaganju sve stečevine suvremene civilizacije i digitale, dok su prvi borci, novinari-antifašisti, imali jednu makinjetu i stari tiskarski stroj.
No ono što smo imali onomad i danas, najvažniji nukleus svega i najsnažnije pogonsko gorivo jest jedno te isto: ljudi.
Prošlo je, dakle, osam desetljeća od tiskanja prvog broja "Slobodne", i iluzorno je očekivati da netko iz te prve stvaralačke novinarske garniture još bude živ (mada je teoretski moguće). Unatoč ratnom plamenu koji ih je šibao, i stalnoj ugrozi golog života, međutim, naši su prvi kolege bili – jednako kao i mi danas – entuzijastični, strastveni pisci koji su (čak i doslovce) ginuli za istinu. I k tomu bili mladi, puni života, planova i, vjerujemo, zafrkantskog duha. Sigurno nam neće zamjeriti što smo, osamdeset godina kasnije, rekonstruirali njihovu rutu, otisnuli se do prve redakcije – pojate na Mosoru – te putem mnogi od nas grintali, nesvikli na strme vrleti, uspone i spuštanja.
Vjerujemo da im neće biti mrsko, negdje gdje su sad na kavi, španjuletu i uz papirnatu novinu (na onu s ekrana nisu se stigli "navrnit") pročitati kako su oni smotaniji u toj novoj, aktualnoj delegaciji novinara (watch me) doživjeli pothvat koji nas je zauvijek promijenio. O da, samo nastavite čitati, neki od nas više nisu isti... Da bolje doživite, prebacujem se na splitski žargon.
Dakle, lipo nama stiže depeša di idemo, kako se tribamo obuć, šta ponit za uspon na Mosor, uz najavu fažola kod Špira Gruice u planinarskom domu. Normalno, nas većinu koji baš i nismo planinarski tipovi interesira je najviše fažol ka kruna naše časne misije; oni koji su se dragovoljno prijavili (nisu bili dežurni) doduše imaju nešto planinskih staza u nogama, ostali su išli ka volovi u kupus (ja, fala na pitanju). Sam dragi Bog mi je, na sriću, zadnji čas šapnija: "Nemoj obut čizmice na petu, nego patike."
Kad sad vratin film, mislin da su mi te dobre, neproklizavajuće patike spasile život.
Skupila se četa mala, ali odabrana, i to iz svih sfera redakcije i ostalih službi, dakle novinari, urednici (glavna urednica također), fotoreporteri, vozači, tehničko osoblje iz naše lipe tiskare, predstavnice marketinga... Svi poslovi, sve hijerarhijske razine zajedno u konglomeratu na našoj časnoj misiji, bez klasnih razlika – bome su na Mosoru zorno pokazale da je svaki kotačić u pogonu "Slobodne" važan, i da jedni bez drugih ne moremo naprid!
Ironično, najživlja među nama bila je službenica s Osmrtnica, Mare, krsnim imenom Marija Krstanović, prekaljena planinarka hercegovačkih korijena. Mare sa šoneta išla je u izvidnicu vikend prije našeg pothvata, "skoknila je vidit kuda ćemo ić". I skrojila rute po svojoj miri, sve smo joj i svece i pale borce (mi smotaniji) puten skidali.
Čin je krenija uspon, naumila san se vratit nazad, ali Stipe Božić i par važnih zrelijih delegata naše korporacijske ekspoziture već su išli ća s autima, pa se nisan imala kome uvalit na skrb. Tribalo je nastavit gazit uzbrdo i gledat Mari sa šoneta u auspuh.
Tješilo me šta je najavljen puno lakši dio nakon prve strme dionice koju san manje-više prešla četveronoške, ka neka žena-pauk, bolje rečeno, koza. Kako san zamišljala neku lipu šetnicu ka onu na Plitvičkin jezerima, recimo, umisto propisanog ruksaka i u njemu vode, voća i energetskih namirnica ja san uzela boršicu na jedno rame, i to s đentilastin magnetnim zatvaračem, i finu jaketicu da lipo ispadnem na slici. Umisto vode i energenata, uzela san sjajilo, puder, blokić i dvi kemijske. Prve bi novinarke morale bit ponosne na takvu nasljednicu, mo‘š mislit.
Prvo pentranje izgledalo je ka pothvat bez kraja i konca, od straja uopće nisan sagledavala širu sliku, štoviše, izbjegavala san bacit oko doli jer smo već bili u visinama, na gudurama načičkani ka tice, ja ka tica-očajnica. Iza mene puše mala Kapetanovićka, ćutin da se kaje ka i ja šta ju je život bacija tu, oko nas trče njezin pas Isla, bome se pas još najbolje i drža (ne računajući Maru sa šoneta, normalno). Planinski uvjeti bace ti skroz novo svitlo na ljude, grabiš dalje jer moraš, nema povratka, a bome nema ni Stipe Božića u blizini da pošalje helikopter, GSS, bilo šta.
