Auto za Afriku priča je o ženama koje su svoj život, svaka na svoj način, posvetile pomaganju drugima. One su različite, imaju različite motive, ali se njihovi životi isprepliću u Africi. Priča je to o prijateljstvu, dobroti i entuzijazmu, koju gledajući nećete moći suzbiti emocije.
Humanitarka Josipa Galić ovog je ljeta čak deveti put boravila u afričkoj državi Benin. Na tom putu sa svojom ekipom pratila ju je novinarka HRT-a Maja Fišter. Snimali su u srpnju i kolovozu ukupno 21 dan, a prvi dio dvodijelnog dokumentarnog filma Auto za Afriku imali smo prilike vidjeti ovog ponedjeljka.
Dokumentarac prati svakodnevicu misionarki u kojoj sudjeluje i Josipa pomažući u poslovima i brizi o 70 djevojčica u sirotištima na jugu i sjeveru jedne od najsiromašnijih afričkih zemalja, ujedno i obilazeći ljude u najudaljenijim selima Benina.
- Josipa je jako interesantna osoba i s obzirom da se poznajemo, znala sam da sve što ona osjeća nije hinjeno. Ono što radi i kako pomaže ljudima i u Hrvatskoj i u Africi, činilo mi se oduvijek iznimno, zanimljivo i autentično. A autentičnost je danas ono što je ključno za film, medij u kojem se ja izražavam, tako da sam vidjela priliku za dobru priču - kaže Maja s kojom smo pretresli dojmove jednog od najemotivnijih putovanja u njezinom životu.
Zašto baš naziv Auto za Afriku?
Josipa je Marijinim sestrama koje žive i rade u Beninu imala namjeru dovesti iz Europe auto kao donaciju iz Hrvatske. I to je bio povod uopće za početak naših razgovora o tome da snimamo cijeli taj pothvat. Na žalost došla je prvo pandemija, a onda i neki ratni skuobi, sve nesigurnije okolnosti u nekim zemljama Afrike kroz koje bismo trebali voziti, tako da smo u međuvremenu odustali od te ideje, ali iskristalizirala se nova koju sam onda pretočila u scenarij.
Vas dvije se poznajete još iz studentskih dana?
Poznajemo se iz studentskih dana i osim apsolventskog putovanja, prije jako puno godina, nismo se poslije družile. Susretale smo se povremeno u prolazu na Gornjem gradu gdje Josipa radi, a ja živim i to je bilo to. Kasnije smo se susrele na Šolti gdje smo zapravo i počele neke ozbiljnije razgovore o tome što ona radi i čime se bavi…Danas je priča drukčija, film nas je zbližio, posebno tih 20-ak dana u Africi. I danas mogu reći da mi je film u život donio i jednu prijateljicu.
Kako su tekle pripreme za put?
Pa, nazvala sam sve za koje sam čula da su bili u Beninu. Dobila sam informacije od Josipe i od sestara, ali ja sam tražila još. Benin nije turistička zemlja, pa da ukucate u Google i izbaci vam vam hotele, fotografije... Stranice iz kojih sam crpila informacije su Unicef i Svjetska banka. Ali, to su podaci iz kojih doznaješ da 2/3 populacije ne zna čitati ni pisati, da većina živi s 2.4 dolara na dan, da se obrazovanje i zdravstvena skrb plaćaju, da ima korupcije, da se uzgaja kikiriki i indijski oraščić, radi palmino ulje...
Ono što ti podaci ne govore, to je kako doista ti ljudi tamo žive. Kako izgledaju njihova domaćinstva, ceste, obitelji…. Tako da sam onda nazivala ljude i raspitivala se o tim stvarima, njihovim dojmovima. Primjerice, javila sam se fotografu Saši Ćetkoviću i zbog pitanja o tehničkim stvarima. S obzirom da se radi o području izrazito visoke vlage, raspitivala sam se kako kamera reagira na tu atmosferu itd. Zrinku Krešo, kolegicu s kojom sam davno radila u Dobrom jutru, a prije nekoliko godina je bila u Beninu pitala sam kako je spavati u samostanu, što me tamo čeka. Čak sam, pronašla na Facebooku jedan par (Two Croats on journey) koji je tamo išao avanturistički pa sam se i njima javila i raspitivala se o tome što mogu očekivati u jednoj takvoj zemlji.
Koliko je bilo zahtjevno snimati u Beninu?
Zahtjevno je na nekoliko razina. Sve je strašno udaljeno, čak i kad kilometri to ne pokazuju, zbog loše infrastrukture, jako puno vremena se provede u autu. Klima je isto nešto što treba izdržati. Bili smo u kišnoj sezoni, temperature su oko 30, ali je vlaga gotovo 100% što znači da ste stalno mokri i nemate zraka. Također, zbog blizine Ekvatora, mrak je već u 19h tako da je i to značilo kraći dan za snimanje. Gdje god smo bili, bili smo jedini bijelci, tako da smo svugdje izazivali pažnju, što sigurno nije nešto što priželjkuješ kad snimaš.
Je li sigurna zemlja?
Mi nismo nigdje imali problema, doduše uvijek smo se kretali kao ekipa s dva automobila i u pratnji sestara koje smo snimali. Spavali smo također zaštićeni u samostanu. Mogu reći da su u svakodnevnoj komunikaciji ljudi bili vrlo ljubazni, ali Benin nije turistička zemlja, tako smo gdje bi se pojavili, izazivali interes. Vjerujem da nekim ljudima to može izazvati nelagodu. Nama nije. Naprotiv, iskoristili smo te neke situacije u kojima su se ljudi htjeli fotografirati s Josipom ili sestrama Ivančicom i Doroteom i uklopili smo ih u film.
