Prvi tjedan 2024. nije donio mir i spokoj. Naprotiv, na gotovo svim kriznim točkama u svijetu – od Ukrajine, preko Bliskog istoka do Korejskog poluotoka - bilježimo povećanu razinu agresije koja prijeti širenjem sukoba i novim potocima krvi. Već u prvih pet dana ove godine postalo je jasno što nas čeka.
Prvi siječanj pao je u ponedjeljak, obilježen pojačanim međusobnim granatiranjem Ukrajinaca i Rusa u kojem su na obje strane stradali civili: ruski u Donjecku, ukrajinski u Odesi.
U utorak je Izrael u napadu bespilotnom letjelicom u Bejrutu ubio visokog Hamasovog dužnosnika Saleha al-Arourija, zamjenika šefa političkog krila ove palestinske skupine.
U srijedu se dogodio veliki teroristički napad u iranskom gradu Kermanu: prilikom obilježavanja četvrte godišnjice smrti generala Qassema Soleimanija – koji je 2020. ubijen u američkom napadu u Bagdadu – u dvjema eksplozijama ubijeno je više od 100 ljudi, a dan kasnije odgovornost za napad preuzeo je ISIL.
U četvrtak je u američkom napadu dronom u Bagdadu ubijeno više boraca proiranske milicije al-Nujaba‘a – poznate po više napada na američke baze u Iraku - uključujući lokalnog zapovjednika Muštaka Taliba al-Saadija. Isti dan su jemenski Hutiji u Crvenom moru ispalili prema američkim brodovima svoj prvi pomorski dron.
Konačno, u petak je Sjeverna Koreja ispalila u more prema Južnoj Koreji 200 topničkih granata – kao odgovor na južnokorejske vojne vježbe u blizini sporne granice - a ova je uzvratila s 400 granata ispaljenih u more prema Sjevernoj Koreji.
Kršeći dosadašnje „crvene linije”, svaki od ovih događaja već i pojedinačno ima potencijal da izazove veliko nasilje, a svi
zajedno tvore situaciju u kojoj glavno pitanje više nije hoće li biti velikog rata, nego gdje i kada će taj rat točno započeti.
Odmazda na odmazdu
Brutalno novogodišnje uzajamno raketiranje Ukrajinaca i Rusa zapravo je bilo dio cikličkog kruga međusobnih odmazdi koji je započeo 26. prosinca, kada su Ukrajinci u napadu na Krim oštetili ruski desantni brod Novočerkask. Rusija je uzvratila silovitim napadima na Kijev i druge ukrajinske gradove i regije, na što su Ukrajinci uzvratili 30. prosinca bombardiranjem ruskoga grada Belgoroda, u kojem je ubijeno 25 civila.
Bio je to najveći ukrajinski napad na ruski teritorij od početka rata i najveći broj ruskih civilnih žrtava, što je izazvalo nove ruske povratne udare, pa je u prvim satima Nove godine Ukrajina doživjela najveći dosadašnji napad dronovima, a ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je 1. siječnja još veću rusku odmazdu za „teroristički napad” na Belgorod.
Dio promatrača smatra da je Rusija odlučila 2024. godinu učiniti brutalnijom, dok drugi dio drži da je takvu odluku donijela Ukrajina, namjerno ciljajući civile u Belgorodu kako bi natjerala Rusiju na brutalnu reakciju i tako iznudila zapadnu pomoć.
Kako bilo, ako je suditi po prvom danu, čini se da bi ova ratna godina u Ukrajini mogla biti još nasilnija od prošle i pretprošle, čime rastu šanse od uključenja drugih aktera i širenja sukoba.
Žrtve povezane s Iranom
Što se tiče Bliskog istoka, u oči upada da su se eskalacijski incidenti dogodili u više zemalja: u utorak u Libanonu, u srijedu u Iranu, u četvrtak u Iraku. U sva tri slučaja žrtve su bili akteri povezani s Iranom, odnosno s proiranskom „Osovinom otpora” koja se proteže od Teherana do Gaze i Bejruta, preko Bagdada i Damaska, a uključuje i jemenske Hutije.
Podsjetimo, u Bejrutu je ubijen visoki dužnosnik Hamasa, u Bagdadu zapovjednik proiranske milicije al-Nijaba‘a, a u Kermanu stotinjak iranskih štovatelja ubijenoga generala Soleimanija, koji je i glavni arhitekt čitave „Osovine otpora”.
