Ima li betežnije i jadnije državne ceste od one između Šestanovca i Zagvozda, odnosno njezine dionice koja se proteže još istočnije do Lovrinčevića?
Tih žalosnih 18 kilometara na ljutom zabiokovskom kršu, za čiju je izgradnju Napoleonovim inženjerima trebalo manje od sedam godina, naši "stručnjaci" ne mogu obnoviti i modernizirati ni u tri desetljeća.
Ili da budemo precizniji od tog projekta su hrvatski "cestari" navodno odustali, tobože zbog manjeg opsega prometa tim dijelom zaleđa nakon izgradnje autoceste A1, pa ta dionica hrvatske sramote pompoznog službenon naziva "državna cesta D62" i dalje predstavlja glavnu opasnost za korisnike.
Tko zbog dotrajalosti, skučenosti i nepreglednosti zavojitog kolnika ne nastrada u prometu, neće ga zaobići divljač ili sve učestaliji odroni. Dok se u ne tako dalekoj okolici koja nosi zajednički naziv Imotska krajina (g)rade i popravljaju ceste u punom profilu, s bankinama, odvodima i bermama, vozače u zabiokovskom vilajetu, štite stoljetni suhozidi, debela hrastovina i makija.
I zadnje kiše koje su dobrano natopile Zagoru pokazale su učinkovitost takvih "oluka" koji nerijetko završavaju na prometnici dovodeći u opasnost i vozače i pješake. Tako je bilo i ovog puta, a na adresu naše redakcije stižu fotografije koje zorno prikazuju što putnike čeka ako se žele državnom prometnicom, a ne Dalmatinom zaputiti prema zabiokovskim selima.
- Najgore je voziti po noći, jer nikad ne znate što vas čeka iza pojedinog zavoja. Od nekadašnje glavne žile kucavice koja je vodila od mora prema sjeveroistoku naše Zagore, ali i dalje prema Vrgorcu i Metkoviću, ostala je tek oronula lokalna prometnica koju svi izbjegavaju.
Nekada smo imali i fredovite autobusne linije, i to više njih svakoga dana, pa smo bili povezani sa svim većim gradovima, a danas toga nema i moramo se koristiti vlastitim prijevozom. Tim više nam je nužna kvalitetna cesta, a ne ova oputina.
Nažalost, ne i mi, stanovnici na potezu od Šestanovca do Zagvozda koji smo htjeli ostati na svojim ognjištima. To nam je nagrada - kažu naši čitatelji, ogorčeni mačehinskim odnosom države prema žiteljima tog područja.
Drugi problem za vozače i njihove suputnike je divljač. U nekoliko navrata, napominju naši sugovornici, usred bijela dana pred vozila iskaču divlje svinje, a odnedavno i srnjaci.
Iako u Hrvatskoj nikada nije bilo više lovaca, statistika kaže da nikada nije bilo više ni divljih svinja, odnosno nikad manje odstrela.
Očito i lovci i država imaju više empatije za divljač, nego za štetu od njih izazvanu. I svim ostalim opasnim prometnim sadržajima koji ugrožavaju živote vozača i stanovnika Zabiokovlja.
