Financial Times donosi informaciju da se više ne razgovara niti o jednom drugom kandidatu za novog šefa Europske komisije osim o dosadašnjoj šefici Ursuli von der Leyen. Tu tezu Financial Times bazira na visokim diplomatskim izvorima koji su upoznati sa sadržajem razgovora na prošlotjednom skupu G7 nacija, javlja Jutarnji list.
Osim što je bizarno da kompletna obitelj europskih država tobože ne želi mijenjati osobu koja predstavlja zajednicu - iako je razvidno da se EU našla u grotlu sigurnosnih, ekonomskih, političkih i socijalnih problema - još je nestvarnije da poslovično dobro informirani FT tvrdi kako je izbor Ursule von der Leyen za novu šefica EK nakon blago rečeno loših rezultata prvog mandata praktično amenovan na skupu G7, koji je ugostila talijanska premijerka Giorgia Meloni. Ozbiljno je, naime, političko pitanje kako je moguće da si članice EU, zajednice koja se bazira na principu jedna država jedan glas, uopće našle u situaciji da se liderstvo najvažnije zajedničke europske institucije dogovara na skupu Sjedinjenih Država, Kanade, Japana, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije. FT je prošlog tjedna najavio da će upravo na skupu G7 doći do usuglašavanja, a sada su konstatirali da više nema nikakvih dilema: jedini preostali kandidat jest Ursula von der Leyen, druge kandidata za šefa EK uopće više ne spominju, pa tako niti hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Sve je riješeno.
Zapravo je skandalozno da se uopće pušta informacija kako su na G7 usuglašavani stavovi o šefu EK jer su predstavnici Francuske i Njemačke, Emmanuel Macron i Olaf Scholz, pretrpjeli devastirajuće poraze na izborima za EU parlament. Istovremeno, pitanje je dobrog ukusa hoće li EU ključni utjecaj na imenovanja prepustiti otužnoj populistici odnosno bivšoj neofašistici, Giorgiji Meloni. Financial Times poručuje da će današnja večera lidera EU na kojoj bi se zapravo trebao usuglasiti novi šef EU biti čista formalnost jer ispada da je već sve dogovoreno na G7. Jesu li EU zeleno svjetlo dali Joe Biden (vremešna osoba upitnih kognitivnih sposobnosti za koju je upitno u kakvom će stanju dočekati izbore u studenom) te lideri Japana, Britanije i Kanade, koji su također na političkom odlasku/zalasku?
Je li doista moguće da je nakon kontroverznog mandata, s cijelim nizom krupnih strateških promašaja, Ursuli von der Leyen bilo dovoljno političko koketiranje s Meloni, ženom koja nije samo bivša neofašistica, nego šeficom države u grotesknim fiskalnim problemima, koju najvjerojatnije čekaju duboka financijska kriza u nekoliko sljedećih godina? Macron je Francusku doveo u fiskalnu poziciju nalik talijanskoj jer je u zadnjih nekoliko godina gomilao ekstremno visoke (+5 posto) deficite, dok je Scholzova "semafor" koalicija pretvorila Njemačku u europskog ekonomskog bolesnika. Potpuno je jasno da Macron i Scholz nemaju socijalne, ekonomske i političke rezultate koji bi im dali kredibilitet da snažno utječu na izbor novog šefa EK, pogotovo zato što su jedan i drugi katastrofalni izborni gubitnici. Meloni je pak radikalna, čak pomalo obijesna populistica koja licemjerno izjavljuje da vjeruje kako EPP kao izborni pobjednik "ima pravo predložiti predsjednika Komisije" iako čini sve da realizira svoj vlastiti utjecaj.
Vrijedi ponoviti tezu koju su već plasirali u Jutarnjem: Ako je doista moguće da su na skupu G7 Scholz, Macron i Meloni uspješno orkestrirali i lobirali tko će biti glavni favorit rasprave današnje večere EU lidera, na kojoj bi se trebao dogovoriti šef Komisije, onda EU ima krupan sistemski problem jer se promjene javnih politika neće temeljiti na rezultatima izbora nego na političkim intrigama i spletkama bez stvarnog političkog kredibiliteta.