Na kakve ste sve poteškoće nailazili?
Najviše poteškoća zadaju prekidi struje. Mi smo se na to naviknuli, ali fini uređaji nisu. Svaki je dan trebalo prebaciti, odnosno spremiti sav snimljeni materijal, napuniti baterije za sutra. I to je direktor fotografije Viktor Nenadić radio vjerujem, sa svakodnevnom strepnjom. Sestre imaju generator, ali baš zbog toga, ona prva struja koja dođe, može oštetiti uređaje.
Kako biste iz prve ruke opisali tamošnji život?
Neopisivo je to siromaštvo. Ljudi žive jako oskudno, jede se vrlo jednostavno, stanuje se u kućercima koji se grade od balege, blata i pepela i koji izgledaju kao da će se svaki čas srušiti. Nema pitke tekuće vode, odnosno kad je kišna sezona (dvije su godišnje) vode ima previše, kad je sušna, vode nedostaje. To je teško i za bilo kakav uzgoj hrane. Iz europske perspektive teško je razumjeti tu rudimentarnost života, a s druge strane afrički je čovjek vedar, dobronamjeran i veseo. Neshvatljivo.
Živjeli ste u samostanu s djecom i misionarkama, doslovno bili izolirani od svijeta...
Sestre su se jako trudile, kuhale su nam posebno, uvijek neki komad mesa i riža ili tejestenina. Samostan i sirotište nalaze se u zgradi koja ima i kuhinju i kupaonice i sve ono što čovjeku treba. Ono što je drukčije je ta izoliranost koja je bila teška u smislu da smo stalno svi bili skupa, nitko nije mogao nigdje otići, a s druge strane bili smo usredotočeni na život i aktivnosti tamo i na posao. I taj je način života sigurno utjecao na to kakav smo film napravili. Bili smo unutra od 0 do 24.
Što vam je bilo najemotivnije tijekom tog 21 dana koliko je trajalo snimanje?
Bilo je mnogo trenutaka za pamćenje. Od malih stvari, kao što je zagrljaj, do velikih poput odlaska na izlet na ocean. Čini mi se da su sve te emocije u Africi pojačane.
A najteže?
Najteže mi je pao odlazak. Pozdravili smo se sa sestrama i djevojčicama, ubacili stvari u auto i krenuli prema aerodromu. A meni su počele teći suze. Obuzela me ogromna tuga i osjećaj da napuštam te djevojčice s kojima smo se svi zbližili. Nakon tog iskustva bolje razumijem Josipu koja svaki put kaže da joj je to zadnji put da ide i onda se opet vrati.
Kako je izgledao jedan vaš afrički dan?
Početak dana bio je oko 6, ako smo išli na neku udaljeniju lokaciju i ranije. S obzirom na te velike udaljenosti, provodili smo najviše vremena na putu, po cestama koje se ne mogu usporediti ni s jednom europskom. Snimali smo unaprijed dogovorene odabrane aktivnosti, pratili svakodnevicu sestara. Kamo su one išle, išli smo i mi. U drugo sirotište na sjeveru zemlje, u polje, na tržnicu…
Je li vam bilo teško suzbiti emocije pred dječjim licima kad bi vidjeli u kakvoj neimaštini žive, a k tome mnogi su i bez roditelja koji su ih napustili?
Osim što svaka djevojčica tamo, a ima oko 70, ima svoju tešku osobnu priču, nemaju roditelje i to im nitko ne može nadoknaditi. Međutim, u sirotištu imaju mnogo više od bilo kojeg afričkog djeteta u nekom selu, jer imaju obroke, mogućnost školovanja i brigu sestara. One nisu njihove mame, ali tu su i rekla bih da im pružaju najviše što mogu pripremajući ih za život. Kad si tamo postaješ dio te priče. Ne sažalijevaš ih već se s njima igraš, daješ im mobitel da gledaju videa naše djece, zabavljaš se s njima. S djecom smo se u slobodno vrijeme, a i snimajući ih, družili i smijali. Eto, ja tako pamtim te dane tamo s njima.
Što su vam najčešće govorili?
Da im pokažem mobitel. Zanimali su ih videi naše djece. To su stalno iznova gledali.
Kako su reagirali kad bi vidjeli kameru?
Morale su sve prvi dan dotaknuti, sve su morale pogledati kroz objektiv, Viktor im je dao da prime kameru u ruke i onda nakon toga nisu to više doživljavale posebno. Kako smo bili stalno tamo oni su nas prihvatili takve kakvi jesmo s kamerom i stativom.
Mnogi kažu da kada jednom odeš u u Afriku, ne prestaješ se vraćati, jer tamo ostaviš dio svoga srca. Planirate li se i vi vratiti?
Na odlasku mi je jedna od djevojčica prišla i rekla: Maja, tu veux y revenir? (Hoćeš li se vratiti?) Stisnulo me tada tako snažno u grlu. Nisam joj htjela lagati i reći da, da sigurno dolazim, jer mi se u tom trenutku činilo da nikad tamo neću više doći. Bili smo dugo na terenu, jako mi je već nedostajala moja kći, komoditet, tekuća voda i jedva sam čekala da odemo doma. Rekla sam joj na kraju: Ne znam, možda. Nije joj se svidio moj odgovor i okrenula se i ljutito otišla. Danas sa distance, razmišljam o tome kako bi bilo da opet odem tako da, tko zna…