StoryEditor
Splitsve zbog novogradnje

Uzavrela krv nije od jučer, granica između Turaka i Mlečana bila je na današnjoj Vukovarskoj: ‘Naši s Dragovoda nisu tili ni čut da kupuju zemlje na njihovim Mejašima!‘

Piše Mladen Nejašmić
4. rujna 2021. - 18:14
Ivica Čagalj, Neno Dedić, Jakov Bajić i naš novinar 'bistre' situaciju iz bliže i dalje povijestiJoško Šupić/Cropix

Reci slipom didu čiji je ovo čardak, je l' turski ili kaurski?

Ne znam, dide, čardak ko čardak, zidina ko zidina. Nije to zidina ko zidina već kula kakve nema na svoj zemlji turskoj i kaurskoj. Allah Illallah. To je kula Mustaj-bega silnog što po junaštvu ne begluk nego pašaluk i vezirluk zasluži. Bi ga i dobio da ostade dična turska carevina –​ korespondencija je to Raosovih likova Kikaša i Matana Protrke iz antologijske televizijske serije "Prosjaci i sinovi" o Mustaj-begu čiji se "babo", paša Seid Ahmed 1657. godine otrgnuo iz Bosne i utaborio pred vratima Splita.

Na blagdan sv. Ante, 13. lipnja, čak 2000 Osmanlija napalo je tvrđavu Gripe na tadašnjoj mletačkoj zemlji i na kratko su je osvojili. Dan kasnije silna turska vojska i konjica zaobišli su Gripe i Bačvice i zauzeli brdo Marjan. Nakon petosatnih borbi, Turci su poraženi od domaće posade, skinuta je s jarbola njihova zastava i tako potjerani utaborili su se na – Sućidru. Međutim, točno 120 godina ranije, nakon pada kliške utvrde 1537., osmanlijska vojna sila razmilila se po Splitskom polju i učvrstila liniju Sućidar – ​Mejaši –​ Karepovac.

image
Prije tri i pol stoljeća desni dio ovog kadra bio je teritorij Mletačke republike, a lijevi - Turskog carstva
Joško Šupić/Cropix

Granica bila na današnjoj Vukovarskoj

Gledano iz današnje perspektive, a prema navodima iz doktorskog rada "Onomastički prikaz splitske hodonimije" iz 2017. godine, autora Josipa Lasića, granica razdvajanja između turskog i mletačkog teritorija bio je prostor današnje Vukovarske ulice. Je li (i) to uzrok vrele krvi kakvoj su svjedočili naši reporteri prilikom početka izgradnje još jedne novogradnje u tijesnim ulicama, ne znamo, ali odlučili smo popričati s ljudima čije obitelji već desetljećima žive u tom dijelu Splita, jer, pojednostavljeno rečeno, Dragovode su bile dijelom Mletačke Republike, a Mejaši pod turskim zulumom.

– Prvi glas – začuđen je poduzetnik Neno Dedić čije su nekretnine položene s južne, nekad mletačke strane Vukovarske, odnosno nekadašnjih dijelova Težačkog puta.

– Zna san ja da smo mi plemićkog roda. Nije naše prezime bezveze uklesano u katakombama vječnoga grada Rima – uz smijeh će Dedić i dodaje:

– Kada je moj did doša kupit zemlju u Splitu, ima od tad više od osandeset godina, nije htio na Mejaše iako je tamo zemlja bila duplo jeftnija nego na Dragovodama. Moji i naši rođaci Čaglji kupili su pet hektara plodne zemlje s izvor vodom. Gdje su god zakopali, protekla bi draga ili slatka voda kako su je nekad zvali. Za iste novce na Mejašima si moga dobit dva hektara više, ali voda je voda, a Turcima je očito bila vrlo važna.

image
'Moja obitelj i rođaci nam Čaglji kupili su pet hektara plodne zemlje, a gdje su god zakopali, protekla bi draga ili slatka voda', ističe Neno Dedić
Joško Šupić/Cropix

Vidiš ima tu nešto. Nisan ni razmišlja o tome, sada su mi se posložile kockice. Daj napiši, majke ti, kako je i sam Sulejman dolazio na našu česmu ladne se vode napit. Bilo bi mu to zadnje da su ga Mlečani uvatili, skratili bi ga za glavu ka šta su onomad Žrnovčani i njihov satnik Mihovil Jurčinović zatukli omiškog poturicu Miju Delića i Hasana Vitrovića i glave in donili na pladnju u Dioklecijanovu palaču – nije da Dedić ne zna povijest Splita.

– Biće i Dioklecijan kod nas jeo janjetinu i kripio se ladnom izvorskom vodom – domeće Ivica Čagalj čiji su preci zajedno s Dedićima, pioniri urbanističkog razvoja Dragovoda.

