StoryEditorOCM
Politikakomentar

Hajka na strane radnike i domaća bijeda: Kad su neki izljevi mržnje odvratni, a drugi ‘simpatični‘, društvo je bolesno!

26. siječnja 2024. - 22:15
Splitski škver zaposlio je prve Indijce na poslovima zavarivača još prije četiri godine... Zato što na domaćem tržištu odgovarajuće radne snage za te poslove jednostavno nema već neko vrijemeTom Dubravec/cropix/Cropix

Kad čovjek vidi kojom brzinom vozi željeznica po razvijenim europskim zemljama, pa se vrati realnost koju diktira spori ritam HŽ-a, neizbježno se upita: "A gdje mi živimo?".

Slično pitanje sigurno se nekome omaklo i prolazeći kraj neke njemačke tvornice automobila ili urednog odlagališta otpada u Beču.

Isto je za očekivati i kad se suoči s drugim tehnološkim zaostacima u Lijepoj našoj, da ne govorim o standardu samih radnika...

Ali, nije sve ni u tehnologiji i "hardwareu". Ne možemo se vaditi samo na tehnološke deficite u životnoj nam svakodnevnici. Nešto je i do nas, tj. nešto je i do "softwarea".

Evo, recimo, nitko nas, bili bogati ili siromašni, ne tjera da budemo – loši ljudi ili barem lošiji nego što bismo to mogli biti, dakle, netolerantni i netrpeljivi. Na primjer, prema migrantima ili stranim radnicima.

Sigurno bi svi graknuli da čuju kako su u Njemačkoj ili, recimo, Irskoj, napali hrvatske radnike. A da ne govorim o tome kakve bi sve reakcije uslijedile da su lutku hrvatskog radnika u nekoj stranoj zemlji spalili na kakvom karnevalu...

Sljedeći prizor ne treba zamišljati. Stvarno se dogodio. U Hrvatskoj. Sigurno ste već čuli da su ovih dana maškare u općini Čavle kod Rijeke objesile – lutku migranta, tj. Indijca s turbanom na glavi. Dakle, za sve je glavom "platio" je Škuribando Fureštić, kako su ga nazvali autori te "genijalne" ideje. Pritom se neuvjerljivo pravdaju kako su povod zapravo našli u navodno nerasvijetljenom napadu stranog radnika na jednog maloljetnika, što se pokazalo najobičnijom glasinom, a u svoju obranu podsjećaju kako su "ranije vješali i Mesića i Kolindu"... Da, ali očito zaboravljaju na suštinsku razliku između (u ovom slučaju - političkih) moćnika, koji bi valjda i trebali biti meta karnevalskih rugalica, i sirotinje iz dalekih zemalja Azije koja ovdje dolazi isključivo zbog grčevite borbe za bolju egzistenciju. I pristaju na slabo plaćene poslove za kojima baš i nema prevelikog interesa "lokalaca", da odmah u startu otklonimo i moguće "argumente" tipa "Oni dolaze i uzimaju posao našim ljudima, a usput ruše i cijenu rada!". Još samo fali "genijalni" zaključak da ih netko ciljano šalje baš ovamo, kako bi zatrli svaki spomen hrvatstva i da su Hrvati ikad ovdje bili...

Ne znam jesu li i koliko na sve ponosni rodonačelnici novokomponiranog "huškačkog žanra" na migrante i strance općenito, ali dio političke odgovornosti za ovakve provale "malih fašizama" svakako je i na njima, da ne idemo sad dalje u (noviju) povijest ovdašnjih gadarija upućenih Drugima i Drukčijima.

