StoryEditor
ŽivotProšlo savršeno vrijeme

Ivica Ivanišević: Bombardiraju nas prognozama kao da je svaki Hrvat član posade falkuše i sutra se sprema isploviti prema Otrantu

Piše Ivica Ivanišević
22. rujna 2021. - 14:50

U mojoj obitelji nije bilo ni ribara ni poljoprivrednika, nismo živjeli ni na otoku ni na planini, snijeg nam je padao svake prijestupne godine, i to u apotekarskim količinama, a kišilo je umjereno. Nitko iz moje blizine nije se plašio vremena niti strepio od sljedećega godišnjeg doba. Pomireni s izmjenom prirodnih ciklusa, stoički smo trpjeli ljetne žege i zimske bure, tražeći, kad ustreba, hladovinu i zavjetrinu, ne praveći od toga dramu, barem ne preveliku.

Da vrijeme može čovjeka zbunjivati i nervirati, prvi put sam shvatio po dolasku na studij. Dotadašnje iskustvo učilo me da ako nebo prekriju teški, tamni oblaci, uza se valja imati kišobran. Prvi put kad se nebo nad bijelim Zagrebom zacrnjelo – dakle, odmah po mom dolasku – refleksno sam posegnuo za lumbrelom, no kiša nije pala toga dana. Ni sljedećega, ni onoga iza njega. Cijelu sedmicu bilo je suho, premda su se nad našim glavama i dalje crnjeli veliki, nepomični oblaci.

Trebalo mi je nekog vremena da shvatim kako agramsko nebo već u listopadu u pravilu prekrije neka vrsta peke (čripnje, saća...) ne propuštajući do njegovih ulica ni jednu jedinu zraku sunca, i tako sve do travnja.

Tih šest, sedam mjeseci potpuno je besmisleno gledati uvis pokušavajući iz oblaka očitati kakvo nas vrijeme toga dana čeka. Sve je moguće, i snijeg, i kiša, i da ne padne ništa, samo se suncu besmisleno nadati. Nema ti, dakle, druge nego uživjeti se u ulogu Bračanina i potruditi se da ti lumbrela uvijek bude blizu, za ne daj bože.

Ljepotice i časnici

Rano sam shvatio kako se prema vremenu različite kulture različito odnose. Sjedinjene Američke Države i u mojim su nježnim godinama pogađali razorni uragani, biblijske suše i milenijske mećave, no njihove su televizije uporno ustrajavale na tome da vremensku prognozu trebaju čitati dugonoge, zgodne žene bez ikakvih formalnih kvalifikacija.

S druge strane, Talijani su bili (i ostali!) toliko ozbiljni da su meteorološku službu ustrojili kao poseban odjel pri ratnom zrakoplovstvu, pa na državnoj televiziji svake večeri najavu priopćava visoki časnik u svečanoj odori. Prvi put kad sam se suočio s tom praksom pomislio sam kako je za trajanja dnevnika vojska izvela puč, o čemu će nas sada izvijestiti visoko rangirani pripadnik vojne hunte.

No, umjesto o pomicanju trupa, on je govorio o putanji velikog oblačnog sustava koji se od Đenovskog zaljeva spuštao prema jugu prijeteći obilnim kišama.

Jedni su, dakle, birali show s lijepim ženama kojima su ružni muškarci pisali replike, a drugi su, pak, procijenili da je bolje osloniti se na nešto vjerodostojnije, dakle, visoko školovane, pa još i uniformirane prezentere. Zanimljivo je, međutim, da su ljudi jednako vjerovali i jednima i drugima.

I američke i talijanske prognoze ispunjavale su svoju temeljnu svrhu: publiku su informirale o vremenskim (ne)prilikama koje ih čekaju. Sadržaj tih objava nitko nije dovodio u pitanje, premda se i tada vrlo dobro znalo kako prognoze, osobito one dugoročne, ne moraju nužno biti potpuno pouzdane.

