Nagradno pitanje glasi: što bi se dogodilo da grupa naoružanih palestinskih terorista u uličnom atentatu ubije mirovnog posrednika UN-a i da potom jedan od tih terorista postane premijer Države Palestine?
Kako bi svijet gledao na tu državu i tog premijera?
Dobro, to je prelagano pitanje, pa ćemo ga preformulirati: što bi se dogodilo da grupa naoružanih izraelskih terorista u uličnom atentatu ubije mirovnog posrednika UN-a i da potom jedan od tih terorista postane premijer Države Izrael?
Kako bi svijet gledao na tu državu i tog premijera?
Odgovor glasi: ništa se ne bi dogodilo. Možda bi Arapi malo "grintali", ali svijet bi i tu izraelsku državu i tog premijera prihvatio kao uvažene članove međunarodne zajednice.
A kako znamo da bi se stvari baš tako odvile? Jednostavno – zato što se baš tako i jesu odvile. Ubijeni UN-ov posrednik bio je švedski diplomat Folke Bernadotte, a sudionik atentata koji je kasnije postao premijer Države Izrael - i to čak u dva navrata - zvao se Jichak Šamir.
Neki izvori čak tvrde da je Šamir bio i glavni planer atentata, ali to nikad nije dokazano, jer suđenja za atentat nije ni bilo. No tu mogućnost spominje i Židovska virtualna knjižnica (Jewish Virtual Library – JVL):
"Jichak Šamir navodno je igrao ulogu u planiranju atentata; međutim, nikada mu nije suđeno i godinama kasnije izabran je za osmog izraelskog premijera", navodi se u tekstu "Moderna povijest Izraela: Ubojstvo grofa Bernadottea", objavljenom na JVL-u.
Ali ovo nije priča o Šamiru, nego o Bernadotteu. Također, kroz tu priču možemo nazrijeti neke od razloga zbog kojih palestinski narod ni danas nema svoju državu, a zbog čega se u desetljećima nakon Bernadotteova ubojstva i razvio palestinski terorizam.
Govorio šest jezika
Folke Bernadotte bio je švedski grof, izdanak švedske kraljevske dinastije. Diplomat koji je tečno govorio šest jezika, proslavio se za Drugog svjetskog rata, kada je kao potpredsjednik švedskog Crvenog križa pregovarao s nacistima – uključujući i kontakte s vođom SS-a Heinrichom Himmlerom – te je od jeseni 1943. do lipnja 1945. iz njemačkih logora izvukao oko 31.000 zarobljenika iz više zemalja, uključujući i brojne Židove, što mu priznaje i Židovska virtualna knjižnica:
"Bernadotte, Šveđanin s obiteljskim vezama sa švedskim kraljem, stekao je međunarodno priznanje svojim radom kao voditelj švedskog Crvenog križa tijekom Drugog svjetskog rata. Bernadotte je iskoristio svoj položaj da pregovara s Heinrichom Himmlerom i spasi tisuće Židova iz koncentracijskih logora", navodi JVL, uz dodatak da "mnogi tvrde kako je mogao učiniti i više, da je bio manje oprezan u pregovorima".
Ovjenčan pregovaračkom slavom iz WW2, grof Bernadotte činio se tog dramatičnog svibnja 1948. kao pravi čovjek za najtežu diplomatsku misiju, koja je trebala riješiti najteži međunarodni spor na planetu - onaj između Izraelaca i Palestinaca – a koji je baš tih dana eskalirao u Prvi arapsko-izraelski rat.
Naime, nakon što je 1947. UN donio Rezoluciju 181, po kojoj se povijesna Palestina (u kojoj je živjelo dvije trećine Arapa i trećina Židova) dijeli u dvije države, pri čemu će židovskoj pripasti 56 posto teritorija, a arapskoj 43 posto – što su Židovi prihvatili, a Arapi odbili - i nakon što je David Ben-Gurion temeljem te rezolucije 14. svibnja 1948. proglasio Državu Izrael, već sutradan arapske su države napale Izrael i počeo je rat.
Za razliku od danas, tada je UN reagirao relativno brzo: već 20. svibnja, šestog dana rata, grof Folke Bernadotte imenovan je "posrednikom Ujedinjenih naroda u Palestini", s misijom da pomiri Arape i Židove. Bilo je to prvo službeno mirovno posredovanje u povijesti tada mladog UN-a.
