Aj, recite pravo koliko ste puta čuli: Čigov si ti?
I, kako ste na to pitanje odgovorili?
Jesu li vas još malene naučili ono što znate izrecitirati bez greške desetljećima poslije, primjerice, "Milena, Milana Ikišina, Markujeva"?
Splitski Radovnikovići, koji će za sebe reći kako su "o‘ kolina", bacili su se u istraživanje svih tih kolina prije njih, pa "kopajući" po knjigama u crkvama i u uredima i u arhivama došli do imena "praoca" Mladina Radovnikovića iz Grohota na Šolti, rođenog oko 1650., čiji datum smrti knjige zabilježile nisu.
- Mladinov sin Marin, rođen također na Šolti oko 1680., interesantan je za našu obiteljsku priču činjenicom kako smo u obitelji već tada imali blizance. Naime, Marin je imao sina i kći blizance. Interesantniji nam je njegov "srednji" sin Fab(i)jan rođen u Grohotama na Šolti 1720., koji je u 28.2.1745. u crkvi Sv. Križa u Velom Varošu u Splitu oženio splićanku Jaku Pude (od oca Ivana i majke Jele). Taj datum njihova vjenčanja uzimamo kao dolazak Radovnikovića u Split. Od tada, kontinuirano,
Radovnikovići žive ovdje - kazuje nam jedan od organizatora susreta "Radovnikovića Splitskih" Pjero Baranović.
Jaka i Fabjan izrodili su dicu, njihova dica izrodila novu dicu, 10.4.1851. u Velom Varošu rodija se Mate, prezime mu znate. Matin najstariji (i jedini živući) praunuk ove je godine ovjenčan nagradom Grada Splita za životno djelo. Njegovo je ime Antun Tonći Baranović. I to je bio povod okupljanju članova obitelji, a otvoren je još uvijek poziv onima koji su tek sada doznali za okupljanje, pa neka se jave slobodno.
Ovako to izgleda: Mate je imao šestoro djece, četiri sina i dvije kćeri: Nikolu (1876.), Fabijana Antu (1879.), Jerka (1884.), Franu Antu (1889.) i Mariju (1882.) i Anticu (1887.). Fabjanovi i Jerkovi potomci su se našli na okupu, ostalima nisu uspjeli pronaći traga. Zanimljivo je što su Radovnikovići bili zvanjem vrsni konopari. Njihovim se konopima vezao svaki trabukul duž cijele obale. Radilo se, plelo se, bili su posebni, bili su čvrsti, ka i, pokazalo se poslije, ime im. Recimo, Fabijan, dida ovogodišnjeg nam laureata šjor Tonća, imao je konoparu u Lori, ali je svoje znanje dijelio i sa kolegom po konopu na Zvončacu, kod Tafrinih, točno na mjestu gdje se ispod Sustipana cestica sada spušta za bazen Jadrana.
- Konop se pleo od trstike, zato su konopare i bile na Zvončacu i u Lori, tamo je, naime, trstika rasla. Brala bi se, sušila, ali ne do kraja, jer je morala ostati "živa", izvuće na u niti kojima bi se onda plelo - pripovjeda nam Pjero.
Starog je Fabjana u djetinjstvu pivac ugriza za prst, pa mu je cili život nokat rasta‘ potpuno krivo. Je li mu to pomoglo u bržem prebacivanju trstikinih niti, zezamo se. Doznajemo kako je cestica koja sada od kružnog toka kod Banovine vodi prema groblju na Sustipanu nekada i sama bila grobljem. Tamo su na počinak stavljani preminuli od kuge, a kako ih je bio popriličan broj, oprostite na vizualizaciji, slagani su u redove, pa u visinu, zemlja, vapno... Narastao je brežuljak. Kiša s brežuljka klizila prema sadašnjem parku na Zvončacu, pa kako obično biva - narasla trstika na močvarnome tlu. U Lori, to već znate, močvara je ionako bila...
