Je li Srbija na putu ekonomskog procvata ili da postane Afrika sa strujom? Računica je jasna, ali...

Kad je 19. srpnja njemački kancelar Olaf Scholz sletio u Beograd kako bi s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem prisustvovao potpisivanju Memoranduma o strateškim sirovinama između EU-a i Srbije – s naglaskom na rudarenje litija u dolini rijeke Jadar na zapadu zemlje – reakcije srpskog društva bile su dvojake. Dok je Vučić slavio predstojeći ekonomski rast Srbije, dobar dio javnosti bio je protiv memoranduma: ekološki aktivisti, građanski pokreti i gotovo čitava opozicija.

Među ostalim, protivnici ovog projekta ukazuju na ekološku štetu koja će nastati iskopavanjem litija, kao i na činjenicu da Njemačka ima veće zalihe litija od Srbije, ali ga baš iz ekoloških razloga ne želi kopati u Njemačkoj, već u Srbiji. Na taj paradoks u kolovozu je ukazao i švicarski list Neue Zürcher Zeitung:

„Mnogima je cinično to što Njemačka, koja ima svoj litij, rudarstvo radije prepušta Srbiji. Kritika uništavanja prirode, beogradskog aparata moći i kvazi kolonijalne eksploatacije čine narativ koji je uvjerljiv za mnoge Srbe”, ističe švicarski list.

S druge strane, Vučić je potpisivanje memoranduma s EU nazvao „povijesnim danom” za Srbiju, tvrdeći da će rudarenje litija i prateći proizvodni lanac Srbiji „omogućiti kvantni skok u budućnost”:

„Jednostavno ne razumijem zašto ljudi u ovoj zemlji žele uništiti srpsku ekonomiju. Misle li ljudi u Srbiji stvarno da sam glup i lud, da ću učiniti nešto protiv svoje zemlje i svog naroda?” rekao je Vučić, pozivajući se na makroekonomsku korist od projekta.

I dok poznati srpsko-američki ekonomist Branko Milanović procjenjuje da bi litijski projekt mogao doprinijeti s dva do tri posto u BDP-u Srbije, Vučić je javno iznio nešto veće brojke:

„Rudarenje, prerada litija i proizvodnja katoda i baterija, to je četiri posto vrijednosti BDP-a. Pun lanac ide čak do 16,4 posto vrijednosti BDP-a iz 2023. godine. To je, ljudi, druga zemlja, potpuno druga zemlja”, ushićeno je svoje sunarodnjake uvjeravao srpski predsjednik.

Andrej Isakovic/Afp

Jasna računica

Poput Vučića, i EU je potpisivanje memoranduma ocijenila „povijesnim danom za Srbiju i Europsku uniju”, a potpredsjednik Europske komisije za energetiku Martin Šefčovič poručio je da će taj dokument „dodatno istaknuti partnerstvo EU i Srbije i otvoriti vrata najvećim inozemnim investicijama u povijesti Srbije”.

„Srbija bi mogla biti prva europska zemlja koja ima cijeli lanac opskrbe, od iskapanja litija do proizvodnje električnih vozila”, izjavio je Šefčovič.

Računica Njemačke i Europske unije je jasna: po zalihama od 1,2 milijuna tona litija, Srbija je 11. u svijetu i treća u Europi, iza Njemačke (2,7 milijuna) i Češke (1,3 milijuna). Procjenjuje se da se godišnje samo u dolini rijeke Jadar može eksploatirati 58.000 tona litija, čime bi se pokrilo 17 posto europskih potreba za ovim dragocjenim mineralom koji predstavlja ključnu sirovinu pri izradi baterija za električne automobile, što ima veliku važnost za njemačku automobilsku industriju.

„Glavni problem je ovisnost o Kini za daljnju preradu litija. U tom kontekstu, vrlo je dobrodošlo što će se veliki dio daljnje obrade odvijati izravno u Srbiji, a time i u Europi”, rekao je nedavno za Deitsche Welle jedan od direktora Njemačke udruge industrijalaca (BDI) Matthias Wachter.

Za litijski projekt u Srbiji već godinama je zainteresirana britansko-australska rudarska korporacija Rio Tinto, koja najavljuje da bi godišnji doprinos BDP-u Srbije od projekta Jadar iznosio 695 milijuna eura, uz gotovo 5.000 novih radnih mjesta. Tko je onda u pravu: ekološki aktivisti ili srpska vlada?

