StoryEditor
Hrvatskaslučaj ‘kožić i šegota‘

Pozitivne reakcije pristaša ‘duginih obitelji‘ na presudu koja ide u korist istospolnih posvojitelja: Ne postoji pravo na usvajanje djeteta, postoji samo djetetovo pravo na ljubav

7. svibnja 2021. - 15:08
Na fotografiji: Mladen Kožić i Ivo Šegota  Žejko Puhovski/Cropix

Odluka zagrebačkoga Upravnog suda u slučaju "Kožić i Šegota", zasad nepravomoćna, da istospolnost nekoga životnog partnerstva ne smije biti zapreka eventualnom odobravanju tim partnerima da usvoje dijete, izazvala je odmah pozitivne reakcije pristaša takvih "duginih obitelji“, ali jamačno neće trebati dugo čekati na drukčije reakcije s drugih strana.

Naime, Ivi Šegoti i Mladenu Kožiću je 2016. godine odbijen zahtjev da postanu posvojitelji. Razlog? Jer su u istospolnome životnom partnerstvu. Tužili su Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Eto, na prvostupanjsku presudu trebalo je čekati četiri i pô godine.

Doduše, lani je presudom Ustavnog suda utvrđeno da životni partneri mogu pristupiti i procjeni za udomiteljstvo, pa su zatim Kožić i Šegota uspjeli dobiti status udomitelja, o čemu se u Hrvatskoj pisalo i govorilo.

Sada je predsjednik udruge "Dugine obitelji" Daniel Martinović, kako javlja Hina, na konferenciji za novinare u srijedu izjavio da je Upravni sud u Zagrebu u "slučaju Kožić i Šegota" donio povijesnu presudu "da oni ne smiju biti diskriminirani u postupku procjene za posvojenje zbog toga što su sklopili životno partnerstvo”, te da ta presuda svim životnim partnerima u Hrvatskoj otvara vrata mogućnosti posvojenja.​

Pravo na ljubav

"Odluka znači da svi životni partneri, svi gay i lezbijski partneri, mogu bez straha pristupiti procjeni za posvojenje da se vidi jesu li podobni posvojitelji ili ne", istaknuo je Martinović.

"Ustav je tu jasan – bez obzira na to trebamo li platiti porez, tražimo li posao, ili ako želimo postati udomitelji ili posvojitelji, to što smo gay, lezbijke, biseksualne osobe ili heteroseksualni ne bi trebalo biti bitno. Podobnost za posvajanje treba procijeniti struka, a ne politika", naglasio je Martinović.

On je rekao također: "Još uvijek nam je teško povjerovati da smo doživjeli ovakav rasplet situacije; očekivali smo dugačku pravnu odiseju i odlazak na Europski sud za ljudska prava. No Upravni sud u Zagrebu postupio je ispravno, poštujući Ustav Republike Hrvatske, međunarodne konvencije i naše zakone, i presudio u korist naših članova Mladena Kožića i Ive Šegote. Jako smo sretni zbog ove presude, ne samo zbog Mladena i Ive, nego zbog svih drugih parova koji razmišljaju o posvajanju i koji na taj način žele proširiti svoju obitelj", prenosi N1.

Jedno mora biti jasno: ni jedna odrasla osoba, ni u paru ni sama, nema pravo na usvajanje djeteta. To pravo nije automatski sadržanu u pravu na obitelj.

Naprotiv, dijete ima pravo biti usvojeno i tako na drugoj strani steći roditeljsku skrb i ljubav koju je izgubilo na jednoj strani.

Odrasla osoba ima samo pravo biti uzeta u obzir za procjenu je li prikladna da usvoji dijete – a pri procjeni prikladnosti ne smije biti razlikovana po boji kože, spolnim oznakama, vjeri i sličnim svojstvima, jer ljudi pred zakonom moraju biti ravnopravni, utoliko prije u tako osjetljivoj materiji kao što je usvajanje i odgoj maloga ljudskog bića, osobe u krhkoj fazi razvitka.

Roditelju – bilo biološkome, bilo adoptivnome – nije dovoljna ljubav da bi održao ili stekao roditeljska prava. Roditelj mora biti kadar dijete odgajati, poukom i primjerom, da izraste u poštenog i samodostatnoga građanina. Socijalne službe postoje i zato da bi nadzirale koji roditelj te sposobnosti ima ili nema.

