Ne sjećam se da sam ikada bio u Međugorju s nakanom da sudjelujem na večernjoj misi za hodočasnike, a da je padala kiša. Bilo je to u subotu uoči misijske nedjelje. Lijepi listopadski dani razlog su što je hodočasnička sezona u jednom od najpoznatijih Gospinih mjesta na svijetu još uvijek jako živa.
K tomu treba zacijelo pridodati i činjenicu što u ovo vrijeme na mnogim stranama našeg planeta plamte otvoreni ratni sukobi, kao što je onaj između Ukrajine i Rusije, te posljednjih dana okršaj između Izraelaca i Palestinaca u Svetoj zemlji, koji prijeti ozbiljnom eskalacijom u mogući svjetski rat. A Gospa se u Međugorju od početka ukazanja predstavila kao Kraljica Mira.
U zboru fra Stanka Vasilja
Dakle, pokušaji da uđem i sjednem pola sata prije početka mise, dok se u župnoj crkvi svetog Jakova moli krunica, propali su već na ulaznim vratima. Crkva je od 17 sati kad je započeo večernji molitveni program bila puna, na samom ulazu je stotine ljudi koji stoje na kiši s kišobranima u ruci.
I na dvama bočnim vratima situacija je ista, natiskalo se na desetke ljudi na njima, uzdižu se na prste kako bi preko niza glava unutar crkve "bacili oko" da vide tko je na oltaru, tko predvodi misu...
Onda sam otišao nad zaštićeni dio iznad ispovjedaonica gdje ispovijedaju svećenici na stranim jezicima... Mjesta ni za lijek, što onih koji čekaju na ispovijed, što ekipe koja se sjetila tu skloniti.
Onda promislim, s druge strane crkve, puno je veći natkriveni prostor gdje se ispovijedaju hrvatski vjernici, kad tamo, nema mjesta ni za iglu.
Napravim opet krug oko crkve pa pokušam na račun starih zasluga proći kroz sakristiju, tamo kod orgulja ispred oltara uvijek bude neko slobodno mjesto. Tu sam od prvih dana ukazanja uvijek sudjelovao na misi zajedno sa župljanima i pjevao u zboru. Vodio ga je i orgulje svirao pokojni fra Stanko Vasilj, autor one znamenite međugorske himne "Došli smo Ti, Majko draga, sa svih strana ove zemlje". Kad god bi me vidio u crkvi, samo bi dignuo kažiprst onim poznatim pokretom koji je značio: dođi ovamo.
No, prakatur na vratima kazao mi je kako tu ulaze samo svećenici i uputio me u "Žutu dvoranu", dvoranu Ivana Pavla II., u predvečerje njegova spomendana. Kad sam stigao dolje, masa ljudi je preko videoekrana pratila prijenos mise iz župne crkve svetog Jakova. Kako sam toga dana prijepodne bio na misi đakonskog ređenja u mostarskoj katedrali, odlučio sam doći kasnije, poslije mise, na klanjanje pred Presvetim, valjda će tada biti više mjesta.
Ovo je primjer uzorne župe
Poslije mise đakonskog ređenja u Mostaru, susreo sam se, inače, nakratko s nadbiskupom Aldom Cavallijem, Papinim apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje.
Odmah me je prepoznao, točno prije godinu dana radio sam s njim intervju za Slobodnu Dalmaciju. Pitam ga ima li što nova u svezi s proglašenjem svetišta u Međugorju, jer mi je na to lani odgovorio: "Na svemu tome radimo, ali jedna stvar je jasna: ovo je sveto mjesto."
– Međugorje je primjer uzorne župe, to treba posebno isticati – diplomatski mi odgovara mons. Cavalli.
– Pa to je odavno poznato, pa i sama je Gospa u porukama isticala od početka ukazanja kako je izabrala baš tu župu jer u njoj ljudi vjeruju u Boga, mole, poste... – odgovaram ja.