Da bi se pokušalo odgovoriti na to pitanje, valja promotriti iskustva u drugim dijelovima svijeta koji su bogati litijem, prije svega u Africi i Južnoj Americi.

Andrej Isakovic/Afp

Politički problem

„Natjecanje za afričke strateške minerale se pojačava, sa žestokim borbama za resurse između zapadnih i kineskih investitora”, piše nedavno RT, navodeći da su veće količine litija otkrivene u Zimbabveu, Maliju, Gani, Namibiji i Demokratskoj Republici Kongo, dok se istraživanja provode u još desetak afričkih država.

Tako se spomenuta korporacija Rio Tinto bavi istraživanjem litija u Ruandi, pojedine zapadne tvrtke spremaju litijski projekt u Gani, dok kineske korporacije ulažu u istraživanja u Zimbabveu, Maliju i Namibiji. Kako je nedavno objavila agencija Anadolu, ovog mjeseca s istraživanjem litija u Maliju počinje i Rusija. Također, dva velika rudnika litija u Maliju financirana su od strane Australije i Velike Britanije.

No hoće li Afrika profitirati od tih projekata?

„U ovoj je fazi za afričke zemlje ključno izbjeći pogreške koje su učinile u industriji nafte i plina. Iskustvo iz tog sektora pokazuje da je prozor mogućnosti za oblikovanje industrije prilično uzak, a jednom uspostavljena pravila i propisi postaju rigidni i otporni na promjene. Posljedično, naftna i plinska industrija u Alžiru, Egiptu i Nigeriji još uvijek rade prema smjernicama s kraja kolonijalne ere”, piše RT.

Za razliku od afričkih zemalja koje tek uspostavljaju regulatorne mehanizme za eksploataciju litija, pojedine južnoameričke države imaju u tome više iskustva. Tu prvenstveno spadaju Bolivija (procijenjene zalihe od 21 milijuna tona), Argentina (19 milijuna tona) i Čile (10 milijuna tona), koji zajedno posjeduju više od polovine poznatih svjetskih resursa litija. Uz to, nedavno su velika nalazišta litija otkrivena i u Peruu i Meksiku.

Već iz popisa ovih zemalja nazire se krupni politički problem po multinacionalne korporacije koje eksploatiraju rudna bogatstva i sirovine zemalja Trećeg svijeta. Naime, u većini ovih zemalja vlada politička ljevica, koja u većoj ili manjoj mjeri želi nacionalizirati domaća rudna bogatstva.

Jorge Bernal/Afp

Primjer Bolivije

U tim zemljama vladajuća ljevica želi povećati ulogu države u litijskoj industriji, kako bi profit od litija ostao u zemlji, pa u posao s „bijelim zlatom” u Latinskoj Americi ulaze državne energetske tvrtke. Naravno, takva politika ne odgovara SAD-u, koji na južnoameričkim nalazištima litija želi vidjeti sjevernoameričke kompanije.

U tom smislu, indikativan je primjer Bolivije: mnogi drže da je ključni razlog desničarskog državnog udara u Boliviji 2019. godine – kojeg je SAD odmah podržao – bila namjera tadašnjeg socijalističkog čelnika Bolivije Eva Moralesa da nacionalizira litijsku industriju. No socijalisti su se 2020. vratili na vlast u La Pazu, pa nastavak Moralesove politike nije upitan.

Gdje je tu Srbija? Odnosno, hoće li litijska budućnost Srbije biti bliža Africi – gdje su dosad glavni dio kolača u eksploataciji dragocjenih minerala odnosile strane korporacije – ili Južnoj Americi, gdje ljevičarske vlade nastoje da najveći dio litijskog profita ostane u njihovim zemljama?

Kako se kaže, odgovor će dati budućnost. Ali već sada je jasno da litijske rezerve Srbije Vučić koristi u političke svrhe, jer mu memorandum s EU omogućuje određeni izlazak iz kontinentalne izolacije u koju je zapao odbijanjem da Rusiji uvede sankcije i sklapanjem sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom, što je suprotno europskim politikama prema istočnim silama. Nije tajna da se predsjednik Srbije nada kako će poslovna suradnja oko litija otvoriti Srbiji perspektivu prema članstvu u Europskoj uniji.

Tu se negdje krije i mogući odgovor na pitanje što će Srbija dobiti od litijskog projekta. Ako Beograd postane jedan od glavnih  dobavljača litija za EU, onda bi Srbiji mnogi sadašnji politički minusi zaista mogli biti oprošteni.