Uvijek ista priča u Venezueli. Već 25 godina na svim tamošnjim izborima pobjeđuju socijalisti, a desničarska opozicija podržana SAD-om svaki put osporava izborne rezultate i protestira na ulicama Caracasa, tvrdeći da je ljevica prevarila narod. To se događa i s ovim nedjeljnim izborima, nakon kojih su obje strane proglasile pobjedu.
Iako je glavni predsjednički kandidat oporbe bivši venezuelanski diplomat Edmundo Gonzales, ključna oporbena figura je bivša zastupnica Nacionalne skupštine Maria Corina Machado. Njih dvoje su u nedjelju navečer, još i prije kraja prebrojavanja glasova, proglasili „pobjedu”, tvrdeći da je Gonzales dobio preko 70 posto glasova, temeljeći svoju tvrdnju na rezultatima predizbornih i izlaznih anketa koje su predskazivale pobjedu opozicije. „Venezuela ima novog predsjednika i to je Edmundo Gonzalez. Pobijedili smo i cijeli svijet to zna”, poručila je Machado u zajedničkoj izjavi s Gonzalezom.
Međutim, Nacionalno izborno vijeće (CNE) izvijestilo je da je dosadašnji socijalistički predsjednik Nicolas Maduro osvojio treći mandat s 51,20 posto glasova, dok je Gonzales dobio 44,02 posto.
„Građani Venezuele izrazili su svoju apsolutnu želju birajući Nicolasa Madura”, objavio je predsjednik CNE-a Elvis Amoroso, proglašavajući Madura izabranim predsjednikom.
Ideološka podjela
U Caracasu je potom upriličen spektakularni vatromet u čast još jedne socijalističke pobjede, a dronovi su jarkim bojama osvijetlili nebo iznad predsjedničke palače Miraflores, formirajući sliku Nicolasa Madura. Tada je Machado pozvala vojsku da se usprotivi rezultatima.
„Poruka vojsci. Narod Venezuele odlučio je: ne želi Madura. Vrijeme je da se svrstate na pravu stranu povijesti. Imate priliku, sada”, napisala je Machado na X-u, što su mnogi protumačili kao poziv na vojni udar. No vojska nije reagirala na taj poziv.
Ministar obrane, general Vladimir Padrino, izjavio je da će oružane snage poštovati izborne rezultate. Tipično za Latinsku Ameriku, rezultati izbora u Venezueli izazvali su oprečne reakcije širom kontinenta, ovisno o ideološkom profilu vladajućih.
Tako su desničarske vlade (Argentina, Kostarika, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj) odbile priznati Madurovu pobjedu, zatraživši „potpunu provjeru rezultata uz prisustvo neovisnih izbornih promatrača”, dok su ljevičarske vlade (Bolivija, Honduras, Kuba, Nikaragva) čestitale Maduru na trećem mandatu.
I ljevičarski predsjednik Meksika Lopez Obrador rekao je da će njegova vlada priznati konačne rezultate, dok su ljevičarski čelnici Brazila, Kolumbije i Čilea dali neutralne i rezervirane izjave, očito iščekujući rasplet događaja. Dakako, oko izbora u Venezueli podijelile su se i velike svjetske sile: Rusija i Kina pozdravile su Madurovu pobjedu, dok je SAD izrazio sumnju u izborne rezultate.
Anketarski rat
Situacija u Venezueli je naelektrizirana, jer pristaše oporbe sada na ulicama traže izmjenu službenih rezultata. Takva situacija je na određeni način slična onome što se 6. siječnja 2021. događalo u Washingtonu, kada je nakon američkih izbora republikanski kandidat Donald Trump proglasio izbornu prevaru i potaknuo svoje glasače da nasrnu na Kapitol. Razlika je u tome što je tada gro zapadnih medija pobunu Trumpovih glasača okvalificirao kao „napad na demokraciju”, dok se aktualna pobuna oporbenih glasača u Venezueli tretira kao „borba za demokraciju”.
Rekosmo da je oporba proglasila pobjedu na temelju predizbornih i izlaznih anketa, od kojih su mnoge doista predskazivale Madurov poraz. No, pojedini analitičari ističu da su se u Venezueli uoči izbora pojavile brojne nove i nepoznate organizacije koje su krenule raditi ankete i objavljivati rezultate u medijima, što se pretvorilo u „anketarski rat” s ciljem da se u slučaju Madurove pobjede te ankete iskoriste kao „dokaz” da su izbori lažirani, odnosno kao argument za nepriznavanje izbora.