‘Nesretna rezolucija‘
Stigavši na Bliski istok, Bernadotte se odmah bacio na posao: već 11. lipnja uspio je dogovoriti 30-dnevno primirje, za vrijeme kojeg je uspostavio intenzivne kontakte s političkim vodstvima obiju strana. Nakon što je posjetio Kairo, Bejrut, Amman i Tel Aviv, zaključio je da je UN-ov plan podjele iz Rezolucije 181 "nesretno napravljen", odnosno nepravedan po arapsku stranu, te je predložio vlastiti plan nove podjele.
Umjesto uspostave odvojenih država, predložio je da Arapi i Židovi formiraju "uniju" koja bi se sastojala od smanjenog židovskog entiteta i proširene arapske Transjordanije. Arapi bi dobili pustinju Negev, dok bi Izraelu pripala Zapadna Galileja, a zračne luke Haifa i Lydda (Lod) postale bi slobodne zone.
Uz to, Izrael bi dobio pravo na neograničeno useljavanje Židova na dvije godine - nakon čega bi kontrolu nad tim pitanjem preuzeo UN - a zauzvrat bi Izrael morao dopustiti da se između 250.000 i 300.000 arapskih izbjeglica vrati na arapski teritorij pod židovskom kontrolom. A Jeruzalem bi ostao pod međunarodnom upravom.
Taj plan je grofa Bernadottea koštao glave: pripadnici cionističke terorističke organizacije Lehi (na Zapadu poznate kao Stern Gang) označili su ga kao prijetnju za Izrael i odlučili ga likvidirati. Kako u studiji "Bernadotte u Palestini" (Macmillan, 1989.), navodi izraelski povjesničar Amitzur Ilan, ubojstvo je odobrilo tročlano zapovjedništvo Lehija: Jichak Šamir (budući premijer Izraela), Nathan Friedmann (zvan i Natan Yellin-Mor) i Israel Eldad (poznat kao Scheib).
Štoviše, kako u knjizi "Izraelska diplomacija i bliskoistočni mirovni proces" (Routledge, 2002.) ističe izraelski diplomat Mordechai Gazit, nakon ubojstva prethodnog Lehijeva lidera Avrahama Sterna upravo je budući premijer Šamir preuzeo operativnu odgovornost zapovjedništva skupinom.
Četiri čovjeka, šest hitaca
Šamirovu vodeću poziciju u Lehiju potvrđuje i Židovska virtualna knjižnica, koja o Bernadotteovu ubojstvu kaže sljedeće:
"Organizacija koja je Bernadotteove napore vidjela kao prijetnju bila je LEHI, židovska podzemna skupina koja je, pod vodstvom Jichaka Šamira, dr. Israela Scheiba i Nathana Friedman-Yelina, vodila kampanju ‘osobnog terora‘ kako bi istjerala Britance iz Palestine. Organizacija je njegov plan smatrala prijetnjom svom cilju izraelske neovisnosti na obje obale rijeke Jordan. Zapovjednik jeruzalemskog ogranka LEHI-ja Yehoshua Zeitler počeo je obučavati četiri čovjeka da ubiju Bernadottea...", navodi JVL.
Ta četiri čovjeka bila su Yehoshua Cohen, Yitzhak Ben-Moshe (Markovitz), Avraham Steinberg i Meshulam Makover. Znajući kuda će kretati UN-ov konvoj u kojem će se nalaziti i Bernadotte, tog 17. rujna 1948. dovezli su se vojnim džipom do jeruzalemske četvrti Old Katamon, te blokirali cestu na trgu Ben Zion Guini, u blizini ulice Hapalmach.
Bernadotteov konvoj na trgu se pojavio nešto iza 17 sati. Cohen, Ben-Moshe i Steinberg izašli su iz džipa i prišli koloni, dok je vozač Makover ostao u džipu. Kapetan Moshe Hillman, izraelski časnik za vezu koji je sjedio u prvom UN-ovu vozilu, pozvao ih je na hebrejskom da maknu džip i oslobode cestu, ali oni su ga ignorirali. Prema izvorima, Cohen je prišao vozilu u kojem je sjedio Bernadotte i pucao kroz otvoreni prozor: šest hitaca u Bernadottea, a 18 u pukovnika Andréa Serota koji je sjedio do njega. Obojica su ostali na mjestu mrtvi.
