SSSR je 4. listopada 1957. u svemir lansirao prvi umjetni satelit, nazvan Sputnjik 1. Usto, prvi put od početka utrke u nuklearnom naoružanju bio je u prednosti. Velikoj prednosti. SAD u tom trenutku nije imao ništa slično, odnosno njegov je raketni program bio u poprilično lošem stannju, piše Mario Galić za Hrvatski vojnik.
Kako je lansiranje Sputnjika 1 izazvalo nemalu paniku na zapadu, Washington je hitno trebao barem nekakav odgovor. A on je bio interkontinentalni balistički projektil B-65 (SM-65) Atlas tvrtke Convair. Jedini problem bio je u tome što je razvoj Atlasa tekao jako, jako sporo i s puno neuspješnih lansiranja: od 24 pokušaja čak 11 bilo je neuspješno. Prva inačica, Atlas A, prvi je put lansirana u lipnju 1957. i nije zadovoljila. Tako je prvi operativni američki interkontinentalni balistički projektil postala inačica Atlas D. Ona je prvi put testirana u travnju 1959., dakle, godinu i pol nakon Sputnjika. Službeno je Atlas D postao operativan u rujnu te godine. Međutim, više na papiru nego stvarno.
Najveći problem Atlasa bio je vrlo mali domet od samo 10 140 kilometara. Kod E/F inačica povećan je na 14 tisuća kilometara. Naoružali su ga termonuklearnom bojnom glavom W-49 snage 1,22 megatone TNT-a. Bojnu glavu smjestili bi u povratni modul Mk3 ili Mk4. Nakon ne baš uspješnog Atlasa, SAD će vrlo brzo razviti interkontinentalne balističke projektile Titan, Thor i Minuteman I. Zahvaljujući njima, SSSR do 1965. godine više neće imati prednost u području interkontinentalnih balističkih projektila.
Francuska je S2, prvi balistički projektil s nuklearnom bojnom glavom, uvela u operativnu uporabu 1971. godine. S dometom od tek tri tisuće kilometara, nije se radilo o interkontinentalnom balističkom projektilu. Doduše, francuski S2 nije bio predviđen za let preko Atlantika, pa je taj domet bio više nego dovoljan. Od 1980. do 1996. godine francuske nuklearne snage umjesto S2 koristile su balistički projektil S3 dometa 3500 kilometara. Francuske nuklearne snage danas u naoružanju nemaju balističke projektile s nuklearnim bojnim glavama razmještene na kopnu.
Azijska utrka
Kina je 16. listopada 1964. prvi put uspješno testirala nuklearnu bombu. Međutim, kineske nuklearne snage imale su veliki problem vezano uz dopremanje nuklearnog oružja do ciljeva. Razvoj aviona H-6, kopije sovjetskog strateškog bombardera Tu-16, oduljio se na čak deset godina tako da je tek 1969. uveden u operativnu uporabu. Jasno da je stoga bio potpuno zastario. Pojava prvog kineskog interkontinentalnog balističkog projektila bila je zato golem korak naprijed. Dong Feng 4 (DF-4) ušao je u naoružanje kineskih nuklearnih snaga 1975. ili 1976. godine. S jednom termonuklearnom bojnom glavom snage 3,3 megatone, imao je vrlo skroman domet od 5500 kilometara. Američki izvori tvrde da ih je još nekoliko operativno i danas. Kineska raketna industrija razvila je nakon toga interkontinentalne balističke projektile dometa 15 000 kilometara.
Indija je prvo nuklearno testiranje obavila 18. svibnja 1974. Dugo joj je doprema nuklearnih glava do ciljeva bila velik problem. Prvi pokušaj njegova rješavanja bio je balistički projektil Agni II. S najvećim dometom od skromnih 3500 kilometara (s iznimno lakom bojnom glavom), nije baš zadovoljavao potrebe indijskih nuklearnih snaga. S nuklearnom bojnom glavom domet bi se dodatno smanjio na manje od tri tisuće kilometara. To je teoretski bilo dovoljno da se dosegnu neki potencijalni ciljevi. Međutim, problem je bio u tome što bi se projektili morali lansirati s vrlo malog dijela indijskog teritorija, koji bi protivnik mogao lakše nadzirati te pokušavao uništiti Agni prije lansiranja. S obzirom na to ne iznenađuje da je proizvedeno samo 12 komada projektila Agni II. No i to je bio početak pa su uskoro došli projektili Agni III (dometa do 5000 km), Agni V (dometa 8000 km) i najnoviji Agni VI (dometa 12 000 km). Indija je navodno 11. svibnja 1998. obavila prvu probnu termonuklearnu eksploziju. No, i danas se vode rasprave o tome je li pokušaj uspio. Indijske nuklearne snage navodno imaju termonuklearne bojne glave snage oko 200 kilotona TNT-a. To bi bile neke od manjih i lakših termonuklearnih bojnih glava u svijetu. Jedan od vjerojatnih razloga zašto su tako male je i donedavna mala nosivost indijskih balističkih projektila.