- Kada bi sa Sustipana tuka top podne, obid bi mora bit u konopari - objašnjava nam Pjero običare i užance staroga Splita.
Prsti izranjeni, škina zgrčena, posal težak.
Zato je Fabjanov mlaji brat Jerko¸bio je poduzetniji, pa je imao kuglanu, "conjeru", poslije Drugoga rata poznatu i kao "Vickov dom", nalazila se pored zgrade Suda na Sukoišanu... On je zarađiva od fešte i igre.
I dok raspredamo i crtanjem pokušavamo posložiti gdje se sve razgranala obitelj, zaključujemo da ih talenti nisu mimoišli.
- Iz ove loze, uz očevog jedinog ujaka Ivu Radovnikovića Težora, koji je također, kao i moj otac, bio Hajdukov lijevi half, još dva Hajdukova igrača naš rod: Ive i Tonći Radovniković. Jedino još nisam otkrio je li i Nikša Radovniković Pegla, Splitov igrač, također iz ove loze - veli nam Pjero Baranović.
Pa se, kako je i red, hvatamo priče oko "Hajduka", spominjući se Ive Težora, kojem je nadimak znak - bio je blago svojim roditeljima, jedini im sin. Stari ljudi koji se još sjećaju kazujući kako je Težorov sprovod bio jedan od najvećih koje pamti predratni Split. Čak su i nadgrobni spomenik sa bijelom mramornom loptom, "svom nezaboravnom drugu", podigli igrači Hajduka.
Mladi je Ivo na jednoj od utakmica dobio snažan udarac loptom u glavu, kada imaš dvadeset i pet uvjeren si kako će sve proći i kako sve možeš i kako si od svega jači. No bolest je bila jača. Udarac je, najvjerojatnije, izazvao ili potakao prsnuće žile u mozgu, spasa nije bilo. Težoro je za Bile u prvoj postavi nastupao od 1929. sve do smrti, u tom vremenu odigrao je 185 (prvenstvenih, prijateljskih i kupova) utakmica i postigao 12 golova.
Otac mu Fabijan i majka Ivanica nisu nikada prebolili gubitak sina, čak su se iselili iz obiteljskog stana u Riječkoj ulici, previše je bolno bilo živjeti među uspomenama. Bol je bila tolika da je did Fabjan odbio uopće razgovarati s unukom Antunom Tonćem kada je ovaj obukao dres Hajduka, nastavivši stupama svojeg pokojnog barbe... Jedan od Fabjanovih praunuka je i poznati dirigent Hari Zlodre, kad smo već kod talenata...
S jerkove strane, sjećate se, on je imao kuglanu, rodili se poznati košarkaš Jugoplastike Mlađan Tudor, kao i naš blagopočivajući enigmatičar IVRA Ivica Radovniković, sve tako nabrajamo imena, godine... Ma se malo i smijemo, pa ćemo vam otkriti priču, ali pri tom imena koristiti nećemo, samo prezime, jer ga ionako znate. Zavolili se dvoje Radovnikovića, od druge loze, naravno, oženili se, volili i onda odlučili kako će nastaviti svako svojim putem.
- Na sudu je gospođa Radovniković tražila da u zapisnik uđe da ona od trenutka rastave braka više neće nositi suprugovo prezime Radovniković, već se vraća na svoje djevojačko prezime Radovniković - aj, reci pravo, baza nad bazama.
Tonka "Seka" Sivić rođena Radovniković, Jerkova unuka, išla je u osnovnu školu, u isti razred čak, sa Vanjom Jakišić, Fabijanovom praunukom, a da uopće nisu znale da su rodice...
I dok su na susretu generacije unuka i praunuka raspredale o svim granama svoje obitelji Dada i Ema su se ugodno iznenadile doznavši da im se i jedna od prabaka sa mamine strane (prapraprabaka Kata (1764. - 1815.)) djevojački također prezivala Zlodre, kao one. Sada istražuju vezu te obitelji Zlodre sa obitelji Zlodre svog oca.