Čak i anketni ishodi poznatih agencija, koje su predviđale pobjedu oporbe, međusobno su se razlikovali mnogo više nego što bi to bilo razumno očekivati. Tako je američka agencija Edison Research predviđala u izlaznoj anketi da će Gonzalez osvojiti 65 posto glasova, a Maduro 31 posto, dok je lokalna agencija Meganalisis predvidjela 65 posto glasova za Gonzaleza i 14 posto za Madura.
Ovakve goleme razlike između različitih anketa (u glasovima za Madura) upućuju na zaključak da su bar neke od njih izvedene neprofesionalno i pristrano.
Priznanje CIA-e
Kao šefica oporbe, Machado je u kampanji nastupala s rigidnim antisocijalističkim programom, poručujući da će dolaskom na vlast opozicija privatizirati školstvo, zdravstvo i naftnu industriju zemlje. „Uništit ćemo socijalizam”, klicala je Machado prethodnih mjeseci.
Već tada je bilo jasno da će milijuni građana Venezuele iz nižih slojeva društva glasati protiv nje, a za Madura. Jer upravo je nacionalizacija naftne industrije prije 25 godina omogućila Madurovom socijalističkom prethodniku Hugu Chavezu da goleme prihode od nafte preusmjeri u brojne socijalne programe za siromašne slojeve venezuelanskog društva, koji su, među ostalim, time dobili besplatno školstvo i zdravstvo, što im je prije socijalista bilo nedostupno.
Otuda prilikom svakih izbora u Venezueli dolazi do klasnog rata: s jedne strane barikada stoje viši slojevi venezuelanskog društva kojima su redistribucijom prihoda od nafte oduzete ranije privilegije, a s druge strane su niži društveni slojevi koje je čavistička revolucija izvukla iz neimaštine, što je u izvještaju iz 2011. priznala čak i američka CIA:
„Socijalne investicije u Venezueli u vrijeme Chavezove administracije smanjile su siromaštvo s gotovo 50% u 1999. godini na približno 27% u 2011., povećale pohađanje škola, bitno smanjile stopu smrtnosti djece i dojenčadi te povećale dostupnost pitke vode i sanitarija. ‘Misije‘ posvećene obrazovanju, prehrani, zdravstvu i higijeni bile su financirane prihodima od nafte”, stoji u tom izvještaju CIA-e.
Naftni socijalizam
Dodatni uzrok dugogodišnje popularnosti čavističkog pokreta u Venezueli je i masovna društvena stanogradnja, u sklopu koje su milijuni građani Venezuele riješili stambeno pitanje. Samo u prvih pet godina Madurova mandata, od 2013. do 2018., socijalistička vlada u Caracasu izgradila je čak 1,4 milijuna društvenih stanova za venezuelansku sirotinju, što znači da je najmanje šest milijuna građana Venezuele dobilo od države krov nad glavom.
Te podatke je svojedobno za naš list potvrdila i politologinja dr. Lidija Kos-Stanišić, koja na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti predaje kolegije o Latinskoj Americi:
„Istina je da se u doba Chaveza stupanj siromaštva i nejednakosti u venezuelskom društvu znatno smanjio. Veliki dio tih novaca završio je u socijalnim programima i pomogao narodu: od besplatnog zdravstva i školstva do masovne socijalne stanogradnje. U Chavezovo vrijeme nezavisne ankete pokazivale su vrlo visoko zadovoljstvo naroda načinom na koji funkcionira demokracija u Venezueli, čak do 90 posto”, rekla je dr. Kos-Stanišić.
Chaveza je pritom poljubila i sreća, jer su u njegovo vrijeme cijene nafte na svjetskom tržištu bile dovoljno visoke za financiranje opsežnih socijalnih programa. Maduro, koji je nakon Chavezove smrti 2013. preuzeo državno vodstvo – pobijedivši uvjerljivo na izborima 2014. i 2018. godine – nije bio te sreće: nakon njegova dolaska na vlast cijene nafte su se strmoglavile i privreda Venezuele se našla u velikim problemima.
