Puno je redaka, za čitave knjige, ispisano o stvaranju “Slobodne Dalmacije” u Drugom svjetskom ratu, jedne od rijetkih dnevnih novina koje su se rodile i uspjele preživjeti u paklu koji je tih godina harao svijetom, a posebno u kaotičnim zbivanjima na hrvatskom prostoru.
U Dalmaciji su se te 1943. susretale sve sukobljene strane; pola regije zauzela je Pavelićeva NDH pod kontrolom Talijana, uzmorje je pripalo Mussolinijevoj fašističkoj državi, nakon čije kapitulacije u rujnu njihov dio zauzimaju njemački nacisti. Po brdima su se sa svima njima borili antifašisti – partizani pod vodstvom Komunističke partije, a među sve njih zalijetali su se Karađorđevićevi četnici izvodeći grozomorne pokolje nad lokalnim stanovništvom.
Zna se puno o formiranju redakcije u opjevanoj pojati Mihanovića na Mosoru, u uvjetima koji su bili daleko od normalnih, no manje je poznato kako je “Slobodna Dalmacija” dobila ime. Podatak smo našli u knjizi Drage Gizdića “Dalmacija 1943.”, objavljenoj 1962. godine u Zagrebu.
“Slobodnoj” je prethodio “Naš izvještaj”, koji je osnovan u Splitu 23. lipnja 1941. godine kao glasilo narodnooslobodilačkog pokreta i godinama je sastavljan i distribuiran u strogoj ilegali. Prvi broj tiskan je u stanu Zorke Mitić, a na stroju za umožavanje “izvukao” ga je Ante Marasović Mirko. Tiskanje i sastavljanje matrica nastavilo se u stanu Bračanina Čočija Michielija, izrađivali su ih Mirko Čolak i Oto Ševeljević.
U tisuću primjeraka dnevno, “Naš izvještaj” tiska se svakodnevno do studenoga 1941., a potom povremeno, dva do tri puta tjedno. Izišlo je 175 brojeva, a njegovi autori nikad nisu pali u ruke talijanskih fašista, koji su ih ustrajno tražili po okupiranom gradu.
Uredništvo se sastajalo blizu crkve Gospe od Pojišana, u stanu inženjera Ive Vukovića, a činili su ga: Ivan Lučić Lavčević, Leon Geršković Atleta, Ante Marasović i Zlata Šegvić, dok su suradnici bili Šerif Šehović, Zdenko Štambuk i Nikola Babarović.
Sastanak na kamenjaru
U Splitu je tiskan do lipnja 1942., nakon čega se seli na Dinaru. Nakon otprilike godinu dana, 13. lipnja 1943. godine, na Mosoru je održan partizanski sastanak, prenosimo iz Gizdićeve knjige:
– Na kamenjaru pred sjedištem PK danas smo diskutirali Amulić, Žanko, Geršković, Šehović, P. Šegvić, V. Cvrlje i ja o pokretanju novog lista za Dalmaciju. Konstatiralo se da “Naš izvještaj” u današnjem obliku više ne odgovara potrebama NOP-a, iako je u godinu dana izlaženja u Splitu odgovarao postavljenom zadatku. Ali prelaskom na Dinaru, gdje izlazi u formi brošure, i to povremeno, dobio je sasvim drugu namjenu. Ni “Dnevne vijesti” koje izdaje Agitprop PK-a, od dolaska u Livno do danas, nisu postale ono što želimo – dnevni list koji bi pored dnevnih vijesti donosio i različite druge napise koji bi pomogli našim organizacijama u mobilizaciji, organiziranju i aktiviranju širokih masa. Stoga smo se složili da pokrenemo novi list. S obzirom da smo sada u neposrednoj blizini Splita, lakše ćemo i brže dolaziti do papira i boje, a isto tako brzo do vijesti iz najvećeg dijela Dalmacije. S Mosora se list može brzo rasturati širom Dalmacije. Izabrana je i redakcija lista u sastavu: M. Žanko, P. Šegvić, L. Geršković, V. Cvrlje i Š. Šehović. Dugo smo zatim raspravljali o imenu lista, a na kraju smo usvojili prijedlog P. Šegvića da se list zove “Slobodna Dalmacija”. U tom imenu sretno se spaja pojam slobode, kao glavni cilj naše borbe, s nazivom naše pokrajine – otkrio je Gizdić autora imena novorođenog lista, kasnijeg glavnog urednika Petra Šegvića.