– Naši su bili ponosni i nisu htjeli kupovati zemlju preko granice, kod Turaka. Valjda nam iz tog razloga za vrijeme komunističkog režima nisu ni zemlju nacionalizirali. Ili jesu malo, kada se gradila Vukovarska ulica, ali to je opet za opće dobro – odmahuje rukom Ivica, sav ponosan zagvoškim korijenima i venecijanskim nasljeđem.

Dragovode su bile poželjan teren 

Podršku mu daje i Marijo Lovrinčević, također stanovnik Dragovoda. Njegovi su se u plodno Splitsko polje doselili polovicom prošlog stoljeća i ne bi se mijenjali ni za što na svijetu. Vukovarska ulica, odnosno bivši Težački put protezao se sve do Žrnovnice.

– Koristili su ga težaci, a očito i Turci i Napoleonova svita. Dragovode su svima bile poželjan teren, zato su ga i Mlečani i domaći stanovnici grčevito branili – smatra Lovrinčević.

image
Dedić, Lovrinčević i IČagalj brane boje Dragovoda i tvrde da su njihovi preci znali da imaju bolje zemlje od mejaških
Joško Šupić/Cropix

S druge strane nekadašnje "turske granice", one mejaške, na povijesna razdvajanja gledaju bez posebnog antagonizma na svoje susjede preko ceste. Pedesetih godina prošlog stoljeća iz Vojnića kod Trilja na Mejaše, tik do "granice", stigao je i Jakov Bajić.

– Onoga ti, ma šta mi kažeš, Turci. Oni ovde…, ko će znat, može bit svašta. Sićan se – vrti po glavi Jakov – da je ovde između nas i njih – podižući obrve put Dragovoda – bila jedna velika međa, suhozid. Naš je vinograd bija na nekih metar, metar i po visine, onako malo izdignut. Može bit da je tu bila i crta razdvajanja. Stariji stanovnici sićaju se karova kojima su se splitski težaci vozili iz Varoša ili s Manuša i Lučca prema svojin imanjima u Dragovodama i Mejašima.

Ma, neka se ovi priko ceste ne uznose previše, nije se tribala gradit džamija na Mejašima nego na Dragovodama i da in nije bilo bivšeg mejaškog župnika, našeg don Anđelka Dukića, minaret bi nadvisija Dedićeve zgrade. Ako ne u davnom ratu, Dragovode bi šaptom pale u miru – šali se Jakov, sav ponosan što je, kad nisu Turci, našao njihovu "rupu" u obrani.

Puno vinograda i maslinika

Sve do prije 60-ak godina Dragovode su bile poznati i plodni dio Splitskog polja, s brojnim vinogradima, vrtlima i maslinicima, a do sredine prošlog stoljeća i popularno izletište. Prvi spomen Dragovoda zabilježen je u dokumentima popisa kaptolskih imanja "Ocupato ab infidelibus" iz 15. stoljeća gdje se spominje potvrđena granica i gotovo zapušteno područje zbog blizine "turske granice".

Prava povijesna enciklopedija je Duje Kovačić Pavlina, Splićanin od kolina.

– Na području Karepovca bila je prava turska naseobina. Ne šatorsko taborište, već kamene kuće čiji su ostaci nestali tijekom urbanizacije. Tu je bilo i prvo splitsko tursko groblje i veliki, 22 metra dubok bunar. Teren je to na kojem su kasnije pronađeni brojni ostaci ondašnjeg oruđa i oružja.

Poznata plemićka obitelj Karepić po čijem je imenu, vjeruje se, Karepovac i dobio ime u vrijeme turskog pustošenja polja, odnosno padom Klisa, izgradila je skrovište u marjanskim liticama, koje je služilo težacima i pustinjacima kao zaklon u slučaju turskog napada.

image
'Na području Karepovca bila je prava turska naseobina. Ne šatorsko taborište, već kamene kuće', kaže šjor Duje Kovačić Pavlina, Splićanin o' kolina MLADEN NEJAŠMIĆ
Mladen Nejašmić

Dragovode su tada bile pustoš, kao i početkom dvadesetog stoljeća. Daleko je bilo polje, a još dalje lovište. Njima je u to vrijeme više dominirala divljač nego ljudi. Istražite malo prezimena koja tamo obitavaju, sve će vam biti jasno – kroz smijeh će Kovačić Pavlina, zaključujući priču onako kako smo je počeli:

–​ Mašala, mašala... kako i ne bi, stari Sallih je mogo muvi u letu odbiti jal lijevo jal desno krilo. Je l' istina da je stari Salih u napadu na Split i okolicu sam ubio sedam Vrgorčana. Stari Salih..., kukavež da je gore nema. Ovim sam očima gleda kako biži pred šukuncem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. svibanj 2022 22:55