Dan koji je teško bolesna Janey Appleyard odabrala za umiranje bio je vedar i sunčan. Njezina je obitelj zbog njene odluke bila neizmjerno tužna, no znali su da će tim činom prestati sve njene patnje, piše Jutarnji list.
Jedna od njezinih kćeri gospođu Janey je u kolicima odvezla do jezerca ispred Dignitasa, ustanove za asistirano samoubojstvo u predgrađu Züricha u Švicarskoj, kako bi po posljednji put mogla vidjeti ribe koje ondje plivaju.
Pola sata kasnije, u apartmanu Dignitasa, Janey su dali da popije napitak koji će joj zaustaviti srce. Kad se to doista i dogodilo, Janey je postala jedna od 650 Britanaca koji su od 2002. otišli u švicarsku kliniku kako bi okončali svoj život, piše Daily Mail.
Gospođa Janey je o asistiranom samoubojstvu razmišljala pune dvije godine. Njezinim dvjema kćerima bilo je nezamislivo gledati mamu kako umire, no zbog nje su se držale hrabro. Ali kad je mama izdahnula, dopustile su da ih obuzme tuga.
No dva tjedna kasnije, kao da tuga zbog gubitka majke nije bila dovoljna, kćeri su se suočile s kaznenom prijavom. Naime, iako je u Švicarskoj asistirano samoubojstvo legalno, u Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj ono je nezakonito.
Policija je Mandy Appleyard ispitivala dva sata. Provjeravali su sve: od njezinih bankovnih izvoda do medicinske dokumentacije i video snimaka. U Ujedinjenom Kraljevstvu je kazna za asistiranje u samoubojstvu do 14 godina zatvora.
Mandy je njezina sada pokojna majka zamolila da nakon njezine smrti ispriča njezinu priču. Željela je da ljudi znaju da se silno trudila oporaviti od teškog moždanog udara nakon kojeg je ostala oduzeta i prikovana uz krevet.
Tada je odlučila umrijeti jer život u kojem se nije mogla micati, jedva je govorila i posve je ovisila o pomoći drugih ljudi, za nju nije bio život.
Nadala se da će njezina priča potaknuti toliko potrebnu raspravu o asistiranom samoubojstvu pa je pristala biti dio dokumentarnog serijala ‘Vrijeme za umiranje‘ (‘A Time to Die‘, eng.) nagrađivanog redatelja Jona Blaira koji je prikazan prošli mjesec. Film istražuje pravu cijenu britanskog zakona koji zabranjuje asistirano samoubojstvo, iako je čak 84 posto stanovništva za tu mogućnost.
O sličnom je iskustvu govorila i Rachael Stirling, kći glumice Diane Rigg koja je dugo priželjkivala smrt dok se mučila s posljednjim stadijem raka pluća. Rigg je umrla 2020. Posljednjih je mjeseci živjela sa svojom kćeri i čitavo je vrijeme molila da je ‘gurne preko ruba‘. Snimila je nekoliko priloga u kojima se zalaže za asistirano samoubojstvo i koji su sada objavljeni.
‘Krajnje je vrijeme da se nešto promijeni u zakonu kako bi se ljudima u mojoj situaciji dala mogućnost izbora‘, rekla je. ‘To znači dati ljudskim bićima pravu slobodu nad vlastitim tijelima na kraju života. To znači dati ljudskim bićima političku autonomiju nad vlastitom smrću.‘
Kako stvari stoje, Otok Man u sjevernom Irskom moru mogao bi postati prvi dio Britanije koji će legalizirati potpomognuto umiranje nakon što je tamošnji parlament podržao prijedlog da se neizlječivo bolesnim, mentalno sposobnim odraslim osobama omogući odabir ove opcije.
U međuvremenu, mnoge zemlje, uključujući Kanadu i Novi Zeland, pokazuju da to može dobro funkcionirati, pa više od 200 milijuna ljudi diljem svijeta sada ima legalan pristup nekom obliku medicinski potpomognutog samoubojstva.