Četiri dana kasnije, 17. lipnja, u pojati ispod mosorskog vrha Ljubljana tiskan je na ciklostilu prvi broj “Slobodne Dalmacije” i iste noći kurirskim vezama razaslan po odredima i selima.
Redakcija je imala na raspolaganju samo jedan ciklostil, jedan pisaći stroj “adler”, stari baterijski radioaparat i “garbitušu”, a prvi članovi redakcije su bili: Šerif Šehović, Leon Geršković, Petar Šegvić, Miloš Žanko, Vjekoslav Cvrlje, Ružica Primorac, Cvijeta Job, Joko Knežević, Jure Kaštelan, Živko Gatin, Ana Žilić, Smiljan Jurin i Ksenija Škarica. Kasnije im se pridružuju Neven Šegvić, Josip Kirigin, Marin Franičević, Živko Jeličić, Jere Čogelja, Josip Kortšek, Ivo Lapenna, Ivo Baljkas i Antica Guć.
Tehniku je vodio Branko Radelić, a uz njega su bili Ante Vesanović Maestro, Ante Petrić Volja, Nikola Ilić Oktobar, Aldo Dolči, Erna Geršković, Slavica Kukoč i Vojka Ružić. ‘Kolpoter’, zapravo kurir koji je potajice raznosio prvi broj novog lista bio je Mate Vladović Breskov.
Prve vijesti “Slobodne” stizale su eterom: čekao se signal Radio Londona i drugih stanica, a onda bi ih “hvatala” stenografkinja Ružica Primorac.
Mučne putešestvije članova redakcije u svojim je sjećanjima opisala slikarica Cvijeta Job, kći slikara Ignjata Joba, široj populaciji poznata po genijalnim ilustracijama bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Cvijeta je prva ilustratorica “Slobodne Dalmacije”.
Sedamnaestogodišnja slikarica bila je partizanska bolničarka, opismenjavala je djevojke, a onda je raspoređena u “Dnevne vijesti”, u kojima je crtala ilustracije i pisala članke, i potom u novostvorenu “Slobodnu Dalmaciju”, za koju je svakog dana smišljala i risala novu karikaturu ili ilustraciju. Osmislila je i zaglavlje “Slobodne”.
– U rano jutro izlazili smo sa suncem iz mračnih pastirskih kućica. Umivali smo se kišnicom iz lokava zaostalih u udubinama kamenih ploča. Jure Kaštelan sjedio je na travi i dovršavao pjesmu. Štampat ćemo je u novom broju. Pokraj njega Joko Knežević je uvijao škiju. Blok pun crteža i skica ležao je do njega. Tako je počinjao naš radni dan... Za svaki broj “Slobodne Dalmacije” trebalo je smisliti i nacrtati novu, aktualnu karikaturu. Natjecali smo se tko će smisliti što duhovitiji tekst. Često je bilo mnogo smijeha i prepirke jer su svi htjeli sudjelovati u stvaranju ideja za karikaturu – prisjetila se u jubilarnom broju “Slobodne” iz 1978. godine.
Kako do papira i boje
O ranim danima “Slobodne” pisao je i njezin prvi fotoreporter, kasniji priznati agronomski stručnjak dr. Živko Gatin, vlasnik novinarske iskaznice “001”, koji se partizanima pridružio 1942. godine kao dvadesetogodišnjak. Osim fotografiranja, njegov je zadatak bio nabava materijala za tiskanje novine.
– Papir i boja stizali su nam iz splitskih papirnica “Zorica” i “Reić”, te od Marija Petrošića. Taj bi materijal od njih obično preuzimao moj otac Ivo koji je vlasnicima papirnica prenosio naše poruke i narudžbe. Najopasniji dio obavljao je Marko Kaman Fumija iz Klis-Kose. On je imao talijansku propusnicu, a kako se znao praviti lud i na taj način zavaravati neprijatelja, nije mu bilo teško s torbama punim roto-papira i štamparske boje prolaziti kroz talijanske straže. Sve do kraja rata on je obavljao takve zadatke noseći razni materijal u torbi, ali i svoju glavu u njoj! Srećom nikad nije upao u veću nepriliku – ispričao je Gatin, koji je do 15. svibnja 1945. bio šef fotoslužbe “Slobodne”.
Na Mosoru je tiskano petnaest prvih brojeva lista, a nakon talijanskoga granatiranja minobacačima, ekipa se seli u Brštanovo pod Mosećom, gdje je smještena u osnovnoj školi, i odatle izlazi još jedanaest brojeva.
