Sigurno ste čuli za proslavljenu konstataciju Karla Marxa, koji je konstatirao da "Hegel primjećuje da se sve velike svjetsko-povijesne činjenice i ličnosti pojavljuju dva puta. Zaboravio je dodati: jednom kao tragedija, drugi put kao farsa". Uvjerljiva pobjeda nad Kamalom Harris nesumnjivo je učinila Donalda Trumpa svjetski važnom osobom čiji će se utjecaj još dugo osjećati širom sveta. Ali drugi dolazak ovog puta nije bio farsa, već brutalna demonstracija sile, konstatira Fintan O‘Toole, nagrađivani irski novinar i književni kritičar, za The New York Review of Book.
Pokazalo se da je drama koja najbolje sažima ovo prijelomno razdoblje bila igra smrti i uskrsnuća koja se odigrala u Butleru u Pennsylvaniji 13. srpnja. U trenutku kada ga je okrznuo metak iz puške Thomasa Matthewa Crooksa, Trump se bacio na tlo, da bi se onda uspravio s podignutom šakom, trijumfirajući, prkosno živ. Taj trenutak obasjan odsjajem heroizma sažima priču o svemu što se dogodilo poslije Trumpove prividne političke smrti 6. siječnja 2021., kao i priču o ishodu izbora 2024. godine: sve što ga ne ubije učinit će ga jačim.
Čini se da se u posljednje vrijeme ovdje uspostavila neka vrsta obrasca: moćnik pobjeđuje na izborima, da bi uskoro bio sklonjen s funkcije, nakon čega slijedi trijumfalni povratak. Tako je bilo s jednim od Trumpovih političkih uzora, Viktorom Orbánom u Mađarskoj. Isto se dogodilo s Jarosławom Kaczyńskim u Poljskoj, Robertom Ficom u Slovačkoj i Benjaminom Netanyahuom u Izraelu.
U ovom obrascu moćnik ne samo da se vraća na vlast, nego to čini i kao još radikalniji i još autoritarniji vladar. U drugom dolasku dobiva priliku za razmetanje svojom nekažnjivošću. Čovjeka koga nije bilo moguće ubiti nije moguće ni inhibirati.
"Dezinhibicija" je riječ koja je iz vokabulara psihologije odnedavno prešla u leksikon američke politike. Odnosi se na stanje u kojem ljudi sve naglašenije gube sposobnost kontroliranja izražavanja svojih impulsa i nagona, kao što je Trump ove godine pokazao koristeći sve pogrdniju, sve mračniju i sve nevjerojatniju retoriku. Ali isto sada važi i za institucije američke administracije: uz saveznike u Vrhovnom sudu i punu kontrolu nad Senatom i (vjerojatno) Predstavničkim domom, Trump iznad sebe neće imati nikoga tko može kontrolirati njegove niske porive.
Moguće je da to važi i za američko društvo u cjelini; ovo je dezinhibirano biračko tijelo. Glasači se većinom više ne plaše svojih najnižih poriva. Donedavno smo se mogli tješiti činjenicom da ni 2016. ni 2020. Trump nije uspio osvojiti većinu ukupnog broja glasova, ili podatkom da za vrijeme koje je proveo u Bijeloj kući većina Amerikanaca nije imala pozitivno mišljenje o postignutim rezultatima. (To nije bio slučaj ni s jednim drugim predsjednikom otkako se rade ankete!) Moglo se utemeljeno tvrditi da on ipak nije pravo utjelovljenje Amerike.
Razmjeri njegove pobjede pokazuju da - pored brojne tvrde jezgre glasača oduševljenih njegovom mizoginijom, ksenofobijom, nasilnim ispadima i lažima - postoji i veliki broj onih koji, najblaže rečeno, ne osjećaju odbojnost pred njegovim sve ekstremnijim izražavanjem sadističkih poriva. Dobro znaju kakav je, ali im to ne smeta, uvjeren je Fintan O‘Toole.
***
Rezultati glasanja su pokazali da problem nije bila statistička greška, već greška u jednoj drugoj procjeni. Pola Amerikanaca vjeruje da njihova zemlja više nema prostora za grešku, dok druga polovica misli da prostora za greške ima u izobilju. Jedno pleme strahuje da će ga, poslije gotovo desetljeća Trumpova rušenja zakona, institucija i građanskog života verbalnim i fizičkim napadima, dodatne četiri godine njegova mandata u Bijeloj kući konačno ubiti. Kamala Harris je pokušavala pridobiti tu polovicu.
