Novosađanin Boban Glavaški sa suprugom i dvoje male djece jedva je izvukao živu glavu iz pakla Rodosa. Priča kako je počeo horor i kako su uspjeli pobjeći.
Savršen odmor, u savršenom lancu hotela "Mitsis" u Rhodes Villageu, na sat vremena pretvorio se u noćnu moru. Obitelj Glavaški je u ponedjeljak 17. srpnja na odmor otputovala čarter letom s prijateljima iz Beograda koji također imaju dvoje male djece i s kojima već godinama zajedno lete. Bobanova kći ima osam i pol godina, sin četiri i pol.
- Sve je bilo super, savršen hotel, savršena usluga, užitak. Ali već nakon dva-tri dana vidjeli smo dim na nebu. Nitko nam ništa nije rekao, a svi smo mislili da je daleko od nas, znali smo da negdje gori. Međutim, u petak je dim bio gušći i veći, bilo je sve bliže, bilo je jako vruće - govori Boban za Kurir.
No, sve je i dalje bilo normalno - kupanje i uživanje. U hotelu su, kaže, stalno govorili da je sve pod kontrolom, da požar nije lokaliziran, ali nitko nije rekao da je alarmantan.
Odjednom su "promijenili ploču" i rekli da počinje evakuacija.
- Trčao sam s djecom s plaže, već su se oglasile sirene. Jeziva, alarm, metež na sve strane. Kako se radi o ogromnom resortu, bili smo dvjestotinjak metara od ulaza u hotel pa nam se u toj gužvi činilo predugo. Otrčao sam u sobu, uzeo djeci gaćice, čarape, tenisice, ženinu majicu, putovnice, novac iz toaletne torbice. Trpao sam što sam mogao u dva ruksaka, dva-tri ručnika na leđima. I otrčao na plažu. Dali su nam maske, one kirurške, koje znamo iz korone, vodu, ljudi iz hotela su se stvarno dobro organizirali - kaže Boban. Kad smo stigli tamo, na plaži, vidjeli smo vatrenu buktinju nekih 300-400 m iza nas. Morali smo sjediti i čekati upute.
- Nakon desetak minuta odjednom smo ugledali hordu ljudi kako trči prema nama s druge strane, odakle je sukljao dim. I onda smo uzeli djecu za ruke, svuda crni dim, sunca nigdje, ništa se ne vidi, ne može se disati. Trčali smo uz more. Ne znaš kamo ideš. Stiže trajekt, ljudi se guraju, bore se da se ukrcaju. Samo smo uzeli djecu u ruke, bojali smo se da netko ne strada. Istrčali smo na glavnu cestu s hordom ljudi. To je bio ogroman broj ljudi, iz tri velika hotela, svi smo pobjegli... - kaže Boban, pa nastavlja:
- Ne znaš što te čeka iza ugla. Usput, sa strane, odbačeni kuferi. Djecu smo polijevali vodom, ulazili smo u kuće, uzimali vodu i polijevali djecu... Kći je plakala, imala je napadaj panike, bila je užasno, istraumatizirano dijete. Kad smo malo odmakli, kad smo vidjeli da je malo sigurnije, svatko je tražio neki hlad da se sakrije i odmori.
- A onda sam vidio kamionet. Zamolio sam čovjeka da nas pusti unutra s djecom, da nas vozi što dalje, na sigurnije mjesto. Svih osam nas je ušlo u taj kamionet s nekim strancima. Doslovno je dao puni gas. Odvezao nas je u nekoliko kilometara udaljenu konobu, gdje je zrak već bio drukčiji, moglo se disati - kaže Boban.
Tamo su čuli da još moraju pješačiti kako bi došli do organiziranog prijevoza za daljnja putovanja.
- Čekali smo oko dva sata, sreli smo osoblje iz našeg hotela, poznata lica. Organizirali su autobuse. Nismo uspjeli ući u prvi autobus, prednost su, naravno, imale bebe i najmanja djeca, ali smo ušli u drugi. Inače, naš hotel udaljen je 62 km od glavnog grada Rodosa, a u normalnim okolnostima taj put traje 40 minuta. Sada su nas vozili cijelim putem okolnom cestom, put je trajao tri sata i 15 minuta. Smjestili su nas, obje obitelji, u hotel koji pripada njihovoj grupi hotela. Odmah su nam dali vodu, hranu, restoran je radio cijelo vrijeme. U hodniku su stavili pomoćne ležajeve, bili su maksimalno pristupačni. Dobio sam i majicu od njih...