Teški moždani udar
Niz događaja koji je preokrenuo živote obitelji Appleyard započeo je jedne obične srijede u svibnju 2019., kada se tada 81-godišnja Janey Appleyard, elegantna, fit žena, srušila na autobusnoj stanici kad je išla na plesnu radionicu. Imala je teški moždani udar zbog kojeg joj je čitava lijeva strana tijela ostala paralizirana, nije mogla hodati i govor joj je bio ozbiljno oštećen.
Gledati njezinu bol, tugu i zbunjenost dok je nemoćno ležala u bolesničkoj postelji, njezinim je kćerima bilo zastrašujuće. U roku od dva dana slabom je rukom napravila gestu kao da si prerezuje grkljan i puca iz pištolja u glavu. To je bio mračan znak kojim je svojoj djeci rekla da želi umrijeti.
Janey je tri mjeseca provela u bolnici, na fizioterapiji i kod logopeda. Kad joj se govor popravio, rekla je da želi ‘umrijeti u Švicarskoj‘. Gledala je dokumentarne filmove o potpomognutom umiranju i već ranije jerekla da je to kraj koji bi željela ako joj je zdravlje narušeno na neki katastrofalan način.
Njezine kćeri nisu bile šokirane onim što je rekla. Znale su da je njihova majka pragmatična i odlučna žena, no ipak su je nagovarale da pričeka. Liječnik je rekao da je budućnost neizvjesna. Govor i pokretljivost bi joj se mogli vratiti, ali samo vrijeme i terapija će pokazati u kolikoj mjeri.
Janey se vratila u svoj dom u istočnom Yorkshireu, a onda nakon tri mjeseca preselila u starački dom. Nakon toga je devet mjeseci provela u kući svoje kćeri u Yorku, a onda se vratila u svoj dom na četiri mjeseca.
Cijelo vrijeme su joj pomagali plaćeni njegovatelji, a kćeri su popunjavale praznine u rasporedu koji su iznova sastavljali svaki tjedan. Bili su tu i fizioterapeuti, logopedi, psihijatar i psiholog. Ali ipak Janey bi svake večeri tiho plakala u krevetu, žaleći za svim onim što je izgubila. ‘Beskorisna sam‘, jedva bi uspijevala reći.
Janey, inače umirovljena tajnica, bila je u braku više od 50 godina, sve do muževe smrti 2014. Bila u dobroj formi i aktivna, imala je prekrasnu kuću i vrt, svake je godine pripremala božićnu večeru i svakog proljeća uređivala svoje dvorište.
Sada je mrzila to što je ovisna o drugima. Kad bi trebala ići na wc, njegovatelji su je morali premještati s kreveta na invalidska kolica, pa na WC školjku, a koristili su i poseban aparat za okretanje nepokretnih osoba.
Prava je tragedija bila u tome što je bila svjesna i inteligentna kao i uvijek, ali nije se više mogla izraziti.
Njezine nade u bilo kakav razuman oporavak su bile sve slabije.
‘Svake večeri idem u krevet i pokušavam umrijeti‘, rekla je svojim kćerima. ‘Želim umrijeti. Pomozite mi. Molim vas.‘
To su najtužnije riječi koje netko može čuti, rekle su njezine kćeri.
Čak ih je tražila da je uguše jastukom, no one su, dakako, rekle ne. Pitala se može li si nožem prerezati žile na rukama.
Noću, sama u krevetu, nesposobna da se pomakne, bojala se provalnika i požara. Dok je živjela u vlastitom domu, njezin se zračni madrac jedne noći ispuhao, zbog čega je ostala zarobljena u metalnom okviru kreveta. Jedne je večeri nestalo struje pa je ostala u potpunom mraku.
Život je za čitavu obitelj bio vrlo turoban. Iscrpljene kćeri radile su puno radno vrijeme i brinule se za mamu. Stalno su bile u stanju hiper-anksioznosti. Koliko god su naporno radile da mamin život učine što boljim, ona je bivala sve nesretnija.
