"Moram da priznam da ste mi nedostajali juče. Navikla sam da ovde pevam svako veče", obratila se publici kroz suze Aleksandra Prijović na petom uzastopnom koncertu u zagrebačkoj Areni. Nakon rekordnog niza od pet rasprodanih Arena i medijskog buzza kakav u Hrvatskoj uspije proizvesti rijetko koja javna ličnost, a ponajmanje je uobičajen za jednu folk pjevačicu iz Srbije – na to dokle je cijela stvar narasla ukazuje i činjenica da ju ni HRT-ov dnevnik nije mogao prešutjeti – Prijovićin(e) nastup(e) malo bi bilo nazvati trijumfom. Ni sama Prija, kako joj fanice i fanovi tepaju, nije krila da ju vlastita popularnost s ove strane Dunava ostavlja bez riječi, piše Dinko Kreho za Novosti i nastavlja:
Pritom, kao što smo i mogli predvidjeti, sa svakom vijesti o još jednom rasprodanom koncertu eksponencijalno je rasla i moralna panika. Društvene mreže iz dana u dan podrhtavale su od uznemirenih roditelja, zabrinutih građanki i građana, alarmiranih dušobrižnika. Tko je ta Aleksandra Prijović? Što to slušaju naša djeca? Uz takvu omladinu, imamo li budućnost? Plus, naravno, svi oni komentari i objave kojima se autor/ica vaskolikoj javnosti decidirano očituje kao nije čuo/la za (tu) Aleksandru Prijović, uopće ne zna tko je to, niti ga/ju interesira (tko provodi malo više vremena na društvenim mrežama, vjerojatno će znati na kakav tip diskursa mislim).
I mediji mainstreama prilježno su dovodili komentatore, opinionmejkere, selebritije, poluselebritije i svakojake javne ličnosti da se očituju: Aleksandra Prijović, moralno dopustivo i estetski prihvatljivo ili ne? Premda pitanje kako je došlo do toga da jedna pjevačica novokomponirane narodne glazbe do rekordnih razmjera napuni najveću zagrebačku dvoranu, a onda i da to bude baš Aleksandra Prijović – kao da je ostalo u sjeni rasprave o tobože dubokim moralnim i estetskim implikacijama te činjenice.
S druge strane, potpisniku ovih redaka upravo se to kako-i-zašto čini najzanimljivijim pitanjem vezanim uz Prijovićin zagrebački trijumf (da na tren popustimo pred vokabularom tabloidnog novinarstva). Za prvi sloj pitanja još je i moguće naći relativno jasan i uvjerljiv odgovor: javna je tajna da su narodnjaci u Hrvatskoj itekako slušani, da su im digitalne platforme za glazbu pored one već postojeće priskrbile i posve novu, generacijski, klasno i socijalno raznovrsniju publiku, a da za značajan dio milenijalskih i zumerskih naraštaja slušanje folka predstavlja vid bunta protiv terora "čiste" nacionalne kulture i pripadajućeg malograđanskog ukusa unutar kojeg su kroz odrastanje socijalizirani. Drugi sloj pitanja – otkud to da tolika slava zapadne baš Prijović – djeluje međutim izazovnije.
Neosporno je da je Aleksandra Prijović već godinama izuzetno popularna u "regionalnim" okvirima. Da slava nije došla preko noći, demonstrira ne samo činjenica da se hitovi kao što su "Legitimno", "Totalna anestezija" ili "Za nas kasno je" sa zavidnom konzistencijom pjevaju po svadbama i feštama, vrte po tulumima i afterima i izvode u nesumnjivo mjerodavnom reality programu "Zvezde Granda", već i brojači pregleda na glazbenim platformama.
Usporedimo li slušanost Prijovićinih pjesama s onom izvođača i izvođačica koji su se formirali u približno istom periodu, tj. koji su karijeru također (iz)gradili u eri streaminga, tek ih se šačica može mjeriti s njom: Jala & Buba, Senidah, Rasta, pokoja Cobyjeva ili MC Stojanova pjesma, i ne još puno imena i naslova. Po evidenciji YouTubea i Spotifya, Aleksandra Prijović upadljivo je slušanija od, primjerice, jedne Breskvice, čije je ime za mnoge sinonim za muziku u digitalnom dobu.
Tip pop-folka koji Prijović izvodi prepoznatljiv je, prodoran i zarazan čak i za uho nenaviklo na folkerske skale i ritmove. Tekstovi njenih pjesama kompetentno su pisani, lišeni velikih ambicija, ali pamtljivi i pjevni. Uz to, kod Prijović nema ekscesne seksualiziranosti, Cecinog mazohističkog patosa, girl power garda Seke Aleksić, Karleušinog skandal-inženjeringa ili Stojinog amfetaminski upogonjenog anarhizma: u tekstovima, ali i u javnim nastupima, u medijskim istupima, kao i stavom i držanjem uopće, ona djeluje građanski pristojno.