Tako se pentramo, malo beštimamo, od muke čak i pivamo, Mare sa šoneta se smije, grabi isprid sviju, ali ipak i motri na nas. Znojimo se ka beštije, skidamo se puten ko kako može, Glavna ispaljuje sama na sebe jer je obukla hulahop, fotoreporter Burić jer je obuka rebe, Urukalo bi sta i popija pivo, svi oće zapalit duvan. Ali nema labavo, Mare Šoneta grabi dalje, neki su već odmakli toliko da smo ih skoro zaboravili. Petra Albrecht iz marketinga toliko je planinarski iskusna i žvelta da se ispalila prije svih nas ka da ima ugrađen torpedo u gujicu, s oproštenjen. Žan Smoje, naš časni tehniko iz tiskare, bez riči žuganja nosi spomen-ploču na kostima, šofer Jelaska Zmaj u ruksaku tešku bušilicu. Neki ljudi stvarno šutke krvare, a ja žugan i laprdan, mada svoje najgore jade držin za sebe.
Gazimo dalje ja i ostali, oko nas trče Kapetanovićkin pas, neki su se izgubili iz vida, Žana Smoju su ka sposobnog i empatičnog opunomoćili da me privati ako počnem padat (pa je bidan čovik manje-više cilin putem teglija i ploču i mene), a ja san se kroz ono malo prohodnog zdravog razuma divila ljudima koji su se pokazali ka pravi ratnici, a da to od njih, eto iskreno, nisam ni očekivala.
Na primjer, šef fotoreportera Joško Ponoš ka osvjedočeni hedonist i strastveni pušač vrhunski je podnija sve planinske izazove i podsjetija da nije bezveze jedan od najhrabrije garniture mladih fotoreportera s ratišta iz Domovinskog rata, uključujući i Vukovar. Sandra Lapenda Lemo, koju smo navikli gledat lipo obučenu ka šeficu u redakciji, letila je po planini ka frzelin bez i jedne beštimje i grintanja, držeći lidersko-motivatorski gard svoje četice, premda je planina svjetlosnim miljama daleko od prirodnog joj staništa.
Sandra Barčot ka uzdanica županijske rubrike pokazala se ka vrsni logističar koji nas je sve okripija na odmorištu kod Pojate; iz svog čarobnog ruksaka izvadila je najprije rogačušu pa lješnjake, orahe, pršut, dvi vrste sira, tri vrste poma, sok, mandarine, kolače te na koncu vrući čaj iz termosice. Ugledni fotoreporter i političar Jakov Prkić, pak, omogućija je vezu toki-vokijen sa Orlom (Urukalom). Srđan Milun, naš umirovljeni doajen iz Informatike, inače prekaljeni planinar i najstariji u ekspediciji, bija je (u nedostatku mrežne veze u zoni Pojate) spona između Zmajeve bušilice, ploče i vide koju je tribalo podmazat, pa je skoknija do Sandre po fetu pršuta (masniju) u više ciljeve. Bonki i Duksi (Ivo Boković i Damir Dukić, naši najviše rangirani urednici uz Sandru) smjerno su supervizirali pothvat i za sobom počistili do i jedan čiket (Dukić). Vlado Urukalo, naš prekaljeni crnokronikaš, ne samo da je navika na tvrdi rubrični teren, nego mu je na još strmijem povratku iz Pojate na neugodnom putu ka domu "Umberto Girometta" (već smo bili na priko deset kilometara otučenog hrbata brda) proradila, s oproštenjen, "ž‘benska" zafrkana žica, gazija je ka ratnik. Valjda je i mene na koncu spasija neki probuđeni kozji brački gen; najprije nam je ka fatamorgana izgledala Pojata, a potom i Planinarski dom, di su nas dočekale utješne porcije fažola, kobasica, čikolate...
Ploču smo postavili u znoju lica svog, fažola se dočepali zadnjim atomima snage i cilo vrime divili se našim kolegama otprije osamdeset godina koji nisu imali ni telefona, atroke mobitela, ni selfieja, a kamoli interneta, ni proklizavajućih planinarskih postola, štapova za hodanje, kesica s magnezijem, energetskih pločica, vjerojatno niti onog ukusnog fažola...
Vratili smo se jedva, četveronoške, u sumrak dana, prošli na forcu života rute kojima su naši preteče gazili svakodnevno. Normalno, svak ima svoj doživljaj opisane misije, ali svi smo složni u jednom: skidamo kapu prvim kolegama!
"Slobodna" ide dalje do neke nove ploče za osamdeset-devedeset-sto godina, kad će se nova garnitura malo spomenit i nas, naše demodirane robe na slikama, neke zastarjele tehnologije koju smo imali uza se, i tako dalje.
Nas neće bit, ali "Slobodne" oće! I bit će uvik mlada ka sada.