U nastavku suđenja za (pra)stari slučaj “Dijagnoza 1” na splitskom Županijskom sudu, u kojem se šestorici okrivljenih sudi za makinacije s lažnim vojnim mirovinama, predsjednik sudskog vijeća sudac Dinko Mešin osuo je “drvlje i kamenje” na obranu.
Zamjerio je odvjetnicima što se nisu na početku suđenja suglasili s čitanjem iskaza svjedoka koje su ovi dali još prije 15 godina, u ožujku daleke 2008. godine, već su inzistirali da se svjedoci ponaosob zovu u sudnicu.
Očekivalo bi se da, ako već nisu suglasni s prijašnjim iskazima, za takve svjedoke imaju dodatna pitanja. No, to se u praksi, ako je suditi po tri u srijedu saslušana svjedoka, nije dogodilo. S obzirom na protek vremena, sudac je svima morao čitati njihove prijašnje iskaze dane pred sucem istrage, a nitko od svjedoka nije imao nikakvu dopunu. Kad je došlo vrijeme za pitanja obrane, svi su odvjetnici kao i okrivljeni “zamuknuli”, a baš je to “iznerviralo” suca.
– Procijenite koji su vam svjedoci bitni, bez veze inzistirate na dolasku svjedoka, odugovlačite postupak i nabijate troškove, a onda kad ljudi dođu, za njih nitko nema pitanja! Očitujte se više – “grmio” je Mešin na odvjetnike među kojima su bili i splitski veteran Vinko Ljubičić te zagrebački doajen Čedo Prodanović praćeni mlađom gardom.
U postupku pokrenutom još u veljači 2008. godine sudi se medicinskoj tehničarki Suzani Jelavić, vozaču HZMO-a Dragiši Šušiću, medicinskom tehničaru Mariju Tafri, te liječnicima Valteru Nutriziju, Boranu Uglešiću i Borisu Samardžiji. Tereti ih se da su u razdoblju od siječnja 2006. do veljače 2008. godine na području Splita i Zagreba zajednički djelovali s ciljem pribavljanja materijalne koristi za veći broj ljudi, omogućivši im stjecanje statusa hrvatskih ratnih vojnih invalida čime su im pribavili znatnu materijalnu dobit na štetu državnog proračuna.
U srijedu se u sudnici pojavila Ljiljana Đugum, nekadašnja upravna referentica HZMO-a, koja je kazala kako je jednom upoznala Suzanu Jelavić koja se interesirala za jedan predmet. Oko Nove godine 2008. pozvala ju je na kavu te su se našle u jednom lokalu.
– Molila me je da požurim jedan predmet, dala mi je papirić na kojem su bila tri imena i broj predmeta. U papiru sam poslije našla 50 eura, mislila sam da je to dar za moju unuku koju sam dobila nedugo prije. Od imena se sjećam samo imena Željko, a moram reći da nisam požurila taj predmet. Šušić mi je znao donijeti po 100, 200 kuna za kavu i čaj, ali to je bilo za sve zaposlene, a ne samo za mene – potvrdila je Đugum ono što je rekla prije 15 godina.
Nakon nje su iskazi pročitani i umirovljenom specijalisti neurokirurgije Mariju Tudoru te makarskom liječniku Gordanu Džamonji. Obojica su potvrdili da sporne nalaze koji su bili potpisani njihovim imenima i pečatirani njihovim pečatima oni niti su napisali niti pečatirali jer tekst koji je bio napisan nije bio “njihov stil”. Nisu im bila poznata ni imena pacijenata o čijim su dijagnozama mišljenje dali.
Suđenje se nastavlja.