Spas u Švicarskoj
Jednog dana, u rujnu 2020., Janey je objavila da što prije želi otići u Švicarsku i ondje umrijeti. ‘Oprostite. Ne želim vas napustiti, ali ne mogu ovako živjeti. Ne mogu hodati. Ne mogu govoriti. Nije mi dobro.‘
Kćeri su željele da njihova majka povrati želju za životom, da iskoristi ono što joj je ostalo, ali to se nikako nije događalo. Svako dijete u toj situaciji svojem bi roditelju ponudilo sućut i podršku.
Sljedeći tjedan su prvi put nazvale Dignitas. Dogovaranje smrti nije lak proces, niti bi trebao biti. Detaljna medicinska, mentalna i stomatološka dokumentacija trebala je biti poslana u Švicarsku na pregled liječniku koji bi odlučio jesu li spremni prepisati joj smrtonosnu dozu lijekova.
Životna ušteđevina od 20.000 funti trebala je pokriti račun u Dignitasu od 8.380 funti, plus putovanje privatnim zrakoplovom, što je bio jedini način da tamo stigne s obzirom na njezinu nepokretnost.
Kako su mjeseci prolazili, kćeri su se nadale da će se mama predomisliti, ali su osjećale da se to neće dogoditi. Zatim je uslijedio telefonski poziv da je postupak odobren. Mama je bila oduševljena, ali osjećaji kćeri bili su, naravno, pomiješani.
Janey je svojim dvjema sestrama rekla da planira umrijeti. Dan prije njihovog odlaska u Švicarsku, u veljači 2021., njezine sestre su se željele osobno oprostiti, ali zbog pandemije morale su se zadovoljiti videorazgovorom.
Nakon što su sletjeli u Zürich, stigli su do neugledne zgrade u industrijskom dijelu grada, gdje ih je dočekala žena ljubaznog lica po imenu Gisela (ovo je ima promijenjeno zbog zaštite privatnosti).
Uvela ih je u prozračni apartman, a ubrzo nakon toga stigao je švicarski liječnik kako bi razgovarao s mamom. Zašto je htjela umrijeti? Je li razumjela da je kraj procesa u Dignitasu smrt? Bi li željela otići kući i još malo razmisliti? Bio je zadovoljan njezinim odgovorima i rekao da će se vratiti sutradan. Bilo je oko 19 sati kad je otišao, a kćeri su pomogle mami da legne u krevet. Naručile su pizzu iz lokalnog restorana koju su s mukom pojele.
Osjećale su se vrlo tupo, no stalno su se podsjećale da su ovdje zbog majčine želje. Te su noći vrlo loše spavale, no činilo se da mama napokon dobro spava.
Ujutro, nakon drugog dugog razgovora, liječnik se uvjerio da je mamin zahtjev legitiman i da odluka nije donesena pod prisilom, te je rekao da će prepisati lijek.
Kćeri za doručkom nisu mogle jesti, no mama je s užitkom pojela zdjelu žitnih pahuljica.
Bilo je oko 10 sati ujutro kad su kćeri sjele uz mamin krevet i držale je za ruke dok je pijuckala lijek malo po malo kako bi spriječila povraćanje smrtonosnog napitka koje će uslijediti.
Bilo je poljubaca, ali ne i suza: mama je bila sabrana, pa su i kćeri morale biti hrabre. Rekla je da je spremna za napitak - barbiturat koji izaziva komu, a zatim i smrt.
Gisela je donijela šalicu i Janey je brzo popila. Oči su joj se zatvorile i pala je u nesvijest za nekoliko sekundi. Mandy je pogledala svoju sestru, lica iskrivljena od tuge. Gledale su kako se mamina prsa dižu i spuštaju sve dok, nekoliko minuta kasnije, nisu prestala. Potekle su im suze, a zatim su sjedile u tišini. O ničemu nisu razmišljale, osjećale su se tupo.Pripreme za ostavljanje maminog tijela u stranoj zemlji bile su mučne. Sljedeći će tjedan biti kremirana, a zatim će im poslati njezin pepeo. Ponovno su je poljubile prije odlaska, lice joj je sada bilo hladno, a onda ih je Gisela ispratila do taksija i one su se vratile kući.