Neočekivano lansiranje
Ubrzan razvoj raketne tehnologije doveo je ne samo do razvoja interkontinentalnih balističkih projektila velike nosivosti i dometa već i do razvoja balističkih projektila smještenih na podmornicama. Najveći problem interkontinentalnih balističkih projektila u tome je da potencijalni protivnik zna njihovu poziciju. Nuklearne snage Sjedinjenih Američkih Država taj su problem pokušale riješiti smještanjem projektila u podzemne silose. SSSR je odlučio iskoristiti velika pusta prostranstva Sibira i ondje smjestiti interkontinentalne balističke projektile na goleme kamione/lansere. Dio je smješten i u željezničke kompozicije koje su nalikovale običnim. Takvo rješenje možda bi osiguralo da nekoliko projektila preživi nuklearni napad. Međutim, i njihovo bi lansiranje došlo s poznatih pozicija, možda koju stotinu kilometara dalje.
Pravo nuklearno oružje za odvraćanje trebalo je imati mogućnost ako ne trajnog, a onda jako dugog prikrivanja, te lansiranja iz potpuno neočekivanih smjerova. Te dvije sposobnosti ostvarene su strateškim podmornicama na nuklearni pogon naoružanim interkontinentalnim balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama. Nije stoga iznenadilo da je kombinacija podmornice, nuklearnog pogona i balističkih projektila vrlo velikog dometa naoružanih nuklearnim bojnim glavama najsmrtonosnije oružje ikad napravljeno. Oceani i mora pokrivaju 71 posto Zemljine površine i idealno su mjesto da u njihove dubine sakrijete nuklearno oružje.
Suvremene su strateške podmornice čudo tehnike. Njihova jedina svrha jest da drže balističke projektile s nuklearnim glavama što dalje od potencijalnih protivnika te da su u svakom trenutku spremne za lansiranje na ciljeve. Zbog toga su najjače sredstvo odvraćanja velikih sila, oružje sudnjeg dana koje će jamčiti totalno uništenje svakog napadača. Prvu stratešku podmornicu, bolje rečeno prvu podmornicu naoružanu balističkim projektilom, izgradio je SSSR. U zapovjedni toranj podmornice na klasični pogon B-67 ugrađen je vertikalni lanser za balistički projektil R-11FM. Prvo lansiranje obavljeno je 16. rujna 1955. Koncepcija novog oružja je dokazana, a na projektantima i inženjerima bilo je da je poboljšaju. Prve operativne podmornice naoružane balističkim projektilima bile su sovjetske Projekt V611 i AV611 (Zulu V), koje su nosile po dva projektila R-11FM i imale klasični pogon. Prvi sovjetski balistički projektili, F-11FM i R-13, mogli su se lansirati samo s morske površine. Taj je nedostatak otklonjen na balističkom projektilu R-21, koji se mogao lansirati sa 60 metara dubine.
Odgovor iz SAD-a
Američka ratna mornarica na sovjetske je projekte prvo odgovorila klasom strateških podmornica na nuklearni pogon George Washington. Gradnja prvog plovila, USS George Washington (SSBN-598), započela je 1958. godine. Podmornica je porinuta 9. lipnja 1959., a mornarici je predana već 30. prosinca te godine. Ukupno je izgrađeno pet podmornica te klase i bile su naoružane sa 16 projektila Polaris.
