stdClass Object
(
[id] => 267716
[title] => Hrvatske doule vape: Pustite nas u sva rodilišta!
[alias] => hrvatske-doule-vape-pustite-nas-u-sva-rodilista
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
U Hrvatskoj se kroz godine u valovima diže uzbuna zbog poražavajuće demografske slike, ali prošlog tjedna kao tsunami je odjeknula vijest o tome da svaka treća žena nakon prvog porođaja zbog traumatičnog iskustva u rodilištu više ne želi imati dijete.
Došli smo tako napokon i do pravog pitanja: moraju li žene proživljavati užas prilikom porođaja pod izlikom da je i to posljedica niskog standarda ili bi se, uz sasim male pomake, ti veličanstveni trenuci mogli učiniti manje bolnima?
Iskustva iz drugih zemalja govore kako je to dostižno, i to ne zato što je uznapredovala medicina. Upravo suprotno, medicina je priznala neke tradicionalne metode samog čina rađanja. Pristala je da žene rađaju uz asistenciju bliske educirane osobe, koja ne mora biti profesionalna babica.
One se zovu doule i pojavljuju se posljednjih godina sve češće čak i u nekim našim rodilištima. U Hrvatskoj od 2013. imaju i udrugu sa sjedištem u Zagrebu.
Dalmaciju pokriva Ana Marija
U doslovnom prijevodu s grčkog doula je “sluškinja” ili “robinja”, ali danas se pod tim misli na obučenu stalnu pratnju majci uoči, za vrijeme i nakon porođaja. Doula je uči kako će se ponašati tijekom porođaja, odgovara na sva njena pitanja, pomaže joj fizički i psihički u trenutku porođaja i potom ostaje uz nju i podučava je kako će dojiti novorođenče.
Postoje brojni podaci o tome koliko doule doprinose smanjenju porođajnih patnja i komplikacija, podizanju samopouzdanja rodilje, skraćenju trudova... A koliko je značajno u najbolnijim trenucima imati nekoga tko će vas njegovati i utješiti, odagnati vam strah i smanjiti patnju, zna svaka majka.
Nažalost, u nekim našim rodilištima još uvijek ne dopuštaju pratnju osobe koja nije u srodstvu, a pogotovo ako nema formalno medicinsko znanje, pa borba za doule tek slijedi. Jer, te žene su laici, one se obučavaju tijekom jednog ili više tečajeva.
Prema onome što se može pronaći na njihovoj web i facebook stranici, pokrivaju sve regije. U četiri dalmatinske i Ličko-senjskoj županiji na usluzi je zainteresiranim budućim majkama Ana Marija Farac do koje se može doći preko maila ili telefona i koja dolazi po dogovoru, ali samo u ljetnim mjesecima, jer većinu godine živi u Njemačkoj. Kako nam je kazala, nije do sada imala puno upita.
Najviše je traže prvorotkinje
U Slavoniji trudnicama priskače Nina Novotni, koja je ujedno i predsjednica Hrvatske udruge doula.
- Živim u Daruvaru, ali pokrivam sva rodilišta u Slavoniji, uglavnom sam u Pakracu. U prosjeku radimo svaka dva do tri mjeseca jedan porod. Trebaju nas razne žene, jedne nemaju muža, druge nemaju majku, ali ima i onih koje nas zovu samo radi osjećaja sigurnosti i emocionalne podrške.
- Znate kako je trenutak kad se rodio moj prvi unuk bio veličanstven! Kad je već sve bilo gotovo, došao je ginekolog, sjeo na rub kade i čestitao mojoj kćeri. Obratio joj se divnim riječima koje nikad neću zaboraviti. Zanimljivo je da je bio upravo s Balkana gdje, evo, znamo kakva je praksa.
A moja kći je odmah nakon porođaja držala bebu sjedeći, i to prekriženih nogu. Koja to naša rodilja može? Ne može, jer svaka ima punte od epiziotomije, onog strašnog reza i šivanja koji su mnoge zemlje izbacile iz prakse jer postoje čvrsti dokazi o njegovoj suvišnosti.
Dapače, češće izaziva komplikacije i infekcije. Nikad u povijesti se ženama to nije radilo, pa nema razloga ni danas. No, naše rodilje u Hrvatskoj nemaju pravo odbiti epiziotomiju, a većina europskih zemalja je više uopće ne prakticira.
