Kako je nedavno izvijestio The Sunday Telegraph, iza kulisa globalno važnoga sastanka skupine G20 u New Delhiju talijanska je desničarska premijerka Giorgia Meloni s britanskim premijerom Rishijem Sunakom razgovarala o postizanju općeg europskoga dogovora za brzu deportaciju nelegalnih migranata. Sličan razgovor britanski je premijer vodio sa svojim indijskim kolegom Narendarom Modijem.
Gledano iz Europe, važno je što su Meloni i Sunak postigli dogovor da će Italija kao domaćin idućeg sastanka skupine G7 otvoriti pitanje učinkovitijeg suzbijanja nelegalnih migracija. Isto tako je važno što je i vlada Austrije pokazala sklonost suradnji s Britanijom i odbila bespogovorno slijediti politiku službenoga Bruxellesa koji namjerava financijski kažnjavati članice koje odbiju prihvatiti migrantsku kvotu.
Ovo političko izviješće pokazuje kako ideologija i politika europske desnice u svojoj pozadini ima vrlo realne probleme, važne i na globalnoj razini.
Koliko je to istina, svjedoči činjenica da među biračima u mnogim europskim državama postoji vrlo izraženo uvjerenje kako su nelegalne migracije ugroza nacionalnoga identiteta starih europskih naroda.
Ovaj strah čini važan temelj ideologije europske desnice koja je prilično internacionalna i u pozadini čijega se uspona kriju vrlo realni problemi malih ljudi koji nisu zadovoljni vladavinom političara sklonih službenom Bruxellesu.
Aktualni primjer toga je njemačka stranka AfD (Alternativa za Njemačku) koja je u ispitivanjima javnog mnijenja prestigla njemačke socijaldemokrate okupljene u SPD-u. Iako će realni temelj ove javne potpore trebati potvrditi na predstojećim izborima za Europski parlament, njemački magazin Der Spiegel ističe kako vodstvo AfD-a vjeruje kako može postići potporu četvrtine ili možda trećine njemačkoga biračkoga tijela.
Alternativa za Njemačku i kopija Donalda Trumpa
Na tome putu, osim puno strože useljeničke politike koja bi trebala sačuvati nacionalni karakter Njemačke, ova se stranka planira oduprijeti i globalizaciji koja, smatraju, namjerava porobiti njemačke građane. Iako je, kako piše Der Spiegel, stranka pod nadzorom njemačke Federalne službe za zaštitu Ustava i iako njene političke zamisli izgledaju kao teorija zavjere, AfD u ovome trenutku izgleda kao vrlo uspješna europska desničarska stranka.
Analizirajući temelje na kojima počiva uspon ove stranke, Der Spiegel konstatira kako osim problema ilegalnih migracija posrijedi nezadovoljstvo dijela njemačkih građana korona-politikom vlade u Berlinu, ali i ruska invazija na Ukrajinu te prateći strah za energetsku sigurnost ne samo Njemačke nego i čitave Europe. Važan činilac je i gospodarska nesigurnost, odnosno gospodarsko posustajanje Njemačke, zbog čega znatni dio njemačkih građana vjeruje kako su žrtve kapitalističke globalizacije koja je dovela do vrlo nepoštene raspodjele bogatstva.
Zanimljivo je i što je AfD još prije godinu dana posegnuo za sloganom „Naša zemlja na prvom mjestu“ koji je sasvim očito posudio od bivšega američkoga predsjednika Donalda Trumpa. Ta činjenica pokazuje kako je današnja radikalna desnica internacionalni fenomen čiji se konci suradnje šire po Europi i Americi.
U tom je smislu vrlo važan tzv. kulturni rat koji u ovom trenutku bijesni u Americi i u čijem je fokusu sukob oko rodne ideologije i pitanja posebnih prava LGBT zajednice. Ovaj sukob trenutno ima vrlo snažan odjek u Velikoj Britaniji gdje je konzervativna vlada premijera Rishija Sunaka pod pritiskom da ukine zabranu operacija promjena spola za maloljetnike.
Promjena Bidenova stava o Poljskoj
U situaciji kada je rodna ideologija ušla u kurikulume mnogih škola u Americi, ali i u škole mnogih europskih zemalja i kada američki predsjednik Joe Biden i njegova Demokratska stranka javnim novcem podupiru rodnu ideologiju veliki broj europskih birača je zgrožen.
