Iako još nije poznata sudbina iranskog predsjednika Ebrahima Raisija i ostalih putnika u helikopteru koji je “tvrdo prizemljio”, ovakav događaj povlači posljedice u zemlji koja je duboko destabilizirana, ekonomski, politički i društveno, a nalazi se u regiji koja je u srži globalne krize jer u njoj traje izraelska agresija na pojas Gaze.
Pogled na snimke koje su objavile spasilačke ekipe navodi na zaključak da je riječ o nesreći, ali u takvim se slučajevima, osobito kad je riječ o režimima u kojima nema slobodnog protoka informacija, otvara širok prostor teorijama zavjere. Takav proces pogone izjave kakvu je dao iranski šef svih šefova, religijski vođa Ali Hamenei: "Iranski narod ne treba biti zabrinut, neće biti previranja" u zemlji. Vrh vlasti je, dakle, zabrinut jer bi razne struje mogle iskoristiti nesreću kao povod da izazovu nemire. U Iranu je i manji povod pokretao prosvjede na razini države, piše Jutarnji list.
SAD nema interesa, Izrael vjerojatno nije
Izrael bi imao interesa u izazivanju nestabilnosti u Iranu, ali trenutno je pod snažnim pritiskom SAD-a da prekine agresiju na pojas Gaze dok premijer Benjamin Netanyahu smatra da mu operacija protiv ostataka palestinskog militantnog pokreta u gradu Rafahu jamči ostanak na vlasti iako posjeduje sposobnost djelovanja na više frontova.
SAD nema interesa da dođe do zaoštravanja krize u regiji jer radi na osjetljivim pitanjima rješavanja rata u pojasu Gaze i sigurnosnog sporazuma sa Saudijskom Arabijom. Rusija je iranski saveznik pa stoga možemo smatrati, u ovoj fazi, da nije bilo izvanjskih aktera koji bi izazvali nesreću.
U analizi stoga polazim od premise da je riječ o nesretnom slučaju.
Brzo je reagirao azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev, razumljivo jer se Raisi vraćao iz posjeta njegovoj zemlji. Brza reakcija je i nastojanje da se s Bakua ukloni bilo kakva moguća odgovornost. Odnosi Azerbajdžana i Irana, iako su obje zemlje šijitske, daleko su od dobrih. Baku je razvio strategijske odnose s Izraelom, koji su mu pomogli u vraćanju teritorija koji je Armenija bila okupirala, a to je Teheranu više nego dobar razlog neprijateljstva. Iran je nezadovoljan jer je Azerbajdžan i dalje sekularan i rado bi vidjeli režim koji bi se okrenuo iranskom modelu “islamske republike”, što bi Teheranu omogućilo snažniji utjecaj na Kavkazu gdje mu je jedini saveznik slaba Armenija.
Baku je zabrinut zbog moguće reperkusije iranskog režima protiv azerske manjine koja mu nije sklona, Teheran drži tu etničku skupinu, uz Kurde, u velikoj mjeri odgovornom zbog prosvjeda koji su izbili nakon ubojstva mlade Kurdinje Mahse Amini u policijskoj postaji jer nije nosila hidžab, religijsko pokrivalo glave, kako je zamislila iranska moralna policija. I Kurdi su sekularni.
Trenutna situacija na Kavkazu ne vapi za dodatnim nemirom, Gruzija je uzdrmana prosvjedima dijela javnosti protiv proruskog zakona kojim se ograničava strano financiranje medija i nevladinih organizacija, Armenija nikako da prihvati poraz koji joj je nanio Azerbajdžan, a u Čečeniji, sa sjeverne strane, diktator Ramzan Kadirov je bolestan. Kad tome dodamo da je na prostoru Srednje Azije ojačala teroristička skupina Islamska Država koja je nedavno izvela strašan teroristički napad u Moskvi – u Afganistanu je objavila da kontrolira cijelu pokrajinu Nangarhar, a utjecaj joj raste u Tadžikistanu – stvara se opasna kritična masa.
Tri važne frakcije u borbi za vlast
Raisi je bio prvo ime u većini rasprava o nasljedniku vrhovnog religijskog vođe Hameneija, starog i bolesnog, ali žilavog čime potvrđuje da je moć najbolji lijek protiv svih bolesti. U religijskom spektru iranskog vodstva traju ozbiljni sukobi ideologa koji bi da mule neformalno dokinu republiku te konzervativaca koji žele sačuvati ovakav sustav. Reformista više nema, preciznije izgurani su iz vlasti. Raisi je trebao, ako Hamenei umre tijekom njegovog mandata, preuzeti taj položaj dok bi se za predsjednički raspisali novi izbori. Kako je riječ o osobi koja je pokazala nemilosrdnost u obračunu sa ženskim prosvjedima, nije isključeno da bi predsjednički položaj prepustio bliskom suradniku. To se konzervativnom krilu nije sviđalo.
Iranska moćna vojska, prije svega Revolucionarna garda, želi očuvanje sadašnjeg sustava u kojem imaju snažan upliv na ekonomske tokove što im omogućava pristup sredstvima gotovo bez kontrole. Ideja da mule preuzmu gotovo svu vlast im nikako nije bila po volji. Smatraju da njihove zasluge u formiranju regionalne koalicije od Hamasa do jemenskih hutista zaslužuju još veći udio u vlasti.
Nedavni krvavi teroristički napad koji je izveo IS u Iranu krajem siječnja, kad je poginulo više od 80 ljudi, potvrda je da se sigurnosne službe više bave unutarnjim odnosima i sukobima nego brojnim prijetnjama.
Puzzle komplicira Hameneijev pokušaj da balansira navedenim frakcijama koje su već zauzele bezmalo borbene položaje zbog čega je sve više pokazatelja da mora pokazivati odlučnost kakvu ne želi kao što je bilo u slučaju odluke da napadne Izrael nakon što je projektil, koji je ispalila izraelska vojska, ubio skupinu visokih zapovjednika Garde u Damasku.
Nema dvojbe da će biti skupina u iranskoj vlasti koje će optužiti Izrael za napad. Zbog toga ne treba isključiti mogućnost određenog oblika odmazde, ali ne odmah nego kad se situacija smiri. Ideju mogućeg udara na izraelske interese poticat će unutarnji razdori u vladi premijera Benjamina Netanyahua, odluka Bennyja Gantza, lidera oporbe, koji je najavio izlazak iz ratnog kabineta.
Hamas je napao kad su unutarnji sukobi kulminirali. Jemenski hutisti će nastaviti napade na brodove, a libanonski Hezbollah će i dalje nastaviti s politikom suzdržavanja od otvorenog sukoba s Izraelom zbog stanja u zemlji koja je poharana dugom, religijskim i političkim podjelama.