Zanimljivo je promotriti i tko su počinitelji. Atentat u Bejrutu izveo je Izrael, likvidacija u Bagdadu djelo je Amerike, dok je odgovornost za teroristički napad u Iranu preuzeo ISIL.
Govoreći o atentatu u Bejrutu, Izrael nije službeno preuzeo odgovornost, ali je američki MSNBC prenio izjavu Netanyahuova savjetnika Marka Regeva: „Tko god je to učinio, mora biti jasno: ovo nije bio napad na libanonsku državu. Tko god je ovo učinio, izvršio je kirurški udar protiv vodstva Hamasa.” Iz ovoga vidimo da Izrael niti ne skriva previše da stoji iza ovog atentata.
Prema tome, kao počinitelje ovotjednih eskalacijskih incidenata na Bliskom istoku imamo Izrael, SAD i ISIL. Ima li ovdje smisla igrati igru „izbacite uljeza”, ili pak, kako neki tvrde, sva tri aktera dolaze iz istog tabora?
Nečista posla
Službeno, Izrael i SAD kao akteri zapadnog bloka nemaju ništa zajedničko s terorističkom organizacijom sunitskih ekstremista – protiv kojih je američka vojska ponegdje čak i ratovala - ali analitičari ukazuju kako ovo ne bi bio prvi put da se akcije ISIL-a poklapaju s ciljevima Zapada na Bliskom istoku: sjetimo se zajedničkih napora da unište sekularnu Assadovu Siriju (što je Zapad u suradnji s islamistima uspio napraviti s Libijom), u čemu ih je spriječila vojna intervencija Rusije.
Nadalje, iznimno je čudno da fundamentalistička organizacija poput ISIL-a, koja pretendira biti vladar čitavog islamskog svijeta, u situaciji izraelske agresije na palestinske muslimane ne napada Izrael, već napada drugu muslimansku zemlju, i to onu koja je glavni oružani zaštitnik Palestinaca.
Ukratko: nelogično je da muslimanski radikali u ovom času izvode akciju koja najviše odgovara interesima Izraela, a najmanje interesima Palestine. Otuda su sve glasnije sumnje da oko ISIL-a nisu „čista posla”, odnosno da neki od njegovih nalogodavaca možda stanuju na Zapadu.
Takve sumnje pothranjuje i uzročno-posljedični slijed događaja: nakon što više od 24 sata nitko nije preuzeo odgovornost za eksplozije u Iranu, američki dužnosnici poručili su kako im se
čini, s obzirom na način napada, da bi to moglo biti djelo ISIL-a. Par sati kasnije oglasio se ISIL i preuzeo odgovornost.
Lančane reakcije
Kako god, u samo 48 sati na Bliskom istoku izvedeni su nasilni incidenti velike magnitude koji mogu znatno pogoršati ionako usijanu situaciju u više okolnih zemalja. Svaki od tih incidenata predstavlja gaženje dosadašnjih „crvenih linija” i svaki može biti početak lančane reakcije koja vodi u veći rat.
Recimo, Hamasov vođa al-Arouri ubijen je u bejrutskom predgrađu Dahiyeh, poznatom kao snažnom uporištu libanonskog Hezbollaha: al-Arouri je tu i živio pod Hezbollahovom zaštitom. Ne čudi stoga što je vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah zlosutno poručio da je atentat u Bejrutu „promijenio prirodu sukoba” između Hezbollaha i Izraela, te da je odgovor „neizbježan”, jer bi izostanak reakcije „učinio cijeli Libanon ranjivim” na nove izraelske napade.
Isto tako, ne čudi da je i privremeni libanonski premijer Najib Mikati osudio atentat u Bejrutu kao „novi izraelski zločin” i „pokušaj uvlačenja Libanona u rat”. Slične osude, i na istu adresu, stigle su i iz Teherana nakon velikih eksplozija u gradu Kermanu i ubojstva stotinjak iranskih civila.
I neki analitičari smatraju da Izrael ovakvim postupcima želi isprovocirati regionalni rat na Bliskom istoku protiv Irana, u koji bi se na strani Tel Aviva morala uključiti Amerika. Ova se teza temelji na činjenici da najveći izraelski strah predstavlja mogućnost da njegov smrtni neprijatelj Iran razvije atomsku bombu, čemu je Teheran navodno sasvim blizu.