Za to vrijeme Ben-Moshe i Steinberg propucali su gume UN-ovih vozila iz konvoja, nakon čega su se sva četvorica odvezli do vjerske zajednice Sha‘arei Pina, gdje su se par dana skrivali, sve dok nisu pobjegli u Tel Aviv u stražnjem dijelu kamiona koji je prevozio namještaj.
Tajna veza s državnim vrhom
Dan nakon atentata Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je Bernadotteovo ubojstvo kao "kukavički čin za koji se čini da ga je počinila kriminalna skupina terorista u Jeruzalemu, dok je predstavnik Ujedinjenih naroda ispunjavao svoju mirovnu misiju u Svetoj zemlji".
S druge strane, reakcija izraelskih vlasti bila je ambivalentna. Lehi je proglašen terorističkom organizacijom i oko 200 njegovih članova je uhićeno, ali nitko nije optužen za ubojstvo, a ubrzo su svi dobili amnestiju i državno pomilovanje. Izraelska policija istraživala je atentat zajedno s vojnom policijom i sigurnosnim službama, ali nije uspjela identificirati niti jednog sudionika atentata, pa je slučaj tako i zatvoren.
Yellin-Mor, koji je uz Šamira i Eldada bio član zapovjedne trojke Lehija, optužen je za pripadnost terorističkoj organizaciji i proglašen krivim, ali je odmah pušten i pomilovan, a u međuvremenu je izabran u prvi saziv Knesseta.
A neposredni izvršitelj atentata, Yehoshua Cohen, desetljećima kasnije postao je osobni tjelohranitelj osnivača židovske države i prvog premijera Davida Ben-Guriona, što je razotkrio Ben-Gurionov biograf Michael Bar Zohar.
O vezama Šamira, Ben-Guriona i Cohena u veljači 1995. pisao je i novinar New York Timesa (NYT) Clyde Haberman:
"Gospodin Šamir, koji ima skoro 80 godina, još uvijek govori eliptično o ubojstvu Bernadottea. Godinama kasnije, kad se Ben-Gurion preselio u kibuc Sdeh Bokker u pustinji Negev, jedan od njegovih najbližih prijatelja bio je Yehoshua Cohen, koji je bio jedan od ubojica", navodi NYT.
Ulica u Gaza Cityju
Prvo javno priznanje Lehijeve uloge u Bernadotteovom ubojstvu dano je 1977., na 29. godišnjicu atentata, šest godina nakon što je 1971. došlo do zastare slučaja. To prvo priznanje dali su Zeitler i Eldad u intervjuu za izraelski list Yediot Aharanot, ali ni tada nisu govorili o imenima.
Tek 1988., dvije godine nakon Cohenove smrti, Zeitler i Makover (vozač džipa) javno su priznali svoju ulogu u atentatu, te su potvrdili da je Bernadottea ubio Cohen.
A od svih sudionika atentata najdalje je dogurao onaj koji ga je odobrio: Jichak Šamir. Nakon što je godinama radio za Mossad, 1973. prvi put ulazi u Knesset, a 1983. postaje premijer Države Izrael, što je bio ukupno osam godina, u dva navrata (1983.-1984. i 1986.-1992.).
Nakon Bernadotteova ubojstva UN za novog mirovnog posrednika u Palestini imenuje Bernadotteova pomoćnika, američkog politologa Ralpha Bunchea, koji nakon pregovora s Izraelom i arapskim državama uspijeva 1949. isposlovati prekid vatre i primirje, za što je 1950. dobio Nobelovu nagradu za mir, priznanje koje bi vjerojatno pripalo Bernadotteu.
Ovako, umjesto Nobelove nagrade, švedski grof je godinama kasnije od Palestinaca dobio ulicu u Gaza Cityju, koja je vjerojatno ovih dana nestala pod izraelskim bombama. Njega su ubili, a ulicu mu uništili: to je sudbina mirotvoraca na Bliskom istoku.