Dan nakon kapitulacije Italije, 9. rujna 1943., razoružani su preostali talijanski vojnici u Splitu i u grad ulaze partizanske postrojbe. S njima je i redakcija “Slobodne Dalmacije”, koja je smještena u prizemlje kuće Ivanišević u današnjoj Zagrebačkoj ulici, a novina se tiska na strojevima lista “Il popolo di Spalato”.
Prvi splitski broj tiskan je 16. rujna, prvi put na pravim strojevima, a reporter izvještava:
– “Slobodna Dalmacija”, viču kolpoteri i ne mogu da odole građanima koji navaljuju. Prije toga su građani stajali pred štamparijom i nestrpljivo pitali kad će izaći “Slobodna Dalmacija” dok je rotacioni stroj u podzemlju grmio i izbacivao hiljadu za hiljadom primjeraka – piše.
Iz prave štamparije izišla su tek četiri broja “Slobodne”, a partizani se pred njemačkom navalom evakuiraju iz Splita 27. rujna 1943. pa je “Slobodna Dalmacija” ponovno u pokretu.
U Ogorju izlaze dva broja, a u Livnu je redakcija u kući Ljube Kaića do kraja studenoga 1943. godine. Prvog prosinca 1943. prebačeni su brodom na Hvar.
Četrdeseti broj tiskan je na Visu 6. siječnja 1944., u konobi u Ženi Glavi. U mirnijim uvjetima dobiva izgled pravog lista, pojavljuju se prvi napisi o kulturi i sportu, vijest o obnovi Hajduka na blagdan svetoga Duje 7. svibnja 1944., a povodom oslobođenja Splita 26. listopada izlazi izvanredno izdanje s poznatim naslovom: “Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije!” To je i posljednji broj tiskan na Visu.
Ratni reporteri
Za boravka na Visu, list se više ne prenosi samo od ruke do ruke kurirskim kanalima, već ga iznad gradova i sela bacaju engleski vojni “spitfirei”! Zanimljivo, “Slobodna” je nakratko bila i na talijanskom tlu, u savezničkoj bazi u Bariju. Tek što su tamo montirani strojevi, stiže naređenje: “Natrag na Vis!” Ali papir je i dalje dolazio iz Italije. U travnju 1944. godine, W. M. Towler, vanjskopolitički urednik londonskog “Daily Heralda”, piše o antifašističkom tisku na jugoslavenskom području koji je dospio do njegove redakcije, te spominje “Vjesnik”, “Oslobođenje” i “Slobodnu Dalmaciju”, navodeći ih kao primjere “jedinih slobodnih novina koje izlaze u hitlerovskoj tvrđavi”.
A “Slobodna” je ponovno u svome Splitu već dan nakon izlaska izvanrednog broja o oslobođenju grada od nacista.
U to vrijeme, dok Dalmacija izlazi iz ratnog požara, na sve strane još gori.
“Slobodna” ima i ratne reportere koji se javljaju s prve crte fronta. Među ostalima, bili su to Josip Kortšek i Milan Dragičević.
– Spuštamo se u Bihać, u samu liniju borbe. Sve se trese od minobacača, fijuču mitraljeski rafali i strojnice, tutnje tenkovi, prekomorska brigada prelazi Unu... Pakao! Na poprištu bitke leže stotine mrtvih Nijemaca. Tu zapravo počinje moje prvo iskustvo i neposredan dodir s dužnošću ratnog izvjestitelja – svjedočio je Dragičević.
‘Izgubljena lijeva cipela br. 38‘
Dok se još ratuje, u prosincu 1944. godine, pored proglasa i govora, izvještaja o bitkama i oslobađanju, u “Slobodnoj Dalmaciji” se pojavljuje “svakodnevna” rubrika Mali oglasnik. Obavijesti djeluju kao šala, ali nisu. Primjerice: “Molim drugaricu kojoj se objesio moj kišobran na njezin u subotu 9. prosinca na Pazaru, da mi ga vrati u Trogirsku ulicu br. 2, kod Burić.” Ili ovaj: “Nestala je jedna crna ovca iz Smodlakine ulice 30 b, vlasnost Ćukušić. Moli se ako netko što zna o njoj da obavijesti vlasnika uz nagradu.” Onda: “Izgubljena je jedna ženska lijeva cipela boj 38. Moli se nalaznik da je uz nagradu preda rajonu Varoš.”
Bili su to spontani nagovještaji, pomalo bizarni, normalizacije života u gradu i Dalmaciji nakon strašnih ratnih stradanja. Iz ruševina su nicale malene klice svakodnevlja koje su s vremenom prerasle u veliku krošnju “Slobodne Dalmacije”.