Sve informativne emisije svugdje na svijetu vremenu su posvećivale svoje zadnje minute, netom prije odjave. Nikome nije padalo na pamet već u najavi večernjeg dnevnika isticati kako će usred srpnja zemlju pogoditi toplinski val ili u siječnju mećava.

Do prije dvadeset-trideset godina o snijegu, kiši, suncu i vjetru nije se govorilo u udarnim minutama, samo o eventualnim posljedicama nekih ekstremnih vremenskih nepogoda. Novinari su izvještavali o velikim sušama ili poplavama, razornim vjetrovima ili mećavama, i to s naglaskom na počinjenu štetu, ali nisu tratili vrijeme na izvještavanje o očiglednom: da je ljeti vruće, a zimi zima.

Stupanj razdraženosti

Danas nas, pak, sa svih strana napadaju informacijama o vremenu. Kao da u Državnom hidrometeorološkom zavodu sjede priučeni bezveznjaci kojima se niti može niti treba vjerovati, ljudi panično traže – što je najgore, i nalaze! – drugo, treće, devetnaesto mišljenje o tome kako će nam sutra biti, dva stupnja toplije ili hladnije, uz kap kiše ili bez nje.

Nema dana da me neki znanac ne sustigne s neobično korisnom informacijom da ću na toj i toj web-adresi pronaći najprecizniju moguću prognozu vremena za bilo koje mjesto u svijetu. Eto, recimo da je proljeće, a mene strašno brine kakav će biti urod trešanja u Tugarama. Do jučer nisam mogao znati kakvo će vrijeme biti ni u Omišu, a danas mogu birati zaselak koji mi padne na pamet: 'oću Račnik, 'oću Trusu, 'oću Zastinje...

Algoritam osmišljen u miješanom braku informatike i meteorologije uredno nas zasipa novim informacijama s neke opskurne adrese na kraju svijeta. Nad tim podacima mi onda dugo mozgamo da bismo na koncu donijeli delikatnu odluku u kakvoj ćemo obući sutra skočiti do pekarnice po kruh i pecivo.

Stvari su otišle toliko daleko da je u paketu s televizijskom vremenskom prognozom godinama išla i najava stupnja razdraženosti koja će nas mučiti u ovisnosti o tome koji će vjetar puhati, kao da prije toga nismo znali ništa o tome da južina većini ljudi može pokvariti raspoloženje i kao da nije apsolutno kretenski svim stanovnicima jedne zemlje naviještati kakvi će sutra ustati iz kreveta, hoće li biti orni, čili i razdragani ili neispavani i grintavi.

Pljusak informacija

Od te se prakse, kako vidim, odustalo, i neka je, no bombardiranje trivijalijama o vremenu, čak i kad nas ne čeka ništa neobično, neočekivano ili potencijalno opasno, nastavlja se nesmanjenom žestinom. Kao da je svaki Hrvat član posade falkuše i sutra se sprema isploviti prema Otrantu, odakle će zalomiti oštru ćošu udesno prema Tirenskom moru, izložen je pravom pljusku informacija o tome što će ga čekati dok bude tukao more, s koje će mu strane puhati vjetrovi, hoće li ga grijati sunce ili će ga šibati studen.

I teško mi je reći tko me u cijeloj ovoj priči više nervira: neumorni mediji koji nas dave zvizdarijama o ljetnim vrućinama i zimskim zimama, ili glamci iz publike, koji usred srpnja panično preludiraju po zaslonima pametnih telefona strepeći, valjda, od munjevitog prodora arktičke ciklone koja će nam donijeti snijeg u zastrašujućim količinama.

Pa vi meni recite da prije – kad nismo histerizirali zbog vremena i širili paniku jer nas čeka, o, milostivi bože, kratkotrajni pljusak ili blagi povjetarac – nije bilo bolje, dapače, skoro pa savršeno...

item - id = 1129233
related id = 0 -> 1130023
related id = 1 -> 1128261
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. listopad 2021 13:01