Gledam ove strašne scene iz Turske i Sirije pogođenih potresom, gledam i plačem. Strašna je spoznaja da su živi ljudi zatrpani duboko pod ruševinama, da će tko zna koliko njih preživjeti onih kritičnih 72 sata i debelo ih premašiti - jer ne gleda život na sat, žilav je i izdržljiv - a neće biti nađeni, neće biti spašeni. Pod ruševinama su ustrašeni, uspaničeni, ozlijeđeni, pothlađeni, gladni…
I naravno, kao i uvijek kad se dogodi nevolja, ljudi skoče pomoći - ako se spotakneš i padneš na cesti, priskočit će prvi prolaznik, a ako se dogodi potres kakav je protresao južnu Tursku i sjevernu Siriju, upomoć skoči pola svijeta.
I ti prvi trenuci nakon nesreće kakva je prije nekoliko dana zadesila spomenute države, istovremeno su i najstrašniji i - koji izraz...