Od Ivana Penave (Domovinski pokret) koji se zalagao da se na granice šalje vojsku te "i puca ako treba", do Mira Bulja (Most) koji je najavio formiranje naoružanih seoskih straža, valjda kao svojevrsne paramilicije koja bi uzela pravdu u svoje ruke...

image

Ivan Penava

Vojko Basic/Cropix
image

Miro Bulj

Josko Supic/Cropix

Svoj nesebični doprinos širenju atmosfere netolerancije i, u najmanju ruku, zazora prema doseljenicima u Hrvatsku dala je proteklog tjedna i HDZ-ova saborska zastupnica Danica Baričević, ujedno i vijećnica u Skupštini splitsko-dalmatinske županije. Govoreći na TV Dalmaciji o stranim radnicima u Zagrebu, ona je s gledateljima podijelila svoju impresiju iz Zagreba. A tamo, kada šeta, kako je rekla, vidi puno "tih škurih, crnih i malih"... Nije joj lako, zbilja. Ni debela saborska plaća ne može kompenzirati taj stres. Jer, zamislite, idete ulicom, kad ono, na suprotnoj strani, "škuri, crni i mali" idu za svojim poslom. I još vas se usude, ne znam, pogledati u oči na trenutak... Strava! Dobro je uvažena zastupnica živu glavu izvukla...

Ali, ovakve stvari će nestati iz javnog prostora tek kad se svi budu spremni suočiti s nekim šovinizmima na koje i nisu toliko osjetljivi. Jer nema "malog" i "velikog" šovinizma ili fašizma. On bi u svakoj varijanti svakome trebao biti neprihvatljiv. Znate ono, nulta tolerancija na govor mržnje. A na neke njegove oblike smo oguglali.

image

Danica Baričević

Damjan Tadic/Cropix

Evo recimo, mnogi se čude revnosti kojom nas, primjerice, UEFA kažnjava za svako "Ubi‘ Srbina" ili ustaške pjesme i poruke mržnje na utakmicama nogometne reprezentacije. Isto je to kod nas godinama bila "stvar folklora", dio "nabrijavanja" atmosfere, nerijetko hvaljene i od TV komentatora, a sada se kažnjava i na utakmicama domaćeg prvenstva.

Mnogi ne vide baš ništa sporno niti u nedavno objavljenoj snimci s Adventa na splitskom Mertojaku, na kojoj djeca skandiraju "Gazi, gazi gazi Purgereee! Purgereee! Purgereee!". Snimka je nastala zadnjeg dana Adventa, posvećenog Hajduku i ljubavi prema "bijelima". Baš "slatko", gotovo kao kad netko djecu uči da se ljubav prema svom klubu iskazuje stihovima poput: "Visoke peći potpaljujem ja, dva reda koksa, čet‘ri purgera. Purger se dere, a-a-a-a-a, bit će pečenja, radujen se ja"! Ili "Ubij purgera", "Ubij tovara", dođe na isto.

Nekako nam je postalo normalno da ljubav prema svome (gradu, klubu, regiji, domovini...) pokazujemo iskazivanjem - netrpeljivosti i mržnje prema drugima. I to je ono što uistinu brine. Jer treba da to neće uvijek i u svakoj situaciji ostati samo na riječima i, kazat će možda netko, "bezazlenim i ustvari simpatičnim pjesmicama i skandiranjima".

Tako smo u Vukovaru smo na pravoslavni Badnjak imali slučaj "navijačkog" premlaćivanja 15-godišnjaka zbog ekavice (napadači su bili agresivni pripadnici BBB-a), a jednako je gadljivo i koprivničko maltretiranje autističnog mladića, kojeg dvojac nasilnika šamara i tjera da uzvikuje "Dinamo!", što se moglo vidjeti i na mučnoj snimci koja se proširila internetom. 

U Zadru je nedavno zabilježena serija prijetnji i nasrtanja na gradskog vijećnika koji je digao glas protiv spomen-ploče i murala koji izravno ili neizravno veličaju ustaštvo.