U ovoj kampanji dopustio je sebi da izgovori i pokaže javnosti baš sve (od veličine penisa golfera Arnolda Palmera do fascinacije veličinom fikcionalnog serijskog ubojice i kanibala Hannibala Lectera). Trump je biračima nudio ne samo svoj ego, nego i svoj ID. Njegove izjave za javnost sve više su nalikovale na prerade Joyceova "Uliksa", pisane na lošem LSD-u. Njegov tijek svijesti prati meandre nesvjesnog. Nasumične misli izranjaju kao morski psi kojima je neobično fasciniran:
"Mnogo je napada morskih pasa u posljednje vrijeme. Jeste li primijetili?... Gledao sam danas neke ljude kako to pravdaju. ’Pa, zapravo, nisu oni toliko opasni. Odgrizli su nogu mladoj ženi, ali ne zato što su bili gladni, nego zato što im se učinilo da je tuljan.‘ Ti ljudi su ludi." Prezasićenost znanjem o Trumpu je ono što je pomelo demokrate. U staroj normalnosti, u kojoj oni još žive, bilo je prirodno pomisliti: "Kad bi samo ljudi znali..."
Ali birači su sve znali i opet su, ukupno uzevši, bili spremni ponuditi ne samo oprost, nego i povjerenje i podršku. U ovo novo doba New Age vjerovanje da je puštanje svega da ispliva iznutra pokazatelj iskrene i autentične komunikacije, postalo je najmoćnije oružje u rukama desnice. Što se Trump manje suzdržavao, to su birači bili sigurniji u njegovo poštenje i autentičnost.
Dok je na Trumpovoj strani velikog jaza dominirala preopterećenost znanjem, na strani Kamale Harris vladala je nestašica. Problem nije samo u tome što je bila relativno nepoznata većini birača – čemu je pridonijela i katastrofalna nespremnost Joea Bidena za ispunjavanjem obećanja i da posluži kao most ka novoj generaciji prije nego što se povuče s funkcije poslije prvog mandata. Nepoznata su ostala, u velikoj mjeri, i stvarna dostignuća Bidenove administracije čiji je Kamala Harris bila dio.
Biden je bio vrlo dobar u onome za što je Trump tvrdio da je njegov adut, iako to nije točno: to je završavanje važnih poslova. Predsjednik je imao opipljive uspjehe u nadgledanju distribucije cjepiva protiv COVID-a 19, smanjenju nezaposlenosti na najnižu razinu u posljednjih 50 godina, proširivanju pristupa zdravstvenoj zaštiti, otpočinjanju prelaska američke industrije na postkarbonsku ekonomiju i rješavanju problema lošeg stanja velikog dijela infrastrukture u zemlji.
Ali bio je krajnje neuspješan u iznošenju tih dostignuća pred širu javnost, čemu je pridonosila i njegova blijeda i sve krhkija pojava. Drugi razlog je taj što su mnogi Amerikanci doživjeli njegov mandat kao odmorište pored puta, a ne kao autocestu, to jest kao pauzu, a ne kao putanju. Biden je izabran da zemlji donese mir i ozdravljenje. Možda je Amerikancima taj mir već dosadio.
Objektivno značajna dostignuća njegove administracije nisu doprla do neodlučnih birača, od kojih su mnogi prethodno glasali za Bidena jer su se željeli malo odmoriti od politike (koja se svodila na Trumpove prijetnje i napade bijesa). U tome je Biden bio itekako uspješan. Omogućio im je da ne razmišljaju o Trumpu. Njegova administracija je prihvaćena kao oblik rekonvalescencije, kao predah od ludila i kaosa Trumpova grozničavog mandata. Ali teško je uvjeriti glasače da starački dom prihvate kao izvor energije.
Samo postojanje kompetentne federalne administracije koja se bavi uobičajenim poslovima poboljšanja kvalitete života običnih ljudi dopustilo je tu amneziju. Glasači su dobili priliku zaboraviti kako je bilo živjeti s Trumpom u Bijeloj kući i da zanemare sve razloge zbog kojih je Trump završio mandat s podrškom od svega 34 posto. Paroksizmi bijesa, mrzovolja samosažaljenja, pogubna nekompetentnost u upravljanju pandemijom, nemilosrdne laži i neobuzdano nasilje u njegovu pokušaju državnog udara – sve je brzo zaboravljeno, piše ugledni irski novinar za The New York Review of Book.
