Nije bilo zastava, navijača, transparenata, tamburaša. Nije bilo nikakvog “ludila”, spektakularnog dočeka. U biti, da nije bilo novinara, TV ekipa i fotoreportera bila bi to jedna sasvim mirna večer na Franji Tuđmanu. Rutinsko slijetanje i iskrcavanje putnika s nekog redovnog leta. Drukčiji je bio i on, Filip Hrgović. Nije da nije razvukao koji smiješak, ali je bio puno ozbiljniji, trezveniji, nije se razmetao šalama, čvrsto nogama na zemlji.
Zlatko Dalić bi rekao “ponizniji”. Mi bi to malo drukčije “formulirali” - realan, smiren, lišen euforije jer njoj nema mjesta. Neovisno velikom sportskom rezultatu. Jer, imati izazivača za svjetskog boksačkog prvaka u teškoj kategoriji, i to iz malene Hrvatske... pa, ne događa se svako desetljeće baš. I puno rjeđe....