Doule su oduvijek postojale
Žene u Italiji organizirane u udrugu “Šipak”, koja je pandan našim “Rodama”, snažno su ustale protiv epiziotomije i sad je taj postupak izbačen iz većine tamošnjih rodilišta. Ja sam uz pomoć prijateljice u jednom njihovu rodilištu samostalno istraživala razloge za taj postupak.
Dobila sam čvrste dokaze kako je riječ o postupku koji ima ekonomsku računicu, naime, ginekolozi su bili plaćeni po obavljenim epiziotomijama. Nažalost, to nisam uspjela javno obznaniti – kaže Štuk Kerševan koja misli da bi se i ovdje žene trebale snažno pobuniti protiv toga.
Alda nam otkriva da je i njena baka u Orebiću također nekoć bila doula.
- U našoj kući imali smo jednu sobu s pogledom na more u kojoj su se porodile sve moje tete i mnoge druge žene iz Orebića. One su tu dolazile prije porođaja, rađale i ostajale nekoliko dana nakon toga. Moja baka i nekoliko žena su cijelo vrijeme asistirale. Dakle, doule su oduvijek postojale. Kao mala djevojčica sam u Sloveniji slušala priču jedne susjede, ona je bila supruga vojnog lica i igrom slučaja prvi put je rađala negdje u Bosni.
Napadao je veliki snijeg, pa nije mogla do rodilišta i tada su došle žene iz sela, zapalile vatru, masirale je, tješile i pomogle da rodi. A to joj je bio prvi porod, znate da je najteži i najduži. Drugo dijete je rodila u Ljubljani i to je za nju bilo strašno, kao što i sama znam – kazuje Alda.
U Hrvatskoj se kroz godine u valovima diže uzbuna zbog poražavajuće demografske slike, ali prošlog tjedna kao tsunami je odjeknula vijest o tome da svaka treća žena nakon prvog porođaja zbog traumatičnog iskustva u rodilištu više ne želi imati dijete.
Došli smo tako napokon i do pravog pitanja: moraju li žene proživljavati užas prilikom porođaja pod izlikom da je i to posljedica niskog standarda ili bi se, uz sasim male pomake, ti veličanstveni trenuci mogli učiniti manje bolnima?
Iskustva iz drugih zemalja govore kako je to dostižno, i to ne zato što je uznapredovala medicina. Upravo suprotno, medicina je priznala neke tradicionalne metode samog čina rađanja. Pristala je da žene rađaju uz asistenciju bliske educirane osobe, koja ne mora biti profesionalna babica.
One se zovu doule i pojavljuju se posljednjih godina sve češće čak i u nekim našim rodilištima. U Hrvatskoj od 2013. imaju i udrugu sa sjedištem u Zagrebu.
Dalmaciju pokriva Ana Marija
U doslovnom prijevodu s grčkog doula je “sluškinja” ili “robinja”, ali danas se pod tim misli na obučenu stalnu pratnju majci uoči, za vrijeme i nakon porođaja. Doula je uči kako će se ponašati tijekom porođaja, odgovara na sva njena pitanja, pomaže joj fizički i psihički u trenutku porođaja i potom ostaje uz nju i podučava je kako će dojiti novorođenče.
Postoje brojni podaci o tome koliko doule doprinose smanjenju porođajnih patnja i komplikacija, podizanju samopouzdanja rodilje, skraćenju trudova... A koliko je značajno u najbolnijim trenucima imati nekoga tko će vas njegovati i utješiti, odagnati vam strah i smanjiti patnju, zna svaka majka.
Nažalost, u nekim našim rodilištima još uvijek ne dopuštaju pratnju osobe koja nije u srodstvu, a pogotovo ako nema formalno medicinsko znanje, pa borba za doule tek slijedi. Jer, te žene su laici, one se obučavaju tijekom jednog ili više tečajeva.
Prema onome što se može pronaći na njihovoj web i facebook stranici, pokrivaju sve regije. U četiri dalmatinske i Ličko-senjskoj županiji na usluzi je zainteresiranim budućim majkama Ana Marija Farac do koje se može doći preko maila ili telefona i koja dolazi po dogovoru, ali samo u ljetnim mjesecima, jer većinu godine živi u Njemačkoj. Kako nam je kazala, nije do sada imala puno upita.
