To je to, to je ta godina, jedan nula, jedan nula... Ne, pardon, evo 2:0, iz penala, igrao je netko rukom iz redova Istre i to je drugi gol Hajduka u 90. minuti s bijele točke i samo (nam) kvari priču koju smo započeli pisati o još jednoj "karoglanki". Lijepo-ružnom mrvljenju što je izrodilo novu pobjedu Hajduka u gostima protiv silno napaljene Istre koju Hajduk u posljednja četiri navrata nije pobijedio, a evo sad jest.
Bila je to, dakle, još jedna "karoglanka", kako to volimo nazivati, svrsishodna igra, šah-mat u kojoj je Hajduk zarana poveo izvrsnim oštrim udarcem, bombom Sahitija (dodao je Diallo), a onda se do kraja hrvao i bio bolji od Istre i na tom planu, nije popuštao, ali nije uspijevao materijalizirati kvalitetu da bude sasvim miran do završnice. Uvijek se plašiš nekog zalutalog metka...
Ipak, pobjeda Hajduku nije izmakla, dapače je eto i Livaja poentirao s bijele točke da izgleda okruglije sa 2:0 i to je nova pobjeda "bijelih", serija nepobjedivosti pod Mislavom Karoglanom koji gura i dalje i posebno mu je ova pobjeda slatka, na terenu gdje su ga ljetos ispratili sa idi, dobri čovječe, odakle si i došao, a da se pošteno nije ni raspakirao niti su ga dobro upoznali, a najmanje kvalitete koje posjeduje.
Žestoka je bila utakmica, rekord posjećenosti stadiona u Puli, (pre)nervozni Ante Erceg koji je plesao na rubu drugog žutog kartona, dakle crvenog od sredine prvog dijela, (kasnije se smirio), žestok protiv svojih hajdukovaca; te popustljivi sudac Ante Čulina koji je tolerirao Ercegovu nervozu i nije nam ostavio dobar dojam, što pišemo a da se nismo još čuli s ekspertom Tenžerom.
Sve su to značajke ove utakmice u koju je Hajduk ušao a da iznenada nije imao ozlijeđene Trajkovskog i Benrahoua.
Predsjednik Lukša Jakobušić, na terenu gdje je prije tri godine nakon 0:1 odlučio otpustiti Harija Vukasa, Juricu Vučka, Marija Stanića, Ivana Kepčiju; gdje je u siječnju ove godine izgubio sa 0:3; možda je baš sinoć ostvario najveći korak ka toliko željenoj tituli prvaka u koju upire sv(oj)im silama više od tisuću dana.
Da, još jedna "karoglanka", za potrebe priče ta devedeseta minuta i drugi gol Hajduka baš nisu bili potrebni, a još manje neophodni.
Hajduk je zabio i onda bio mudar. Pobijedio je.
Evo Torcide u slavlju, u zamahu, u ekstazi:
- Sve pijano, drogirano, za Hajduka navijamo! Večeras je naša fešta, večeras se vino pije...
Ali da se vratimo 45 minuta ranije, na poluvremenu smo dobili poruku od nogometno stručne osobe, znakovita je:
- Hajduk se ne smije povlačiti, mora imati veći posjed lopte i postaviti se kao lider i puno agresivniji biti. Brži protok lopte prema naprijed i više kombinatorike...
Sve to stoji, zna to i Karoglan. Bilo je bitno još jednu izvući na mišiće. Uspio je.
Gol odluke pao je zarana, Diallo je ubacio s lijeve strane, nije to bio ni visok ni oštar centaršut, ali je prošao skroz na drugu stranu gdje je potpuno sam ostao Sahiti. Hajdukov krilni napadač silovito je pucao iz prvog dodira i neobranjivo pogodio za vodstvo gostiju.
Vodstvo je ostalo nedirnuto, sačuvano, opet sva tri boda za lidersku poziciju!
Bilo je na mišiće, pa šta?! Ne smeta navijačima Hajduka dok god se pobjeđuje!