Također, Prijović slovi za predanu koncertnu izvođačicu, koja na nastupima uživo ne štedi ni tijelo ni glas i umije prirediti show (na zagrebačkim koncertima društvo joj je na sceni pravila i rijetko atraktivna postavka gostiju, u rasponu od Lepe Brene, preko braće Matić i Osmana Hadžića, sve do Jelene Rozge). Pa ipak, osobno su mi svi ti faktori nudili tek fragmente mogućeg odgovora na fenomen "pet Arena". U širu sliku nedavno ih je povezao tek Facebook status jednog mog zagrebačkog poznanika. Glasio je otprilike ovako: "Zahvaljujući Aleksandri Prijović, napokon imam Cecu koju mogu slobodno slušati."
Prijović bi, drugim riječima, bila nešto kao Ceca bez Cece: folk diva za 21. stoljeće, koja obećava provod u sadašnjosti neopterećen avetima mračne prošlosti. "Cecu" u ovoj izjavi razumijem ne samo kao empirijsku osobu, srpsku majku Svetlanu Ražnatović, nego i kao šifru za šire, strukturne veze narodnjačke estrade s kriminalom, ratnim zločinima i nacionalističkim politikama s kraja dvadesetog stoljeća. Generacija mog poznanika, rođena nakon rata, stasala je dugo nakon što su te veze izgrađene i institucionalno ovjerene, pa je stavljena pred gotov čin: njihova želja za nesmetanim uživanjem u folku uvjetovana je i ograničavana neprekidnim podsjećanjem – izvana ili iz vlastite glave – na repove koje folk scena još uvijek vuče iz prošlosti (bilo da je posrijedi Pink, Grand, Ceca ili neko četvrto ime-šifra).
Aleksandra Prijović u tom smislu predstavlja novu generaciju, priliku za reset te, možda ključno, obećanje užitka bez krivnje ili potrebe za ogradama. To osobito dolazi do izražaja kad je riječ o publici iz Hrvatske, i to napose onoj mlađoj, odrasloj u klimi u kojoj je sve što dolazi iz Srbije a priori suspektno – a "cajke" još dvostruko suspektnije.
Otud bismo razloge za nevjerojatnu popularnost Aleksandre Prijović mogli tražiti upravo u njenoj relativno generičkoj pojavi i djelu. Štoviše, na istoj strani vjerojatno bismo mogli naći i razloge za paniku, tjeskobu i hejt kakav je njen pohod na Zagreb pobudio u jednome dijelu javnosti: i obožavatelji i denuncijanti, naime, u Prijović bi pronalazili prauzor folk pjevačice, svojevrsnu idealtipsku cajku. Umjerenost i odmjerenost njene muzike, tekstova, stava, nastupâ i javne persone smještaju je u zlatnu sredinu, priskrbljujući joj pravu mjeru transgresije u odnosu na tabu folka u Hrvatskoj – ma kako se spram te transgresije mi vrijednosno postavljali. Kao da pjesme Aleksandre Prijović posreduju esenciju "folka", neko izvanvremensko ovaploćenje ovog koncepta, za različite populacije i strane u raspravi podjednako.
U svjetlu dosad rečenoga, moralna panika nastala povodom nastupa Aleksandre Prijović u Zagrebu – ili Kebe i Ane Bekute u Puli, ili pak Ace Lukasa i Željka Samardžića u Splitu, da se sjetimo i neodržanih koncerata – djeluje i pomalo tužno. Kao što je na glazbenom blogu Zlatni separe primijetio Goran Pećanac, nesrazmjer između onoga što prosječan hrvatski (malo)građanin smatra moralno upitnim i estetski nedopustivim te muzike i kulture koju "naša djeca", u čije se ime brine, (također) konzumiraju, ponekad je komičan.
Dok se u srednjestrujaškim medijima lome koplja oko Prijovićinih Arena, Desingerica po klubovima "krsti" obožavatelje patikom po glavi, Elvedin "Real Madrid" Sakić na TikToku reformira sleng ("sokulja", "laga-laga", "omekšivač", "gučirati" itd.), a žestoki momci prepucavanjima po krcatim mrežnim lajvovima zarađuju masne giftove (sve navedeno lako je izguglati i usput se uvjeriti u broj pregleda). Doista će, da parafraziramo Pećanca, biti zabavno kad te i takve kulturne preferencije jednom dođu na radar medijskog mainstreama i tzv. šire javnosti. Pod uvjetom, naravno, da se mainstream dotad i sâm ne rastopi u informacijskoj talionici TikToka.