Ipak, u pozadini ovih žestokih kontroverzi krije se i stara dobra geopolitika.
Naime, iako je vrlo kritičan prema europskim desničarima, američki predsjednik Joe Biden pažljivo slijedi svoju stratešku računicu. To je posebno očito u slučaju Poljske koju je Biden u predizbornoj kampanji 2020. opisao kao zemlju u kojoj vlada totalitarni režim i koja je jednako opasna kao Rusija, Bjelorusija, Mađarska i Turska.
No, kada je ruska invazija na Ukrajinu pokazala koliko je potpora službene Varšave dragocjena Joe Biden je promijenio ploču te je Poljsku počeo nazivati visoko vrijednim saveznikom. Iako je poljska vladajuća stranka Pravo i pravda i dalje trn u oku vladajuće narodnjačko-socijaldemokratsko-liberalne koalicije u Bruxellesu i iako Bidenova Demokratska stranka s nelagodom gleda poljsku varijantu konzervativizma, Poljska je u ovom trenutku važan saveznik s kojim Amerika ima zajedničke strateške interese. Ipak, Joe Biden računa da, koristeći ulogu moćnoga vojnoga saveznika, može poljsku vladu natjerati da prihvati njegova mjerila liberalne demokracije, što svakako uključuje prihvaćanje imigrantske politike služenog Bruxellesa i afirmativne LGBT politike Bijele kuće.
Ipak, ovakva geopolitička računica službenoga Washingtona teško može utjecati na realne probleme koji obične ljude u mnogim europskim državama motiviraju da glasuju za desnicu.
Prema analizama prestižnoga časopisa Foreign Affairs, ovdje se čitav problem nerijetko svodi na tezu kako je potrebno stvoriti dovoljno radnih mjesta za one koji rade i koji su spremni raditi. Ova logika koja je u drugoj polovici 20. stoljeća motivirala male ljude da teže blagostanju u okvirima liberalno-demokratskoga okvira razvijenih država Europe danas je upitna jer u 21. stoljeću nitko nema siguran recept za stalni gospodarski rast.
pozitivni i negativni nacionalizam
Uz sve ovo, kako piše Foreign Affairs, neobuzdane migracije mogu predstavljati ozbiljan problem i ugrozu za demokratski okvir europskih država jer mnogi doseljenici nisu voljni ili nisu u stanju uklopiti se u europski društveni okvir. U pozadini ove činjenice je dugoročna odgovornost ljevičara i liberala koji su svojim bezuvjetnim otvaranjem granica stvorili unutrašnji sukob jer mnogi doseljenici, posebno azijski muslimani, nisu voljni prihvatiti zapadnu slobodu govora ako to znači izrugivanje s njihovom vjerom.
U ovakvoj zapaljivoj situaciji mnogi su birači u državama Europske unije čak spremni odbaciti demokratski okvir svojih društava za koji smatraju da ih je gurnuo u stranu i da ugrožava njihov nacionalni identitet i svoj glas dati radikalnim desničarskim strankama.
Kada se zna sve ovo, ne treba čuditi što je magazin The Economist nedavno objavio opširnu analizu na osnovi koje je zaključio kako nacionalizam na koji se pozivaju desničari može biti pozitivan i negativan. Pozitivan jer nacionalizam shvaćen kao patriotizam pridonosi društvenoj integraciji demokratskih nacija jer povezuje ljude koji inače imaju malo zajedničkoga.
S druge strane, piše The Economist, nacionalizam može biti neka vrsta plemenske ideologije koja na paranoičan način gleda ne samo na strane države ili čak na manjinske zajednice unutar jedne nacije.
Prvi varijanta, smatra The Economist, omogućuje normalni razvoj, nacionalnu integraciju i suradnju država u okviru liberalno-demokratskoga globalnoga poretka. Druga varijanta stvara totalitarizam, ozračje korupcije, ali i ozračje međusobne netrpeljivosti građanskog rata, ali i rata općenito.
Sve u svemu, priča o europskim desničarima puno je složenija od licitiranja fašizmom i natražnjaštvom jer je riječ o pojavi koja ima sasvim legitimno, iako nerijetko kontroverzno, gospodarsko, političko i ideološko pokriće.
