Stari su znali kazati kako nije sramota biti siromašan. Veća je sramota biti šporak.
Tako se zborilo nekada. Koliko smo daleko odmaknuli od starih loših navika, unatoč brojnim pozivima na ekološko osvještavanje zbog čijeg neprovođenja trpimo i klimatske promjene manifestirane rastom temperatura zraka i olujama, pogledajte fotografije uz ovaj tekst i prosudite sami.
Tijekom zadnjih nekoliko dana čitatelji nas obasipaju kadrovima otpada odloženog pod vedrim nebom sa svih strana Mosora. Uz ona već poznata, unatrag nekoliko mjeseci broj ilegalnih deponija u znatnom je porastu.
‘Imate li časti?‘
O tome svjedoči i Stjepan Miro Olujić, koncesionar državnog lovišta Mosor, čiji se lovočuvari svakodnevno susreću s "ilegalcima" koji kamionima dovoze otpad u planinu. U istu onu u čiju se ljepotu kunemo i rado je pohodimo uživajući u svježem zraku dok istovremeno za sobom ostavljamo hrpe raznog smeća.
Vidjela žaba da konja potkivaju, pa i ona digla nogu. Slijedom tog simbola narodne mudrosti i radnici nekih državnih i županijskih tvrtki, odnosno vozila s takvim oznakama, višak smeća odbacuju upravo na površine krškog bisera. Premda za takve namjene imaju osigurana odlagališta i reciklažna dvorišta sa svih strana planine.
- Ne bi htio da netko ostane bez posla, ali ono što se radi nikome ne ide na čast. Prije nekoliko dana zatekli smo kod ulazne rampe vjetroparka u Blatu na Cetini kako se iz vozila županijskog poduzeća "skladišti" razni šut u prirodu.
Kante, građevinski otpad, plastika, boje i još svakakve neprikladne stvari bile su tek jedan dio onoga što smo mogli vidjeti. Čim su primijetili da su viđeni, užurbano su pohitali sanirati tu svoju sramotu.
Čak su počistili i cestu kako bi sakrili što se već duže vremena radi na tom području. Imamo i fotografije vozila tih javnih tvrtki, ali, ponavljam, ne želim da netko ostane bez posla i da mu uništimo život.
Međutim, ako se takva nesavjesna praksa nastavi, nećemo se dvoumiti - izričito će Olujić.
Takvih i sličnih slučajeva ima diljem planine. Najkritičnije je u srcu Srednjih Poljica, u mjestu Donja Ostrvica koje administrativno pripada Gradu Omišu. Nekolicina ilegalnih odlagatelja, tvrde mještani, otpadom su doslovno zatrpali njihovo selo.
Već četiri godine u šumovitom dijelu na samom ulazu u mjesto iz smjera Čišala, na privatnim parcelama rastu kombinirane hrpe zemlje i ostalog otpada. Smeće na dnu, a preko njih zemlja na kojoj se, prema dostupnim fotografijama i dalje iskrcava otpad i zatim pali.
I tako danima iz dijelova Donje Ostrvice suklja kao iz Mordora, fiktivnog mjesta iz Gospodara prstenova. Samo nekoliko stotina metara zračne linije od kanjona Cetine, nedaleko od izvora vode i na krševitom, poroznom tlu.
- Obraćali smo se na adrese svih mogućih institucija. Svi prebacuju odgovornost s jednog na drugog. Više nemamo što čekati.
Iskreno, ne krivimo više ni vlasnike zemljišta koji su to organizirali. Niti im zamjeramo. Ni to što se u blizini deponija nalazi izvor vode Pokrovnik, pa i činjenicu da je istim otpadom nasuta glavna vodovodna cijev za Donju Ostrvicu i dio Zvečanja.
Više smo ogorčeni na institucije koje su to trebale spriječiti i zaustaviti prije četiri godine. A to su Državni inspektorat, Županijska uprava za ceste Split, tvrtka "Županijske ceste Split", Policijska postaja Omiš, "Vodovod" iz Omiša i Grad kao najodgovorniji za ekološki zločin.
Sad je dosta!
Protiv svih navedenih razmišljamo podignuti prijavu na Državnom odvjetništvu. Jer drugog načina borbe nemamo. Sve smo "ispucali" - smatra Suzan Kovačević, predsjednik Mjesnog odbora Donja Ostrvica.
Poziva sve javne institucije i tvrtke da dođu posvjedočiti što se to radi u njihovu selu. I to na očigled i na znanje svima onima kojima su se po tko zna koliko puta obraćali.
- Sada je toga dosta - rezolutno će Kovačević.
Prvenstveno im je, kako tvrdi, dosta neodgovornosti, a posebno nerada onih koji bi trebali raditi svoj posao.
Da se na kraju vratimo na početak ove priče. I narodne mudrosti o siromaštvu i čistoći. Jesmo li uistinu čistunci kakvi se prikazujemo svojim susjedima, prijateljima i svijetu općenito ili sve to radimo licemjerno, s figom iza leđa, dok drugom rukom zagađujemo zajedničko i vlastito stanište.
Misle da, ako je trenutno oku skriveno, da se ništa lošeg nije ni dogodilo. Kako da ne...
- Zato, nemojmo se sramotiti. Jer nam je Bog podario svu ljepotu ovog svijeta, a kako joj mi vraćamo..., tužno i za svaku osudu - tvrde naši sugovornici.