„Kad je barel bio 145 dolara, Venezuela je cvjetala. Ali kad je pao na 30 dolara, došlo je do raspada sistema i nestašice hrane i lijekova”, rezimirala je dr. Kos-Stanišić.
K tome, u tim kritičnim trenucima Amerika je – kako bi dokusurila venezuelanski socijalizam – uvela ekonomske sankcije Venezueli, kojima se poslušno pridružila i Europska unija. Sve to skupa rezultiralo je značajnim padom standarda građana Venezuele, zbog čega je narednih godina gotovo četvrtina stanovništva (sedam od 30 milijuna) emigrirala iz zemlje.
Stanoviti Juan Guaido
Štoviše, Trump je za svog predsjedničkog mandata, u proljeće 2019., pokušao organizirati državni udar kojim bi umjesto Madura na vlast u Caracasu došao stanoviti oporbeni političar Juan Guaido (sjeća li se još itko tog tipa?), koji je 23. siječnja 2019. sâm sebe proglasio novim predsjednikom Venezuele, a Trump ga je u ime Amerike istog dana priznao. Jedna od najsramnijih epizoda europske diplomacije ogleda se u činjenici da su i sve zemlje EU-a, uključujući i Hrvatsku, odmah zatim i same priznale tog oporbenog čudaka Guaidoa za legitimnog predsjednika Venezuele, iako se lik nikad nije uspio ni približiti predsjedničkoj palači Miraflores.
Tada su čak i američki pravni stručnjaci, poput Noaha Feldmana, profesora prava sa Sveučilišta Harvard, ocijenili da argumenti SAD-a predstavljaju samo „smokvin list za promjenu režima“.
„Jedna država ne može naprosto proglasiti predsjednikom druge države nekoga tko to očito nije i ponašati se kao da je to stvarno stanje stvari. Bilo bi bolje da SAD otvoreno kaže da traži smjenu režima, bez spornih pravnih opravdanja”, ustvrdio je tada Feldman za Bloomberg.
Ta se izjava komotno može primijeniti i na aktualnu postizbornu situaciju u Venezueli. Tada, prije pet godina, situaciju u Venezueli – vrlo sličnu današnjoj – za Slobodnu Dalmaciju je komentirao i naš pravni stručnjak i professor emeritus Splitskog sveučilišta dr. Nikola Visković, koji je istaknuo da je jedan od glavnih problema Venezuele „isti kao i kod ostalih država koje imaju naftu”:
„Ubijeni su predsjednici Iraka i Libije, a njihove zemlje razorene u zapadnim intervencijama, pa je u Siriji izbio građanski rat stimuliran od Zapada, o stalnom zapadnom presingu na Iran da ne govorimo, a sada i Venezuela. To je pet zemalja bogatih naftom, a Venezuela ima najveće rezerve”, zaključio je tada dr. Visković.
Bitka za Caracas
Rečeni državni udar u izvedbi SAD-a prije pet godina nije uspio samo zato što su Rusija i Kina poslale svoje vojnike u Caracas, kao upozorenje SAD-u da mora poštivati izbornu volju građana Venezuele. Kako se povijest ponavlja, moguće je da i ovaj nasrtaj na socijalizam u Venezueli završi uplitanjem velikih sila.
Ti strahovi su potencirani i nekim novim, u međuvremenu iskrslim geopolitičkim razlozima koji Venezuelu stavljaju u poziciju zemlje preko čijih se leđa prelamaju interesi Zapada i Istoka.
Naime, nakon što je SAD nedavno objavio da će u Njemačkoj rasporediti rakete dugog dometa, usmjerene na Rusiju, iz Moskve su poručili da će uzvratiti recipročnim mjerama, što se protumačilo kao najava postavljanja ruskih projektila negdje u „američko dvorište”.
U tom smislu, stručnjaci ističu da bi po liniji zajedničke borbe protiv američkog imperijalizma Rusiji pritom mogle izaći u susret ljevičarske zemlje Latinske Amerike, a prije svih se spominju Kuba, Nikaragva i – Venezuela. Prema tome, vidimo da geopolitički razlozi za američki upliv u venezuelanske izbore ne samo da ne nestaju, nego se i množe.
Prije pet godina Rusija i Kina su zajedničkom akcijom uspjele nadmudriti Washington, pa državnog udara u Caracasu nije bilo, što ne znači da će tako biti i ovaj put.