***
Nešto neobično se dogodilo s američkim sjećanjem. S onim "ponovno" u MAGA sloganu i Trumpovim upućivanjem na ideju o boljoj prošlosti u koju će vratiti Sjedinjene Države. To ima smisla: izlazne ankete CNN-a pokazuju da su dvije trećine onih koji misle da su "najbolji dani Amerike ostali u prošlosti" glasale za Trumpa. Ali čini se da ta "prošlost" sada uključuje i prvu polovicu Trumpova mandata, prije početka pandemije. Sjaj nostalgije spustio se na razdoblje koje je previše blizu da bi izazivalo takvu vrstu čežnje.
Ovaj neobični obrat pridonio je oblikovanju proturječnosti koju je Kamala Harris pokušavala razriješiti – ali bez uspjeha. Je li se kandidirala kao jamac kontinuiteta ili kao pokretač promjene? Ako se može tvrditi da je postojao neki trenutak u kojem je izgubila ove izbore, moguće je da je to bio onaj kada je 8. listopada u emisiji "The View" mreže ABC na pitanje "Biste li nešto učinili drukčije od predsjednika Bidena u protekle četiri godine?" odgovorila: "Ne pada mi na pamet ništa u tom smislu – a i sudjelovala sam u donošenju većine odluka i poslova koji su obavljeni..." Pokušala je, što nije nerazumno, preuzeti dio zasluga za Bidenova značajna dostignuća. Problem je u tome što nije bilo mnogo vidljivih zasluga za raspodjelu. Polovica skromnog obroka javne podrške nije bila dovoljna.
Kamala Harris utjelovljuje radikalnu promjenu već svojim identitetom – ona je žena tamnije boje kože. Ali nije imala uspjeha u predstavljanju promjena koje će donijeti. Programska pitanja koja je isticala – pristup abortusu i obrana demokracije – uključuju (sasvim ispravno) i obranu institucija i prava koja su se donedavno podrazumijevala, sve dok se Trump i njegov pokret nisu pobunili protiv njih. Ali koliko god da su ta pitanja važna i opravdana, naposljetku to znači da se zalaže za status quo (ili ono što je donedavno bio status quo). Odvažna vizija progresivne promjene utjelovljena njezinom pojavom ostala je u drugom planu.
Dok se ona trudila da uzdigne biračko tijelo, Trump je izabrao totalni rat. U TV reklami koju je grupa povezana s njegovom kampanjom emitirala skoro 6000 puta za samo šest dana krajem listopada (po cijeni od gotovo 20 milijuna dolara), glas iz pozadine koji je zvučao kao najava za horor film pratio je slike tamnoputih muškaraca i žena žrtava ponavljanjem da su prikazane žene bile "pretučene, silovane, davljene, kasapljene, ustrijeljene i ubijane". Kao da je svaku od tih žena više puta ubila i iskasapila Kamala Harris osobno. Primarna poruka koju je Trump uporno ponavljao bila je to da je Kamala Harris osobno odgovorna za ludilo nasilja jer je otvorila južnu granicu za horde luđaka i ubojica puštenih iz paklenih azila i zatvora stranih zemalja.
Snaga te terorističke poruke je u tome što uspješno sjedinjuje rasizam i mizoginiju da bi proizvela sumu svih strahova. Njezina prividna slabost je u tome što je mizoginija previše uopćena. Namjera je bila da se pridobiju ne samo muškarci seksisti, nego i žene koje strahuju od nasilja takvih muškaraca. Ali Trump se nije pridržavao scenarija. Izjava dana u Wisconsinu 30. listopada, da kani "zaštititi" žene, "sviđalo se to ženama ili ne", pokazala je što zaista misli. U njoj je sažet bolesni paradoks silovatelja koji istupa kao zaštitnik žena.
***
Trump se kladio na to da će njegovo paradiranje mizoginije privući nezadovoljne mlade muškarce da glasaju za njega više nego što će neodlučne žene potaknuti da glasaju protiv njega. Pokazalo se da su mu instinkti ponovno bili ispravni. Čini se da je većina bijelih žena iz predgrađa glasala za Trumpa. Prema izlaznim anketama, jaz između polova bio je savršeno uravnotežen. Kamala Harris je imala deset poena prednosti kod žena, a Trump deset poena prednosti kod muškaraca.
Rodna podjela je donekle odgovorna i za Trumpovu rastuću popularnost kod obojenih muškaraca. Taj trend je bio uočljiv još 2020. godine, ali čini se da je ovoga puta napravio još dublji prodor. Izlazna anketa CNN-a pokazuje da su 21 posto crnih muškaraca i većina (55 posto) Latinoamerikanaca glasali za Trumpa. Na izborima duboko obilježenim rodnim pitanjima, biti muškarac za mnoge birače je bilo važnije od bilo kakvih ideja o rasnoj ili etničkoj solidarnosti.
