Liječnik u Srbiji prijavio kolege da nisu oživljavali pacijente, a za novac dojavljivali tko je umro. Smijenilo njega!

Ustavni sud Srbije je nakon četiri godine odbio zaštititi liječnika i zviždača Borka Josifovskog, bivšeg direktora Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć u Beogradu. Time je Ustavni sud Josifovskom uskratio zaštitu od odmazde, koju trpi već skoro dva desetljeća jer je ukazao da pojedini liječnici Hitne pomoći pacijente na samrti nisu reanimirali i da su adrese umirujućih pacijenata prodavali privatnim pogrebnim poduzećima.

U obrazloženju Ustavnog suda se navodi da nepostupanje i ignoriranje prijave zviždača ne predstavlja štetnu radnju. 

„Poznato je da sam ja, čim sam obavijestio javnost o trgovini smrću između liječnika hitne pomoći i pogrebnika, hitno smijenjen, bez ikakve istrage, što ukazuje da je to učinjeno na nezakonit način. To je kasnije potvrđeno presudom Vrhovnog suda (sada Kasacioni), da sam ja smijenjen neosnovano i nezakonito i da zapravo nisam uzbunio javnost svojom neprovjerenom izjavom jer sam novinarima dao skriveno rješenje, koje je nekako dopalo u moje ruke, ministra zdravlja u kojem je izričito napisao da su prozvani liječnici učinili stručne greške u radu, zbog čega je netko platio glavom“, objašnjava sugovornik Danasa.

Nakon toga Josifovski je izbačen s posla u „montiranom“ procesu. 

Aleksandar Roknić, komentator Danasa, jednog od ono malo neovisnih medija u Srbiji, je napisao: 

- Taman kad misliš da ne može gore, državni aparat dokaže suprotno. Tako je bilo i u slučaju doktora Borka Josifovskog, bivšeg direktora beogradske Hitne pomoći. Što je uradio Josifovski?

Sve što bi svaki normalan građanin uradio – prijavio je svojim nadređenima da „pojedini liječnici Hitne pomoći pacijente na samrti nisu reanimirali i da su adrese umirućih pacijenata prodavali privatnim pogrebnim poduzećima“. Monstruozna priča.

Što su državne institucije uradile? Pa ono što i inače rade stanovnicima ove zemlje kad god pokušaju da prijave/dokažu da im je državni aparat oduzeo neko pravo ili načinio nekakvu nepravdu – krenu u institucionalni progon žrtve!

I to im nije prvi put da tako nešto rade (pogledajte samo brojne slučajeve iz MUP-a, Vojske, raznih državnih institucija i javnih poduzeća u kojima su zaposleni prijavljivali kriminal, a šefovi su iz partijskih, osobnih ili tko zna kojih razloga iz sve snage štitili počinitelja). Ni Josifovski nije ništa bolje prošao.

Prvo je smijenjen s mjesta direktora, onda je dobio otkaz u Hitnoj pomoći jer je lakše izbaciti nekog s posla, pa neka poslije dokazuje da je bilo nezakonito, pošto se uvijek računa na dobro poznatu „efikasnost“ srpskih sudova.

Zatim je bio šikaniran i maltretiran na poslu od kolega koje je prijavio, prijetili su mu, pa je morao iz Srbije, da bi na kraju Ustavni sud donio blago rečeno sumanuto obrazloženje po kojem državne institucije čak i kad netko prijavi kriminal, nisu dužne ni razmotriti, ali ni postupati po prijavi.

Što je Ustavni sud odlučio? Pa da zakoni ove države, što bi narod rekao, ne vrijede ni pišljiva boba. Zakon o zviždačima ne vrijedi, a Ustavni sud je u stvari ovom odlukom ukinuo sam sebe i svrstao se u red ostalih institucija koje donose odluke po političkom nalogu i partijskoj pripadnosti.

Ono što je „najzabavnije“ u ovom slučaju je što tvrdnje Josifovskog nikada nisu detaljno ispitali ni nadležno Ministarstvo zdravlja, ni tužilaštvo, ni policija, niti Agencija za sprječavanje korupcije, a liječnici koji su trgovali smrću i životima umirućih pacijenata nisu nikad nikako sankcionirani. 

Dakle, jedan potpuni institucionalni kolaps. Sada se u red deaktiviranih institucija uključio i Ustavni sud.

Što je poruka ovog slučaja? Pa da su stanovnici ove zemlje zarobljenici državnih institucija i da im država može raditi što god hoće, a da oni nemaju nikakvu zaštitu, čak i kad nazovi država to jamči vlastitim zakonima. Dakle, zakoni ne važe, osim ako nije netko iz vlasti ili blizak vlasti ili vladajućoj partiji - piše Roknić za Danas.