StoryEditor
Ostalospremaju se promjene

Vlado Stenzel i Mirko Novosel, legendarni treneri rukometa i košarke: ‘Reprezentativci zaslužuju mirovine, ali i mi izbornici‘

29. prosinca 2020. - 12:01
Mirko NovoselMarko Todorov/Arhiva/Cropix

Iako živi u idiličnom miru skradinskog zaleđa, u zaseoku Todorovići, nemirna je i osjetljiva duša Vlade Stenzela, legendarnoga rukometnog stručnjaka. 

I ne samo zato što nije uvjerio gradske oce u Šibeniku i susjednim Vodicama da vrijedi više ulagati u rukomet u tom dijelu Dalmacije. Osvajač zlatne olimpijske medalje u Münchenu (1972.), koji je šest godina poslije bio i kovač njemačkoga svjetskog zlata, ne miri se s činjenicom da uspješni hrvatski stručnjaci, za razliku od bivših reprezentativaca, nemaju pravo na sportsku mirovinu.

Osamdesetšestgodišnji Stenzel je, zbog toga, pokucao na mnoga vrata, napisao desetak pisama i e-mailova, na adrese od Hrvatskoga olimpijskog odbora do premijera Andreja Plenkovića, od kolega trenera, koji su u sličnoj situaciji, do Sabora. Javio mu se jedino predsjednik Sabora Gordan Jandroković u čijim venama zbog oca i strica, zvijezda nekadašnjeg prvaka Europe bjelovarskog Partizana, teče nešto rukometne krvi. S obećanjem da će problem, što ga je načeo Stenzel, biti riješen u saborskoj proceduri.

- Ako se to ne riješi morat ću i ja, poput hrvatskih mladića i djevojaka, na rad u Irsku ili Njemačku – našalio se gorko na svoj račun veliki Stenzel, kojega elokvencija, memorija i humor ne napuštaju ni na pragu desetog desetljeća života, a koji polako gricka ušteđevinu.

Stenzelovu upornost trebali bi podržati ne samo bivši, već i aktualni hrvatski izbornici, jer je to i njihov interes. Zasad se o tome ozbiljno izjašnjavaju samo bivši selektori, poput Mirka Novosela.

- Kad bismo mi, sadašnji i bivši izbornici, otvorili dušu, priznali bismo da kod izbora dvanaestog igrača u košarci, dvadesettrećeg u nogometu ili petnaestog u rukometu, ne odlučuje samo kvaliteta, već i sitnice, o kojima ne bih detaljno, pa i simpatije prema mlađim igračima. I onda se događa apsurd da taj dvanaesti igrač od države dobije sportsku mirovinu, a da izbornik, koji mu je pružio šansu, ostane bez tog zasluženog primanja. Nikad nisam volio usporedbe s istočnim susjedima, ali me beogradski sportski prijatelji uvjeravaju kako bih, da kojim slučajem živim u Srbiji, moja sportska mirovina bila najmanje 1300 eura – podržava Stenzelovu inicijativu legendarni košarkaški trener Novosel, čija je radna soba pretijesna za smještaj svih odličja zasluženih u Hrvatskoj i bivšoj državi.

Da se stvari kreću u pozitivnom smjeru uvjeravao nas je prvi operativac hrvatskog vaterpola, zagrebački Šibenčanin Perica Bukić.

- Neka se gospoda Stenzel, Novosel i drugi malo strpe. U nacrtu novog Zakona o sportu postoji članak koji artikulira njihove zasluge i interese. Nema dvojbe da će biti izglasan iduće godine – poručio  je Bukić.

Novim zakonom trebalo bi namaknuti sredstva za dvadesetak stručnjaka (Vlado Stenzel, Petar Skansi, Giuseppe Gjergja, Lino Červar, Ratko Rudić…), što ne bi trebao biti problem, neovisno o teškoćama oko novog državnog proračuna. No, problem nije samo u zasluženim mirovinama sportskih velikana, već i tretmanu sporta i (bivših) sportaša u cjelini. Zato ćemo opet citirati Novosela.

- Kad se krajem osamdesetih Cibona popela na europski tron, odnos financiranja kulture i sporta u Zagrebu bio je 3:1 u korist sporta. Danas je obrnuto, na nakaradan način. Za kulturu se izdvaja 13 puta više nego za sport koji je najbolje proslavio Hrvatsku. Sve sam samo ne zakleti nogometaš, ali je srebro Vatrenih svjetski domet. A što smo uradili za Zlatka Dalića i ostale poslije neviđenog slavlja? Nismo izgradili ni jedan mali, a kamoli veliki stadion u državi– izravan je Novosel.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. lipanj 2021 19:42