S druge strane linije razdvajanja, poslije uspješnih referenduma o pravu na izbor u sedam država (uz poraze u Floridi, Južnoj Dakoti i Nebraski), moguće je da je mnoge žene to donekle uvjerilo da se reproduktivna prava mogu zaštititi na razini države. Ili je upadljiva mizoginija sada toliko normalizirana da su je mnoge žene prihvatile.
Možda u dezinhibiranoj Americi žene više i ne očekuju od muškaraca ništa bolje. Možda su, kao i Haley, prevrtale očima gledajući spektakl Trumpova skupa u Madison Square Gardenu, koji je bio "neodmjereno muževan", a onda su ipak glasale za njega, jer je to što se muškarci ponašaju kao svinje jednostavno prirodan poredak stvari. Što god to značilo za budućnost rodnih odnosa u Americi, najvjerojatnije neće biti nimalo ugodno.
Na izvjestan način je primamljivo ocijeniti izborni rezultat u cjelini na isti način – normalizirati ga svođenjem na prozaična objašnjenja poput efekta inflacije i želje da se vladajuće garniture smijene, što je tendencija uočljiva u većem dijelu demokratskog svijeta. Ti faktori su, naravno, sasvim stvarni. Inflacija je ovdje simbol za jedan mnogo širi opseg zapažanja, ne samo teškoća u svakodnevnom životu, nego i nepravde i nemoći. Ali ne smijemo izgubiti iz vida mnogo dalekosežnije posljedice Trumpove pobjede: ona iz temelja mijenja predstavu o tome tko su normalni Amerikanci, piše The New York Review of Book.
***
Nije bilo pogrešno promatrati ove izbore kao prijelomne, a ono što je Amerika na kraju izabrala svodi se na sračunatu predaju vlasti neksusu interesnih grupa čiji su interesi u sukobu s pluralističkom demokracijom. Jednu od tih grupa, naravno, čine Trump i njegova obitelj. Dobit će odriješene ruke za osobnu osvetu neprijateljima i nesputano bogaćenje.
Drugu grupu čine fundamentalistički kršćani koji će zadobiti kontrolu nad federalnom obrazovnom i zdravstvenom politikom, utjecati na imenovanja u federalnom sudu i koristiti novostečenu moć za daljnje poništavanje uspjeha postignutih u nekoliko prethodnih desetljeća u borbi za prava žena, LGBTQ+ osoba i ljudi koji jednostavno vjeruju da imaju pravo živjeti svoj život onako kako žele. Treća grupa su oligarsi kojima će biti dozvoljeno raditi sve što hoće, bilo da je to slobodno vađenje nafte i plina ili daljnji angažman na opasnim područjima širenja dezinformacija na društvenim mrežama, umjetne inteligencije i kriptovaluta.
Trumpov drugi dolazak možda nije najava kraja svijeta, ali nema sumnje da će on kormilo države predati šarolikoj grupi raskalašenih libertarijanaca, kontrol-frikova i fanatika. Priredit će vlastite spektakle masovnih uhićenja i suđenja za izdaju kako bi zabavio milijune koje, sada se čini da je to jasno, zabavlja pokazivanje okrutnosti. Bit će to predstava bez kraja, a njezinu kakofoničnu medijsku pratnju osigurat će Elon Musk i drugi uspješni stanovnici muške digitalne sfere.
Pred poraženima je zadatak izgradnje priče i pokreta koji mogu ponuditi alternativu, dovoljno jasnu i koherentnu da se probije kroz dolazeći kaos. Krivljenje Kamale Harris ili povlačenje u staru ortodoksiju, za koju se samo bijelci mogu nadati da će pobijediti, nije od koristi. Kao ni inzistiranje na potjeri za nekim fiktivnim centrizmom koji izbjegava neizbježne sukobe i odluke koje se moraju donijeti.
Moguće je da je Kamala Harris imala previše poruka – pravo na abortus, zaštita demokracije, industrijski preporod, podrška Ukrajini i NATO-u, cijena lijekova na recept, stanovanje, proizraleska politika i suosjećanje s palestinskom patnjom, stvaranje "ekonomije mogućnosti" – i da ih je istovremeno imala premalo. Demokrati su umanjili značaj dvije vrlo važne teme: to su klimatske promjene i dohodovna nejednakost koja će sigurno nastaviti rasti kako se postojeće elite budu dodatno bogatile novim tehnologijama, piše O‘Toole za The New York Review of Book