"Silovat ćemo te ako nastaviš govorit o vojniku!" - samo je jedna iz niza grozomornih prijetnji koje je primio šef zadarskog SDP-a i gradski vijećnik Daniel Radeta. Prijetili su mu i dok se u parku igrao s kćerkicom koja još nije napunila niti dvije godine. "U jednom trenutku stvorilo se njih četvoro i počelo prijetiti. To je bila deračina i urlanje. Rekli su mi: ‘Ako još jednom na Gradskom vijeću spomeneš vojnika, mi ćemo doći tebi na kuću... Znamo tko si, znamo što si i znamo gdje živiš. Pazi se!", opisao je Radeta nemile scene.

image

Daniel Radeta

Jure Miskovic/Cropix

"Svi su bili identično obučeni, pretpostavljam da se radi o istoj navijačkoj skupini koja je reagirala priopćenjem nakon što smo tražili uklanjanje fašističkih obilježja. Reagirali su priopćenjem kojeg nisu potpisali", podsjeća Radeta, nazivajući sami tekst priopćenja "pozivom na linč". A da je taj poziv imao odjeka pokazuje i činjenica da je Radeta bio i fizički napadnut! Nepoznati muškarac ga je usred grada udario šakom u trbuh, nazvavši ga "džukelom".

Kaže, u početku nije pomišljao da se obrati policiji, sve očekujući da će histerija stati. Ali pošto su prijetnje zaredale, postajale sve neugodnije i unijele nespokoj u čitavu njegovu obitelj, ipak je odlučio sve prijaviti.

"Razlog moje prijave je upravo strah koji proživljavamo, ne samo ja već moja obitelj. Doći doma i suočiti se s pitanjima ‘što ti to treba‘, da mi se žena boji biti sama u kući, da se boji da izlazim sam s djetetom, valjda govori o tome o koliko se ozbiljnim prijetnjama radi. To je nešto s čim živim svaki dan", kazao je Radeta novinarima Slobodne.

"Neoprostivi grijeh" zadarskog političara je u tome što se, među ostalim, zalaže za uklanjanje murala posred zadarskog Bulevara koji, kako kaže, "promiče fašizam, a hrvatske branitelje prikazuje kao ustaše", te da se s javne površine ukloni spomenik Rajku Lozi. Naravno, nije sporan poginuli branitelj stradao u izravnom okršaju s tenkovima JNA na zadarskom Bokanjcu, nego to što ga se naziva "ustaškim sinom", koji se u Domovinskom ratu borio, kako piše, za "Nezavisnu Državu Hrvatsku". Usto, u pozadini natpisa na spomen-ploči iscrtana je – NDH.

image

Mural u Zadru

Luka Gerlanc/Cropix/Cropix

Mural u Bulevaru već dugo izaziva različite komentare, jer uz natpis "Naša Oluja ne prestaje" i potpis zadarske navijačke skupine "Tornado", prikazuje tipsku figuru vojnika s kacigom na kojoj je šahovnica s početnim bijelim poljem, kakvu su nosili vojnici NDH. No, još je kontroverznije što odabrani vizual, "otisnut" u negativu na crnoj podlozi murala, neodoljivo podjeća na žurnale iz doba Drugog svjetskog rata, odnosno na klasični grafički prikaz nacističkih i ustaških vojnika pod kacigom.

I eto nas u srži "nesporazuma", koji je i izazvao ovu mučnu situaciju. Ako vam se zaplet čini odnekud poznat, u pravu ste! To je jedna od tipičnih priča iz Hrvatske zadnjih godina. Sličnih je situacija bilo na desetke od osamostaljenja naovamo, a sve proizlaze iz tragičnog pozicioniranja hrvatskog nacionalnog identiteta na temeljima – ustaške NDH kao jedine "prave" podloge hrvatstva u očima krajnje desnice. Kada se netko pobuni protiv takve konstrukcije modernog nacionalnog identiteta, u pravilu biva proglašen neprijateljem. Po mogućnosti "jugoslavenčinom" i "četnikom". Jer kakav je to osviješteni Hrvat koji se ne poziva na ustaštvo, a zaboravit ćemo na sva stoljeća Hrvata prije njega...

Pa neće se valjda netko pozivati na antifašizam?! On je u njihovim očima trajno proskribiran prije svega zato jer nije imao izraziti nacionalni predznak, a činjenicu da je u Drugom svjetskom ratu bio pobjednička strana na temelju čijih je vrijednosti izgrađena i čitava poslijeratna Europa desničari će lako "prebrisati" isticanjem totalitarnih značajki komunizma koji je "prisvojio" ratne tekovine antifašizma, kao i nabrajanjem likvidacija i političkih progona koji su kod nas uslijedili po uspostavi novog jednostranačkog, tj. jednopartijskog režima. Jer, da parafraziramo desničara Zlatka Hasanbegovića, antifašizam je na taj način postao floskula.