Za razliku od sovjetskih balističkih projektila R-11FM, R-13 i R-21, koji su imali raketne motore na tekuće gorivo, balistički projektil Polaris imao je raketne motore na kruto gorivo. Sovjetske su podmornice zbog sigurnosti držale tekuće raketno gorivo u posebnim spremnicima na podmornicama, te ga u projektile ulijevale neposredno prije lansiranja. Iznimno toksično, lako zapaljivo i vrlo korozivno gorivo izazvalo je nekoliko nesreća na sovjetskim strateškim podmornicama. Tek će ruski balistički projektil RSM-56 Bulava (SS-N-32), koji je postao operativan 2011. godine, dobiti raketne motore na kruto gorivo.
Sovjetski Savez svoju je prvu stratešku podmornicu na nuklearni pogon, K-19, porinuo 8. travnja 1959. godine. K-19 prva je od dvije podmornice iz Projekta 658 (NATO-ova oznaka Hotel), koje su bile naoružane sa samo tri balistička projektila čiji su vertikalni lanseri bili smješteni u zapovjedni toranj. Prve sovjetske strateške podmornice koje su dobile balističke projektile u čvrstom trupu bile su Projekt 667A Navaga (Yankee). Naoružane su bile sa 16 balističkih projektila R-27 čiji su vertikalni lanseri dijelom bili u čvrstom, a dijelom u lakom trupu.
Britanski oslonac
Prve strateške podmornice Ujedinjene Kraljevine pripadale su klasi Resolution. Kako bi što više smanjila troškove te rizike razvoja i gradnje, Kraljevska ratna mornarica oslonila se na američku tehničku pomoć. Umjesto razvoja vlastitog balističkog projektila, Britanci su odlučili kupiti američki Polaris A-3. Osim toga, umjesto američkih nuklearnih bojnih glava postavljane su britanske ET.317 snage 200 kilotona TNT-a. S obzirom na to da su izgrađene samo četiri podmornice klase Resolution, britanska mornarica je, u najboljem slučaju, na moru mogla imati najviše jednu. Zbog toga je navodno odlučeno da će na svakoj podmornici svih 16 projektila Polaris biti usmjereno samo prema jednom cilju – Moskvi. HMS Resolution (S22) porinuta je 15. rujna 1966., a Kraljevska ratna mornarica preuzela ju je u listopadu 1967. godine.
Otprilike kad i UK, i Francuska je odlučila započeti razvoj svojih strateških podmornica. Za razliku od drugih ratnih mornarica koje su prvo razvile jurišne podmornice na nuklearni pogon, francuski su političari odlučili da su im strateške podmornice važnije. Projekt razvoja strateške podmornice započeo je krajem 1950-ih, a prva u istoimenoj klasi, Redoutable (S611), naručena je 1963. godine. Za novu klasu podmornica razvijen je balistički projektil M1 MSBS. Kako bi dokazala status svjetske velesile, Kina je krajem 1960-ih pokrenula razvoj strateških podmornica 09-II, poznatijih kao Type 092 ili klasa Xia. Radi se o eksperimentalnoj podmornici te je izgrađena samo jedna – 406.
Indija je zasad zadnja zemlja koja se pridružila klubu graditelja strateških podmornica. Podmornica INS Arihant (SSBN 80) porinuta je u srpnju 2009. Ima 12 vertikalnih lansera za balističke projektile, no u njima se trenutačno nalaze projektili B-05 (K-15) Sagarika, dometa tek 750 kilometara. Stoga se ti projektili rabe isključivo za testiranja. Prva generacija indijskih strateških podmornica trebala bi biti naoružana balističkim projektilima K-4 dometa 3500 kilometara. No razvoj K-4, zbog brojnih tehničkih poteškoća, neplanirano se otegnuo.
Sjevernokorejska testna lansiranja
Zemlja koja zadnja dva desetljeća ima najintenzivniji program razvoja balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama je Sjeverna Koreja. Međutim, mnogi od projektila još su uvijek u fazi razvoja. Jedini za koji se vjeruje da je operativan je Hwasong-14, prvi put testiran 4. srpnja 2017. Procjene su da mu je najveći domet deset tisuća kilometara. Najveći su nedostatak projektila raketni motori na tekuće gorivo, što ga čini jako opasnim za rukovanje. Po svemu sudeći, taj je problem riješen na projektilu Hwasong-18. Smatra se da je riječ o prvom pravom sjevernokorejskom interkontinentalnom balističkom projektilu, čiji je domet procijenjen na 15 tisuća kilometara. Rabi usto raketne motore na kruto gorivo. Sva tri testna lansiranja izvedena su 2023. i bila su uspješna.