Šok nakon dva tjedna
To je mogao biti kraj njihove tužne priče: dvije izbezumljene kćeri otišle su oplakivati svoju majku.
Ali neka treća strana prijavila je policiji da postoji sumnja u vezi čitavog procesa.
Dva tjedna nakon Janeyine smrti, policija je ispitala Mandy. Rekla im je da je ona ta koja je platila čitav postupak, pa bi se trebali fokusirati na nju, a ne na njezinu sestru.
Nikada prije nije imala problema sa zakonom i bila je jako uplašena. Policiji je rekla da je njihova majka donijela dobrovoljnu i informiranu odluku da okonča svoj život i da postoje psihijatrijski izvještaji koji potvrđuju da je bila sposobna donijeti takvu odluku.
Pet mjeseci nakon Janeyine smrti, 70 ljudi prisustvovalo je misi zadušnici. Većina ljudi je tad prvi put čula kako je Janey umrla, a njihove su reakcije bile izrazito pozitivne. Govorili su da je Janey umrla hrabro i dostojanstveno.
No kriminalističko istraživanje je nastavljeno. Potrošili su tisuće funti na odvjetnika. Policija je tražila pristup njihovim bankovnim računima i uzela izjave svjedoka; tražili su od Dignitasa maminu dokumentaciju; htjeli su vidjeti snimku u kojoj je mama objasnila svoju želju da umre i analizirali procjene psihijatara.
Biti predmet kriminalističke istrage u tako teškom trenutku bilo je pravo mučenje. Zbog toga kćeri nisu mogle u miru oplakivati svoju majku, već su bile ljutite i uplašene.
No najviše ih je razbjesnilo koliko je sve to dugo trajalo. Policiji su dale izravan pristup informacijama u ožujku 2021., što su oni ponovno zatražili gotovo godinu dana kasnije. Mjeseci su prolazili i kad god su uspjele malo zaboraviti na istragu, uslijedio bi novi poziv policije.
Bojale su se kaznenog progona, pogotovo nakon što je odvjetnik rekao da je istraga ozbiljna.
Njihova mama bila bi jednako bijesna i uplašena. Da je znala kakve će biti pravne posljedice po njezine kćeri, vjerojatno bi odustala od svoje odluke.
U prosincu 2022. stigla je obavijest da je tužiteljstvo odustalo od daljnjeg progona pa je kćerima pao kamen sa srca. Napokon su mogle početi oplakivati svoju majku kako je zaslužila i započeti proces oporavka.
Za Mandy je to uključivalo i pričanje priče koju je obećala ispričati - priču o hrabrosti i načinu okončanja života koji je njezina majka sama odabrala.
Ljudi je često pitaju je li taj proces katarzičan, a ona im odgovara da zapravo i nije. Tuga se mijenja, ali nikad ne prestaje. Ponekad je teža, ponekad lakša, ali nikad ne nestaje.
Tužno je pomisliti da je britanski zakon kriminalizirao ono što je zapravo posljednji čin ljubavi i što je Janey Appleyard uskratio pravo da otvoreno govori o svojoj hrabroj odluci da umre.
Njezine kćeri mišljenja su da živimo u sjeni okrutnog i zastarjelog zakona o potpomognutom umiranju, gdje političari uopće nisu u skladu s onim što biračko tijelo želi.
I dok pričaju priču o hrabroj odluci svoje majke, prisjećaju se kako su šetale i smijale se na svojoj omiljenoj lokalnoj plaži, sa zaigranim psom Freddiejem. Janey Appleyard bila je hrabra i lijepa žena koja je živjela i umrla s dostojanstvom.