Zato ovdašnji tvrdi nacionalisti, u potrazi za autentičnim nacionalnim identitetom koji bi nas što više razlikovao od "neprijatelja" (a u devedesetima su to bili Srbi), tako rado posežu za razdobljem NDH kao gotovo ideal-tipskim razdobljem. Prvi svjetski rat im je ipak predaleko, a i tada "nismo bili svoje gazde", tj. "ratovali smo za druge".

Svojevrsna "konzervativna revolucija" iz devedesetih u Hrvatskoj nerijetko se zato naslanjala na, istina, kvislinšku državu, ali ipak – i hrvatsku. A zanemarit ćemo na trenutak njezin totalitarni i rasistički karakter, potvrđen raspuštanjem Sabora i rasističkim zakonima. Povijesno breme NHD-azije za krajnju desnicu nije teret, nego nešto što je podebljavalo poželjnu identitetsku razliku između "nas" i "njih" i u devedesetima.

Otud i ona poznata Tuđmanova izjava: "NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom" (na Prvom općem saboru HDZ-a u "Lisinskom", krajem veljače 1990.).

Krajnja desnica kod nas nije stranački jaka i relevantna, danas je, štoviše, izvanparlamentarna i poprilično heterogena, raspršena na podršku nizu manjih desnih i populističkih stranaka, ali desničarska "zabuna" vezana uz nacionalni identitet neupitno vlada i kod dobrog dijela birača drugih opcija od centra nadesno.

image
Jure Miskovic/Cropix

Evo kako se s povijesnim nasljeđem pripadanja silama Osovine nose Talijani i Nijemci: "U Italiji se neofašizam preobratio u konzervativnu liberalnu snagu uklopljenu u klasičnu desnicu, dok se s druge strane rađaju novi fašistički ili neofašistički pokreti poput Sjeverne lige, koja u početku nije imala ništa fašističko. U slučaju Njemačke duboki se konzervativni porivi očituju osobito na istoku s Pegidom, a sada i sa AfD-om koji iskorištava izbjegličku krizu."

Tako u svojoj knjizi "Nova lica fašizma" (kod nas u izdanju zagrebačkog TIM Pressa) tvrdi Enzo Traverso. Međutim, ovaj talijanski povjesničar i publicist naglašava i jednu važnu stvar, na koju bi se svi mogli ugledati: "Njemačka je izravnala svoje račune s nacističkom prošlošću. Priznala je nacističke zločine i holokaust je čak učinila jednim od stupova svoje povijesne svijesti. Moglo bi se čak reći da je u njezinom ‘nacionalnom identitetu‘ sjećanje na nacizam zadobilo široki konsenzus i danas, prema izrazu Jürgena Habermasa, postalo jednom od matrica ‘ustavnog patriotizma‘, u zemlji koja je uklonila etnički nacionalizam"...

Kod nas u Hrvatskoj, mnogi su ulazak u tranziciju iz jednostranačja u pluralizam i demokraciju shvatili i kao prigodu za reviziju povijesti po vlastitoj volji, pa su tako ispravljanje nekih povijesnih nepravdi i zataškavanih događaja nakon 1945. iskoristili za potpunu reinterpretaciju povijesti i relativiziranje fašističko-ustaških zlsočina. I onda se netko čudi kad navijači brane mural koji otvoreno koketira s ustaškom ikonografijom kao da im je netko dirnuo u korijen identiteta?!

Spomenuti Traverso bi rekao kako današnji "postfašizam ne defilira u uniformi kao što je to bio slučaj kod fašista 20. stoljeća". Novodobnim ekstremima ne trebaju niti istaknute političke vođe niti političke religije...

Dakle, problem je u svakom slučaju dublji. Nije od jučer. I tiče se čitavog društva.

Reklo bi se, "a gdje mi živimo"...

image
Luka Gerlanc/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. travanj 2024 01:29