U tom smislu, hladna računica nalaže da se smrtni neprijatelj onesposobi prije no što postane prejak, a to je, kako desničarski krugovi u Izraelu interpretiraju – sada ili nikada.
Osim toga, Netanyahu je svjestan da, kako pokolj u Gazi odmiče, Izrael sve više gubi simpatije svijeta, uključujući i američku javnost, tako da vremena nema previše: ako netko misli uvući SAD u rat s Iranom, mora to učiniti što prije, po mogućnosti odmah.
Strpljivi ajatolah
Paradoksalno u odnosu na nasilnu prirodu iranskog režima, ovdje nas od veće eskalacije i širenja regionalnog rata na Bliskom istoku najprije može spasiti racionalna retorika iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Ali Hamneija, koji je prema pisanju New York Timesa svojim vojnim komandantima naredio da pokažu „strateško strpljenje” i izbjegavaju uvlačenje Irana u direktni sukob s Izraelom, što znači i sa SAD-om.
Kako navode arapski i bliskoistočni vojni analitičari, Iran računa da Izrael nije spreman na velike ljudske gubitke i da ne može voditi dugi rat: podsjeća se da je ovo već sada najduži rat u povijesti Izraela (ne računajući onaj prvi iz 1948., koji se protegnuo i u 1949. godinu), iako traje tek tri mjeseca, a pritom nema znakova da će ubrzo završiti, što priznaju i izraelski generali i sâm Netanyahu.
Budući da za to vrijeme izraelska ekonomija trpi prilične udarce (turizam je, recimo, posve stao), Teheran čeka vrijeme kada će Izrael biti ekonomski i vojno iscrpljen, računajući i na to da će brutalni prizori pokolja civila u Gazi dovesti do „otrežnjenja na Zapadu”, odnosno da će i zapadna podrška Izraelu s vremenom značajnije opasti.
Otuda je ajatolah naredio „strateško strpljenje”, što je možda i najbolja vijest ovih dana: veliki rat nije izbjegnut, ali je barem na određeno vrijeme odložen.
Jezik znakova
Međutim, ostaje pitanje koliko tog „strateškog strpljenja” još ima među sukobljenim akterima u Crvenom moru i na Korejskom poluotoku. U četvrtak je SAD izdao jemenskim Hutijima „posljednje upozorenje” da prestanu s napadima na trgovačke brodove, ili će se suočiti s potencijalnom vojnom akcijom. Odgovor Hutija stigao je koji sat potom u vidu naoružanog pomorskog drona koji je detonirao na svega par milja od američkih brodova.
Kako su izjavili zapovjednici američke mornarice, bio je to prvi put od uključivanja Hutija u rat Izraela i Hamasa da su jemenski
borci upotrijebili bespilotni pomorski dron. Ako dobro razumijemo jezik znakova, rekli bismo da odgovor Hutija na američko upozorenje glasi „Ne”, što znači da daljnja eskalacija u Crvenom moru nije isključena.
A petak je donio uzajamno topničko granatiranje Sjeverne i Južne Koreje. Srećom, nije bilo nikakve civilne ni vojne štete, jer su sve granate bile dovoljno pametne da padnu s ispravne strane morske granice: sjevernokorejske sa sjeverne, a južnokorejske s južne, tako da nitko nije oštećen osim mira na Korejskom poluotoku.
No zabrinjava retorika zavađene korejske braće: s Juga poručuju da njihova vojska „u suradnji s vojskom SAD-a prati poteze Sjevera duž svojih obala”, dok istodobno Kim sa Sjevera upozorava na „opasne poteze vojske SAD-a i Južne Koreje”, zbog kojih je „rat neizbježan”. Sve su to još uvijek verbalne čarke, ali čim jedna granata ne bude dovoljno pametna, stvari mogu brzo eskalirati.
Uglavnom, kako je počelo – a imajući u vidu čitavu transverzalu Ukrajina–Koreja, via Bliski istok - mogli bismo zažaliti za starom, dobrom, mirnom, pitomom i miroljubivom 2023. godinom, u kojoj su se neke crvene linije ipak poštivale kao zalog da će čovječanstvo doživjeti sutrašnji dan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....