– Da, da, ovo je uzorna župa... – opet će nadbiskup.
– I vidioci su uzorni vjernici – pridodajem – iako im mnogi spočitavaju jer se nitko od njih nije odlučio za duhovno zvanje, ali su barem svojim primjerom pokazali kako i u braku, i u obitelji mogu biti uzorni vjernici...
– Slažem se, vidioci su uzorni vjernici – potvrđuje mi Papin apostolski vizitator.
Pričajući malo i s fratrima koji su za tu zgodu pristigli na đakonsko ređenje, stekao sam dojam kako su u Vatikanu očigledno odlučili još pričekati s proglašenjem Međugorja svetištem. Nije ni čudo, tamo su već duže vrijeme bili posvećeni pripremama i provedbi Sinode o sinodalnosti na kojoj se među inim dumaju teme poput blagoslova istospolnih zajednica, žena đakonica i sličnih, tako da je razumljivo da im baš i ne sjedaju Gospine poruke, primjerice poput predzadnje u Međugorju od 25. rujna: "Modernizam želi ući u vaše misli i ukrasti vam radost molitve i susreta s Isusom..."
No, s druge strane, u Marseilleu, u kojem je koncem rujna boravio i papa Frane, održan je susret rektora mediteranskih marijanskih svetišta. Na ovom susretu bio je i međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, kao što je i ranije u nekoliko navrata, donedavni župnik iz Međugorja fra Marinko Šakota bio pozivan na skupove voditelja svetišta, pa i u Vatikan, iako Međugorje još nema status svetišta.
Fra Zvonimir se susreo s brojnim rektorima te je istaknuo veliku različitost između marijanskih svetišta iz Nazareta, Libanona, Alžira, Loreta, Lampeduse, Malte, Marseillea, Lyona…, o čemu je govorio za Radio Mir Međugorje.
– Svi smo toliko različiti, upravo svetište Notre-Dame de la Garde u Marseilleu, slično kao i Međugorje, oni imaju oko dva milijuna posjetitelja godišnje. Samo se razlikuje u tome što je kod njih 95 posto posjetitelja turista, a kod nas je 95 ili više posto hodočasnika. Svako od svetišta dosta se razlikuje, mi smo puno življi, iako nismo službeno svetište, življe mjesto molitve u kojem se uvijek nešto događa, ujutro su mise na stranim jezicima, poslijepodne držimo kateheze ili se ide na brdo, i nakon toga dolazimo na večernji molitveni program, tako da je cijeli dan pun aktivnosti, ispovijedanja… – istaknuo je međugorski župnik.
A samo je 11 franjevaca
Govorio je fra Zvonimir i o svojoj prezentaciji Međugorja, i kako su svi bili zapanjeni, ali je svima bilo zanimljivo koliko se zapravo radi u Međugorju i koliko ima programa. Osobito su svi rektori bili fascinirani kad je počeo nabrajati sve susrete, međunarodne duhovne obnove mladih, svećenika, invalida, bračnih parova, seminare posta i molitve, toliko da se čovjek stvarno zapita pa tko to sve radi, a samo je 11 franjevaca na službi u župi.
Kazao je kako su svi predstavili svoje svetište i zemlju iz koje dolaze, ali da je njemu bilo dovoljno reći samo Međugorje i svi su odmah sve znali.
– Čuli su za Međugorje, bili su u Međugorju, onda mi se poslije žele obratiti, razgovarati, reći da su bili u Međugorju, kad su bili, kako im je bilo. I zapravo tu čovjek vidi koliko je Međugorje veliko. Iako nismo službeno svetište, mali smo, nemamo neke sada institucije, nemamo neke velike bazilike ili ono što drugi imaju, ali opet smo veliki u smislu da vjernici, i biskupi ne samo laici, prepoznaju Međugorje i drago im je čuti da je netko iz Međugorja, da je netko bio u Međugorju ili predstavlja Međugorje – zaključio je fra Zvonimir Pavičić.