Uspile smo, ma baš smo sritne. Sve za našu dicu, iako triba iskreno reć: bilo je puno problema, previše prepreka na ovon našen zajedničkon putu da i dica na Braču, imaju iste šanse kao i ona na kopnu.
A našima je triba prostor za ranu intervenciju, detektiranje problema u razvoju. I danas ga imamo, u Supetru otvaramo podružnicu splitskog Centra za obrazovanje i odgoj “Juraj Bonači”, ustanove koja pruža socijalne usluge djeci s teškoćama u razvoju – lavina je to osjećaja koji “vladaju” dvjema damama s kojima smo obišli novouređene prostorije Srednje škole “Brač” koje imaju novi namjenu.
Prva je Mirjana Nižetić, predsjednica “Bračkih pupoljaka”, udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju koja djeluje više od 13 godina i trenutno se brine od oko 70 školaraca u prostoru u Splitskoj, koji im je osigurao Grad Supetar.
Desetak godina su osiguravali terapiju za do 20 djece, sve volonterski, financirajući se donacijama, humanitarnim akcijama u organizaciji Crvenog križa, pa pomoći Grada i otočnih općina, uz turističke zajednice, te pisanjem i provedbom raznih projekata, uz neizostavnu podršku ljudi “velikog srca”. No zadnjih nekoliko godina, broj djece i mladih kojima treba pomoć se udvostručio.
Druga dama je Danica Baričević, HDZ-ova saborska zastupnica, županijska vijećnica i bračka obrtnica. Sve je počelo prije dvije godine pozivom “Ima li ća novog?”, koji se odvijao na relaciji Supetar (Danica) i Pučišća (Mirjana) i kojim se pokrenuo val dobrote, koji će vrhunac doživjeti današnjim otvaranjem “Bonačijeve” podružnice za ranu intervenciju kod djece uzrasta do sedam godina.
Već ih je između 35 i 40 upisano za rad sa stručnjacima, a brojni su i upiti roditelja čijim mališanima treba takva pomoć, pa je procjena da samo na Braču ima nešto manje od 100 djece s poteškoćama u razvoju, a na razini cijele države svako četvrto dijete ima neki oblik razvojnih problema.
Budući da na otocima i u ruralnim krajevima nema stručnjaka koji će im pomoći dijagnozom i/ili terapijom, već samo uputnicom u velike centre gdje nikada nema mjesta, a ni dovoljno termina, ali ni izbora privatnih terapeuta, gdje sat rada košta i do 40 eura, obitelji su se počele iseljavati sa škoja. Sve to ponukalo je “pupoljke” da nešto promijene.
U priču pokrenutu prije točno dvije godine, uključile su se neumorne Mirjana i Danica, uz druge dame, od Snježane Čotić, ravnateljice “Jurja Bonačija”, do Margarete Mađarić, državne tajnice u Ministarstvu socijalne politike, pa tadašnjeg ministra Josipa Aladrovića i aktualnog Marina Piletića te pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević, sve do Simone Fabjanović, bivše ravnateljice Osnovne škole “Postira” i sadašnje članice Školskog odbora Srednje škole “Brač”.
Do svih ravnatelja i ravnateljica bračkih škola i vrtića, supetarske gradonačelnice Ivane Marković te otočnih načelnica i načelnika, regionalne vlasti na čelu sa županom Blaženkom Bobanom i pročelnikom Tomislavom Đonlićem...
– Podatak kako 25 posto djece u Hrvatskoj ima neki poremećaj i treba im pomoć stručnjaka, frapirao me, iako po molbama i upitima roditelja u našoj udruzi, i to samo na Braču, znala sam kako je sve više mališana s poteškoćama u razvoju. Budući da sam očito pionir u svemu, pa tako i u mojoj borbi za mog danas 24-godišnjeg sina koji je unatoč većim poteškoćama u razvoju sudjelovao u školskoj nastavi od prvog razreda, i to zahvaljujući tadašnjoj ravnateljici škole u Pučišćima Luciji Puljak, kada nije bilo ni uvjeta ni pomoćnika u nastavi, ni udruge ni terapije, kada smo se sami probijali kroz nemilosrdan sustav, očito me je čekala još jedna borba.
Udrugu smo digli na noge, osiguravamo 30 tisuća kuna mjesečno za terapeute koji dolaze raditi sa školskom djecom u našoj udruzi, sada smo donacijama bračkih ugostitelja prikupili 31 tisuću eura, dobili i dodatan novac. Mozak se najviše razvija od druge do osme godine života, tada treba djeci pomoći – ističe Nižetić.
– Nije bilo lako, najprije u traženju prikladnog prostora! I kada smo pronašli ovaj u sklopu srednje škole, golgota se nastavila. Dvije godine smo anulirali problem po problem, prepreku po prepreku – zbori zastupnica Baričević, koja je bila “zadužena” za ugovaranje sastanaka, traženje pomoći i traženje rješenja za brojne probleme, jer uvijek je nedostajao još ovaj papir, onaj potpis, odluka...
– Danas s ponosom mogu reći kako imamo upisano više od 35 bračke djece za terapiju u podružnici za ranu intervenciju, koja je prva takvog tipa na našim otocima. I nećemo tu stati, već nam je u planu i organizacija mobilnih timova za druge otoke, kao i ruralne sredine – obećava političarka Baričević nastavak hvalevrijedne akcije za djecu, dok predsjednica Nižetić dodaje:
– Moram biti iskrena, Danica je više bila optimistična, više je vjerovala od mene da ćemo ovu priču privesti sretnom kraju. Kao majka sina s težim poteškoćama u razvoju, ja se cijeli život borim sa skalinama koje imam pred sobom.
No uporna sam, ne odustajem tako lako, a na ovom putu imala sam sreću raditi i susretati se s odličnim ljudima, koje često ritam rada u institucijama guši, no na kraju ipak pobijedi dobrota ljudi. A kada je bilo problema s egotripovima, bespotrebnim čekanjima da se samo protokolarno stavi potpis na već donesenu odluku, onda sam ludila, jer naša djeca s poteškoćama ne mogu čekati.
I tada sam prijetila kako ću sve ispričati vama novinarima, vama koji ste nam uvijek pomagali, hvala vam od srca... I kada smo imali humanitarne akcije prikupljanja sredstava za rad “Bračkih pupoljaka” koji osiguravaju terapiju djeci školskog uzrasta, i kada smo se borili da u Hrvatskoj sve osobe s invaliditetom četvrtog stupnja imaju besplatan prijevoz trajektima.
I sada kada imamo ovu prekrasnu vijest, da će nam stručnjaci doći raditi na otok s djecom. To znači da nam i 90 obitelji ostaje na otoku, neće se odseliti jer ima tko pomoći njihovoj djeci.
Dvije dame ističu i kako ih čeka novi problem – školovanje stručnog kadra. Fakultet u Zagrebu nije dostatan za potrebne logopede djeci, pa studenti idu u Mostar (BiH), mala je upisna kvota, deficit je stručnjaka, puno je dodatnih problema, te je nova priča o otvaranju ovog studija i u Splitu.
– Uključit ćemo se mi i u taj proces, poznavajući nas koje želimo uvijek bolje za našu djecu, za naš otok – smiju se razdragano i Mirjana i Danica, s ponosom nam pokazujući kabinete u suterenu srednje škole, koji su njihovo djelo.