Ima li smisla EU u kojoj će Italija, Francuska i Njemačka na skupu G7 prilagođavati budućnost EU političkim interesima aktualnih lidera? Interesi Scholza, Macron i Meloni, valjan naglasiti, nipošto nisu isti kao interesi Njemačke, Francuske, i Italije. Njihov interes je perpetuiranje osobnog i stranačkog utjecaja koji je imao očigledno negativan učinak na stanje europske ekonomije i sigurnosti.
No, izgleda da dilema za EU više nema. Šeficom EK i dalje bi, odlučno tvrdi Financial Times, trebala biti Ursula von der Leyen. Građani EU vjerojatno će morati računati s nastavkom kontradiktornih javnih politika krajnje upitne učinkovitosti. Financial Times svoju "analizu" zaključuje jednostavnom informacijom o tome kako će izgledati večera europskih lidera - kao formalnost, odnosno kao nakupina ljudi koji ne razmišljaju svojim glavama pa će potvrditi ono o čemu se raspravljalo na G7. Ili je doista moguće da lideri EU misle kako von der Leyen zaslužuje novi mandat kako bi nastavila s realizacijom uspjeha? Kojih uspjeha?
Uostalom, sve je skupa parodija jer se današnja večera lidera EU najavljuje kao priprema glasanja 27. i 28. lipnja. Demokracija se svodi na formalnost i to redom – prvo odluka na G7, potom potvrda na večeri EU lidera te formalno izglasavanje krajem mjeseca. Kakve to zapravo ima veze s glasovima građana na EU izborima potpuno je nejasno.
„Privatna večera (lidera EU, op. a.) dogovorena je kao uvod u formalni summit 27. i 28. lipnja na kojem bi trebao biti postignut konačni dogovor. Parlamentarno glasovanje o sljedećem predsjedniku EK zakazano je za tjedan koji počinje 15. srpnja. ‘Svatko želi iskoristiti [ponedjeljak] navečer za slanje kristalno jasne poruke... tako da nema sumnje oko toga kakva će biti konačna odluka‘, rekao je drugi visoki diplomat EU-a uključen u pregovore.“
Teze da je Ursula von der Leyen zaslužila novi mandat Financial Times bazira na krajnje površnom zaključku da se stara šefica EK u EU poštuje zbog reakcija bloka europskih država tijekom covid-19 krize, kao i zbog adekvatnog odgovora ruskoj invaziji na Ukrajinu. Podsjetimo da EU nije imala nikakav suvisli zajednički odgovor na pandemiju nego se EU kao zajednica raspala na niz nacionalnih epidemioloških pašaluka, dok je von der Leyen uvaljana u vrlo neugodnu aferu oko dobave cjepiva, koja još nije dobila epilog. Von der Leyen je najavljivala uhićenje Vladimira Putina, što Rusiju nije previše omelo u hrvanju sa loše odmjerenim sankcijskim mehanizmima, niti u vojnom obračunu s Ukrajinom. Uz to, rezultati zelenih politika kakve je promovirala von der Leyen poručuju da su njezine strategije bazirane na krvim vizijama i lošoj izvedbi. EU je, npr., nakon ere von der Leyen u tragikomičnoj poziciji da brani vlastitu autoindustriju (uz protivljenje Njemačke) od jeftinijih kineskih e-vozila, što ruši temeljnu poruku Leyen da je upravo onakva zelena agenda, kakvu je provodila, nešto poput svetog pisma. Kako je moguće da na skupu G7 izborni gubitnici potpomognuti bivšom neofašisticom odlučuju da će von der Leyen, unatoč tome što nije dala nikakav signal istinskog liderstva u globalnoj geopolitičkoj krizi, iznova dobiti njihovo povjerenje na još 5 godina?
Ključno je naglasiti da su zadnji EU izbori pokazali da je su mnogi EU građani glasali za promjenu dosadašnjih politika EU. Je li njihov glas doista glas podrške staroj šefici Komisije? Nije. Ali skup lidera na odlasku pod imenom G7 izgleda misli drugačije.