Naime, na prvome mjestu je dijete i njegova dobrobit (u sebičnu društvu se umjesto dobrobiti navodi interes djeteta). Sve ostalo se tome podvrgava i iz toga bi morale proizlaziti i odluke socijalnih službi, koje u tu svrhu moraju biti ekipirane kvalificiranim ljudstvom i instrumentima, kao što bolno upozorava tragedija djevojčice Nikoll.

Međunarodna konvencija o pravima djeteta, usvojena u studenome 1989., utvrđuje četiri grupe prava, ovim redom: načelo nediskriminiranja (što se ne odnosi na roditelje, biološke ili adoptivne, nego na djecu bez obzira na boju, "rasu", spol, jezik, religiju, te na svjetonazor djeteta, a i roditelja), primarnost interesa djeteta, djetetovo pravo na život, uzimanje u obzir djetetova mišljenja. Time se zapravo priznaje da je dijete osoba, s posebnim pravima, koja (još) ne proistječu iz dužnosti.

Tu su konvenciju dosad potpisale 194 zemlje (nisu ipak Sjedinjene Američke Države).

Primarni interes

Zapravo, ta su prava – a poglavito primaran interes djeteta – u bazi presude Europskog suda o ljudskim pravima (ESLJP) iz veljače 2013., kojim je usvojen priziv Austrijanke spriječene u svojoj zemlji da adoptira kao suroditelj biološko dijete svoje družice. ESLJP je – pod pretpostavkom da je za razvitak djeteta bolje imati dvoje roditelja s jednakim pravima i odgovornostima – presudio da spol i spolna orijentacija osobe ne smije biti prepreka, podjednako kao ni bilo koje svojstvo na temelju kojeg osoba može biti diskriminirana. Također je potvrdio da je osporena odluka austrijskog suda bila povreda prava na poštivanje obiteljskog života. Isti sud je još ranije, u siječnju 2008., usvojio priziv homoseksualno orijentirane Francuskinje, kojoj je sud u njezinoj zemlji osporio pravo da samostalno usvoji dijete, zajamčeno samačkim roditeljima heteroseksualne orijentacije. ESLJP nije ulazio u to smije li usvajanje biti dopušteno i samcu ili samo paru, nego je zaključio da ondje gdje država to pravo daje samcu, on ne smije biti diskriminiran na temelju svoje spolne orijentacije.

Iako se presuda Upravnog suda – na koju Ministarstvo još može uložiti priziv – temelji na hrvatskom pravu i međunarodnim normama, ne znači da će biti svugdje prihvaćena.

Katolička crkva, na primjer, čvrsto zastupa gledište da djecu smiju usvajati samo heteroseksualni bračni parovi. Prije osam godina, kada je u Italiji Vrhovni kasacijski sud presudio da dijete iz braka raspaloga uslijed očeva nasilja treba biti dodijeljeno majci koja je zasnovala novu homoseksualnu obitelj, protimba je delegirana stručnoj katoličkoj strani.

Rosa Rosnati, profesorica psihologije usvajanja i udomljavanja na milanskome Katoličkom sveučilištu, podržala je presudu, ali kao iznimku. Naime, ona je bila spremna kao legitimnu prihvatiti prosudbu kasacijskih sudaca da majčina lezbijska veza neće poremetiti već konsolidiran afektivni odnos te majke i tog sina, ali se suprotstavila mogućnosti da to bude uvod u usvajanje djece za homoseksualne parove.

"Djeca određena za usvajanje često su napuštena, označena nebrigom za njih, godinama provedenima u prihvatilištu; nerijetko su pretrpjela maltretiranje i spolno nasilje. […] Potrebno je da uživaju u društvu oca i majke jer to omogućuje djetetu da u živo shvati što znači biti muškarac i žena te da, pošavši od toga, izgradi svoj solidan muški ili ženski identitet", naglasila je Rosnati. Ona smatra da to ne mogu dva roditelja istog spola.

Tako Katolička crkva nalazi znanstveni temelj svom protivljenju obiteljima zasnovanima na homoseksualnim parovima, izbjegavajući gurati u prvi plan doktrinarna gledišta, koja obično zvuče suho dogmatski.

Istraživanja ipak, kako je svojedobno objavio i katolički tjednik Famiglia Cristiana, govore da odrastanje u homoseksualnoj obitelji ne utječe ni na rodno opredjeljenje ni na ukupan psihički razvitak usvojena djeteta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. lipanj 2021 14:23