U ediciji tekstova koje objavljujemo prigodom 80. rođendana “Slobodne Dalmacije”, u gotovo svakom prisjećanju na prošla vremena sugovornici su spominjali jedno ime – Joško Kulušić.
Zapamćen kao najuspješniji glavni urednik na jugoslavenskoj novinskoj sceni osamdesetih godina prošlog stoljeća, briljantno je iskoristio mrvljenje stege totalitarnog režima i zajedrio na dašku slobode u javnom prostoru. Okupivši plejadu vrhunskih autora čija su se mišljenja često sukobljavala na stranicama “Slobodne”, oformivši golemu dopisničku mrežu i osmislivši niz inovacija, Kulušić je dalmatinski dnevnik uzdigao do dotad neviđenih visina za jedan regionalni dnevnik; naklada je skakala i do 150 tisuća primjeraka, a uz mladog direktora Dejana Kružića i svoje najbliže suradnike oformio je pobjednički tim koji je splitski dnevnik doveo, prema tadašnjim analizama struke i anketama čitatelja, do najuglednijeg lista na jugoslavenskom tržištu.
Joško Kulušić (Supetar 1938. – Split 1998.) pravo je dite “Slobodne”; počeo se oko redakcije motati još kao šesnaestogodišnjak, a pisao je od 1957. godine: najprije kao gradski izvjestitelj, s vremenom je napredovao do komentatora i urednika te glavnog i odgovornog urednika od 1983. do 1993. godine. Uređivao je i tjednik Nedjeljna Dalmacija (1971. – 1973., 1979. – 1981., 1987.), a zbog optužbe za “prodor nacionalizma u list” smijenjen je, te je s vjernim suradnicima Joškom Frančeskijem i Božom V. Žigom uređivao (po kazni) zabavni tjednik Cak (1973. – 1974.) i strip Cak ekstra (1973).
Nakon pretvorbe 1993. godine je umirovljen, a 1995. je pokrenuo tjednik Dan (od 1997. dnevnik) i bio mu glavni urednik do 1998. godine, kad je 21. veljače umro – za redakcijskim stolom.
Dobio je Nagradu HND-a “Otokar Keršovani” za životno djelo, nagrada Slobodne Dalmacije za životno djelo u novinarstvu nazvana je njegovim imenom, kao i nagrada HHO-a za promicanje ljudskih prava u medijima.
U spomen na šjor Joška objavljujemo jedan od njegovih rijetkih intervjua koji je dao novinarki Meri Šilović u povodu nagrade HND-a 1987. godine, u kojem opisuje svoj profesionalni put, ali otkriva i životnu filozofiju čovjeka za kojeg nije postojalo ništa drugo nego novina, i to “Slobodna”.
Motor, lokomotiva...
Naš novinar Slaven Alfirević o Kulušiću je razgovarao s još jednim doajenom splitskog novinarstva, šjor Ivom Jurišićem, koji je Kuli godinama bio jedan od najbližih suradnika u Slobodnoj Dalmaciji. Ne samo što su zajedno počeli kao mladi novinari, nego mu je Jurišić u ta doba bio urednik sporta, te poslije, u uredničkom kolegiju, zamjenik glavnog i odgovornog.
– Posebna mi je čast bila kad me Kulušić početkom 1993. predložio da ga naslijedim, da nastavim, i kad me direktor Ante Bušić pitao hoću li prihvatiti tu zahtjevnu ulogu. Ja sam već bio prilično umoran i nisam prihvatio... Ali, biti uz Kulušića dugi niz godina bilo je posebno iskustvo. I zadovoljstvo.
Što je bio Kulušić?
– On je bio motor, lokomotiva... Dolazio je u redakciju u samu zoru i pripremio bi plan rada za taj dan. Ja sam kao šef deska bio u zgradi već u 7.30 i nerijetko bih Kulušića već zatekao na poslu. Nazvao bih sve voditelje dopisništava i s agencijskom najavom referirao Kulušiću o najvažnijim događajima. Sastanak kolegija bio je u devet sati, ali su neki novinari i fotoreporteri već bili na terenu. Bili su takvi i prvi dani Domovinskog rata.