Najviše je traže prvorotkinje
U Slavoniji trudnicama priskače Nina Novotni, koja je ujedno i predsjednica Hrvatske udruge doula.
- Živim u Daruvaru, ali pokrivam sva rodilišta u Slavoniji, uglavnom sam u Pakracu. U prosjeku radimo svaka dva do tri mjeseca jedan porod. Trebaju nas razne žene, jedne nemaju muža, druge nemaju majku, ali ima i onih koje nas zovu samo radi osjećaja sigurnosti i emocionalne podrške.
- Znate kako je trenutak kad se rodio moj prvi unuk bio veličanstven! Kad je već sve bilo gotovo, došao je ginekolog, sjeo na rub kade i čestitao mojoj kćeri. Obratio joj se divnim riječima koje nikad neću zaboraviti. Zanimljivo je da je bio upravo s Balkana gdje, evo, znamo kakva je praksa.
A moja kći je odmah nakon porođaja držala bebu sjedeći, i to prekriženih nogu. Koja to naša rodilja može? Ne može, jer svaka ima punte od epiziotomije, onog strašnog reza i šivanja koji su mnoge zemlje izbacile iz prakse jer postoje čvrsti dokazi o njegovoj suvišnosti.
Dapače, češće izaziva komplikacije i infekcije. Nikad u povijesti se ženama to nije radilo, pa nema razloga ni danas. No, naše rodilje u Hrvatskoj nemaju pravo odbiti epiziotomiju, a većina europskih zemalja je više uopće ne prakticira.
Doule su oduvijek postojale
Žene u Italiji organizirane u udrugu “Šipak”, koja je pandan našim “Rodama”, snažno su ustale protiv epiziotomije i sad je taj postupak izbačen iz većine tamošnjih rodilišta. Ja sam uz pomoć prijateljice u jednom njihovu rodilištu samostalno istraživala razloge za taj postupak.
Dobila sam čvrste dokaze kako je riječ o postupku koji ima ekonomsku računicu, naime, ginekolozi su bili plaćeni po obavljenim epiziotomijama. Nažalost, to nisam uspjela javno obznaniti – kaže Štuk Kerševan koja misli da bi se i ovdje žene trebale snažno pobuniti protiv toga.
Alda nam otkriva da je i njena baka u Orebiću također nekoć bila doula.
- U našoj kući imali smo jednu sobu s pogledom na more u kojoj su se porodile sve moje tete i mnoge druge žene iz Orebića. One su tu dolazile prije porođaja, rađale i ostajale nekoliko dana nakon toga. Moja baka i nekoliko žena su cijelo vrijeme asistirale. Dakle, doule su oduvijek postojale. Kao mala djevojčica sam u Sloveniji slušala priču jedne susjede, ona je bila supruga vojnog lica i igrom slučaja prvi put je rađala negdje u Bosni.
Napadao je veliki snijeg, pa nije mogla do rodilišta i tada su došle žene iz sela, zapalile vatru, masirale je, tješile i pomogle da rodi. A to joj je bio prvi porod, znate da je najteži i najduži. Drugo dijete je rodila u Ljubljani i to je za nju bilo strašno, kao što i sama znam – kazuje Alda.
U Hrvatskoj se kroz godine u valovima diže uzbuna zbog poražavajuće demografske slike, ali prošlog tjedna kao tsunami je odjeknula vijest o tome da svaka treća žena nakon prvog porođaja zbog traumatičnog iskustva u rodilištu više ne želi imati dijete.
Došli smo tako napokon i do pravog pitanja: moraju li žene proživljavati užas prilikom porođaja pod izlikom da je i to posljedica niskog standarda ili bi se, uz sasim male pomake, ti veličanstveni trenuci mogli učiniti manje bolnima?
Iskustva iz drugih zemalja govore kako je to dostižno, i to ne zato što je uznapredovala medicina. Upravo suprotno, medicina je priznala neke tradicionalne metode samog čina rađanja. Pristala je da žene rađaju uz asistenciju bliske educirane osobe, koja ne mora biti profesionalna babica.
