Kultni srpski pisac: ‘Oporba nema izgleda i zato što narod voli gazdu i čvrstu ruku. A Vučić je toga itekako svjestan!‘

Dušan Kovačević, dramski pisac i scenarist ovih je dana istupao u srpskim medijima u povodu premijere njegovog antologijskog djela "Radovan Treći“, iliti "Bolne komedije o samoizdaji“, koja je  izvedena u Budvi, u Crnoj Gori, u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera.

– Ove godine je pedeset godina od prve premijere „Maratonaca“ i „Radovana“, obe predstave su izvedene 1973. godine u Ateljeu 212, a Vito Taufer je jedan od najznačajnijih reditelja te generacije, namjerno ne kažem starije, jer smo mi u najboljim godinama, vjerojatno, a u odnosu na ono što nas čeka, sigurno smo u najboljim – kaže Kovačević, prenosi danas.rs.

O "vitalnosti" "Maratonaca" i drugih svojih drama i junaka, poznati pisac kaže: 

– Ti junaci su, zapravo, arhetipovi, nisu oni vezani direktno za neko vrijeme, niti se trudim da pišem komad, kao što sada pokušavam da završim dramu koju pišem jedno duže vreme, kako bih se vezivao za trenutna zbivanja i trenutne političke tokove. Jer, to se promijeni za 24 sata, pa vam priča nestane. Jednostavno, zna se točno što je dnevna politika i što je uiniverzalna politika. Ako netko ne zna, neka čita Shakespearea.

Kovačević je prokomentirao i političke prilike u Srbiji:

– Reći ću nešto u odnosu na trenutna politička zbivanja u Srbiji, koja su evidentna i o kojima ljudi iz oporbe ne vode dovoljno računa. Srpski narod je od Karađorđa pa do danas naučio da ima jednog vladara. Imali smo nekoliko pokušaja kolektivnog rukovodstva i znamo da to nije uspjelo. Današnja oporba najviše sliči na kolektivno rukovodstvo, i to ne funkcionira. Dok ne izmjeste jednog čovjeka, koji će kao osoba biti prihvatljiv za većinu ljudi, svojom pameću, darom, znanjem, šarmom i svim ostalim što mora imati jedan budući predsjednik, i dok ga ne formira u javnosti, neće uspjeti ozbiljno ugroziti današnju vlast. Rasipanje na deset ili dvadeset potencijalnih budućih lidera jednostavno ne funkcionira. Ja to pričam na osnovu velikog iskustva iz devedesetih godina, Vuk Drašković je vodio oporbu tri-četiri godine, a onda se pojavio Zoran Đinđić, pa se pojavio Koštunica. Današnji ljudi iz oporbe moraju sjesti i vidjeti tko je to među njima. Po principu tradicije, mentaliteta, kod nas mora postojati otac, vođa. I to je od Karađorđa... Naravno, rizik tih vođa je da je većina ostala bez glave baveći se politikom, a to opet nije ništa novo – i u Americi je svaki drugi predsjednik bio ubijen. Politika je zavodliv i opasan posao, i ulog ulaska u politiku je glava, kaže Kovačević. 

I dodaje:

- Vučić je danas jedan u nizu tih ljudi u koje naš narod gleda kao u vrhovnog gospodara u onom starom, patrijarhalnom smislu... Apsolutno je da volimo autoritarce... Kada danas pričate o tome zašto Aleksandar Vučić čuva svoje ljude, pa čuva ih baš zbog iskustva Zorana Đinđića. Zar da prepusti tajne službe, policiju, vojsku, operativce, oružanu silu, nekome tko ga ne voli, tko je protiv njega? A Zoran je to morao učiniti, pod pritiskom nerasformiranih službi Miloševićevog režima. I znao je dobro kuda ide, i govorio je o tome. Bio je potpuno svjestan toga da ga službe prate i da mu rade o životu, da ne spominjemo sada i onih nekoliko pokušaja atentata na njega, tako da je priča u Srbiji o prodemokratskom političaru, od Karađorđa pa do danas, jedan od najrizničnijih poslova – kaže kultni pisac za  danas.rs.

– Mi volimo „oca“, volimo gazdu, „čvrstu ruku“, ne osjećamo se dobro ako je došla epidemija demokracije. Uzmite primjer našeg radnika koji je svojevremeno izmislio onu čuvenu parolu „ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi“, pa onda ode u Njemačku i bude najbolji radnik, zato što je tamo vlasnik tvornice gazda, autoritet, i ono što on poštuje. I to je kraj, kakvo samoupravljanje, kakve priče.

O slobodi kaže sljedeće: 

– To je individualna stvar, sloboda nije kolektivna, svatko od nas je slobodan onoliko koliko želi biti slobodan, ne možete očekivati da vas netko drugi zaštiti ako ste u vlastitoj kući rob. Tko će vas zaštititi? Ovaj femicid i ovaj užas ubijanja žena za mene je jedna od strašnijih stvari i pojavnosti uopće, i to nema nikakve veze s politikom, to je mentalitet koji pamtim od djetinjstva. Žene su tu da rađaju buduće heroje, o tome sam napisao cijeli traktat u „Svetom Georgiju“. Netko tko je ugnjetavan i tko se na bilo koji način osjeća kao žrtva, mora se buniti, neće se buniti susjed za vas! On će čak, ako vidi da je nasilje u kući veliko, to prešitjeti iz straha. To su zakoni, čak animalni zakoni, taj odnos je bio nekad u pećinama, imamo na onim crtežima tko je radio, tko je išao u lov, i to je ostalo do danas. Mijenja se garderoba i tehnologija, ne mijenja se čovjek u suštini kroz tisuće godina. Najbolji primjer za to je da pročitamo neku knjigu od prije dvije tisuće godina, ili neku antičku dramu, i vidjet ćemo da je problem skoro isti.

Kovačević očekuje tešku jesen:

– Prva stvar je Kosovo, druga Ukrajina, a taj rat će trajati jako dugo. Bit će, dakle, puno posla, puno problema, čeka nas jedna vrlo teška jesen zbog svega što se događa i u okruženju, i mene brine sve to zajedno. Rekao bih, ako se može pričati o nekoj dobroj strani na Balkanu, najveći uspjeh političara na ovom prostoru u protekle dvadeset tri godine, to spominjem od 1999. kad je bilo bombardiranje Srbije i Crne Gore, što nije bilo rata. To je najveći uspjeh, to što je tko radio, izgradio i sve ostalo, nije tako važno, najbitnije je što nije bilo rata. To treba stalno ponavljati i treba sačuvati. Mir, apsolutno, nema cijenu. Nema ni jedan razlog, ni jedno opravdanje, da se na ovim prostorima ponovi rat, koji je ovde svakih 30-40 godina odnosio stotine tisuća života. Svako tko ima bilo koji politički utjecaj, pod jedan, mora znati da je mir osnovni preduvjet za bilo kakav život. I ponavljam ono što sam stotinu puta rekao – svaki loš razgovor je bolji od dobrog rata – ističe Kovačević, kako piše  danas.rs.