Jurišić nam govori:
– Kući sam odlazio poslije 18 sati, jer je rotacija morala krenuti u 18.30. Ni sekundu kasnije! Ako bi novina makar malo zakasnila, napravio bi Kula uzbunu. Vozači Branko Grašo, Goran Bulj i Filip Marović odnosili su novinu kući glavnom uredniku i ostalim urednicima. Kulušić bi znao otići doma oko 15 sati, ali bi se vraćao navečer. Sve bi to pregledao, ako je trebalo odmah bi reagirao. Noćni urednik Ivica Flesch, a nakon njega i Zvonko Pupačić, izvrsno su izdržavali taj “prvi udar” i obavljali potrebne korekcije, dodajući nove vijesti.
Kako biste još opisali šjor Kulu?
– Pazio je na svaku sitnicu, novina naprosto nije smjela imati nikakvu grešku, posebno tipfelere. Nastojali smo svaki broj odraditi savršeno. Svojim samoprijegorom davao je primjer ostalima. Vodio je računa o mladim novinarima, o budućim kadrovima, dao je stipendiju studentima Mladenu Krniću i Jošku Čelanu i tako ih obvezao da dođu poslije studija raditi u “Slobodnu”. Iz lista Imotska krajina dozvao je Josipa Jovića da se preseli u “Slobodnu”, u Split. Otkrio je i zaposlio, između ostalih, i Matka Biljka, Božu Vukičevića, Toma Dubravca, koji su postali vrhunski fotoreporteri.
Otvarao prostor svima
Novina se tada prodavala navečer u Splitu, slavno večernje izdanje?
– Postojao je velik interes za to prvo izdanje, ljudi bi ga čekali na punktu kod teatra, a i kolporteri su nosili novinu po gradu, po restoranima. Čekalo se kad će doći. Bila su to neka posebna vremena koja se teško mogu prepričati tko to nije vidio izbliza u redakciji. Na primjer, doslovce legendarne su bile šetnje navečer, poslije posla, kad bi Kulušić, Marko Damić i Joško Frančeski šetali od “Slobodne” prema Gripama i razgovarali, smišljali ideje i poteze za iduće dane i periode.
Politički se, osamdesetih, davao širok prostor raznim opcijama?
– Kulušić je otvarao prostor doslovce svima, mi smo tada postizali nakladu od preko 100.000 tiskanih primjeraka, ako je remitenda bila 15 posto, a vi računajte. Sportska je dizala nakladu ponedjeljkom, četvrtkom je bio zaslužan TV vodič, današnji Reflektor, snažan broj je bila i subota, dizao je tiraž... Otvorio je vrata mnogim piscima, u teškim vremenima, naročito druge polovice osamdesetih tražio je pisce, autore s lijevog i desnog spektra, otvarao vrata polemici i dao svima priliku da iznose svoje stavove. Bio je lukav i vješt urednik i organizator.
Sastavila se tada i reprezentacija novinara, autora s područja cijele bivše države?
– Pisali su za nas Jug Grizelj, Jurij Gustinčič, Sanja Modrić, Jelena Lovrić, Danko Plevnik, Željko Žutelija, Aleksandar Tijanić, Drago Hedl, Drago Buvač, Mile Kos, Zvone Mornar, Frano Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak, Velimir Terzić, Mislav Kukoč, don Ivan Cvitanović, Miljenko Jergović... Ovako na prvu da se sjetim, a sigurno je da sam nekoga i zaboravio. No taj pregršt razmišljanja imao je za posljedicu da je novina bila rado čitana i tražena posvuda i naklada je skakala kao luda. Ilija Maršić je vodio dopisničku službu, pod paskom Kulušića sve je moralo funkcionirati kao švicarski sat. I jest. Moram istaknuti da smo imali odlične lektore, Josipa Rodina, Mirka Kneževića, Tanju Popović. S njima sam se često konzultirao učeći sebe i kolege u rubrici i to je isto tako bila snaga “Slobodne” koja je imala poseban uzlet u Kulušićevo doba.
