Velebit, strateški iznimno važna planina u Domovinskom ratu, od ljeta 1992. godine postala je dom skupnim snagama specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. To znači da su položaje na Velebitu držali specijalci iz svih krajeva Hrvatske. Zadaća je bila učvrstiti crtu obrane, ali i stvoriti povoljne uvjete za oslobađanje okupiranih dijelova na tom području, što se ostvarilo kroz operaciju „Maslenica“. Pripadnik specijalne jedinice BATT Renato Čevra naglašava:
„Zauzimanjem Velebita sačuvali smo Dalmaciju. Ono što je Hrvatska vojska oslobodila tijekom ‘Maslenice‘ u Ravnim kotarima, da mi nismo oslobodili dio na Velebitu, ne bi ništa vrijedilo. S Velebita se može tući Šibenik, on je bio najdominantnija točka na tom bojištu.“
Nakon operacije „Maslenica“ prva crta na Velebitu se ustabilila.
„Neprijateljske diverzantske grupe pokušavale su u par navrata razbiti tu crtu, ali bez nekog pretjeranog učinka. Takvih akcija imali su više sa strane Like nego sa strane Dalmacije. Tu je obrana vrlo dobro funkcionirala, a najveći neprijatelji u toj priči bili su nam bura i led. Ipak, dok su takvi uvjeti, ni neprijatelj ti ne može prići. Mi bismo u tim okolnostima na punktove koji su udaljeni pola sata hoda od baze išli po pola dana.
Dolaskom ljeta, obučeni diverzant mogao je četiri dana boraviti oko naše baze, a da ga se ne primijeti“, govori prekaljeni specijalac Čevra, kojeg života na Velebitu nije stajao nikakav obučeni diverzant, već umalo udar groma 12. srpnja 1993. godine.
„Bili smo nas petorica specijalaca iz splitske jedinice na položaju Veliko bilo blizu Svetog brda, odnosno Dušica. Noć je bila vedra, a svaka dva sata izmjenjivali smo se na straži. Oko 6 sati počela je padati kiša, koja se onda pretvorila u nevrijeme. Nešto iza 8 pogodio nas je grom. U prvi mah pomislio sam da nas je neprijatelj pogodio minobacačkom granatom, no onda sam uočio iskre koje su frcale iz poljskog telefona koji se nalazio iznad moje glave. To je frcalo kao iz aparata za varenje. Kolega do mene mislio je da je diverzija i da je netko bacio ručnu bombu. Primio je odmah mitraljez, na što sam mu rekao da se radi o gromu i neka odmah spusti mitraljez.“
U to vrijeme na straži je bio 22-godišnji specijalac Hrvoje Čovo. U normalnim okolnostima naložio bi vatru, pripremio čaj, osušio robu te probudio kolege da doručkuju… No kada je počelo nevrijeme, krenuo je u sklonište. Udar groma zatekao ga je na samom ulazu i na mjestu ubio. Četvorica njegovih kolega također su bila pogođena, no preživjeli su.
„Do mene je ležao Rafael Ćurković pa Ante Kunac i zatim Marijo Radan. Meni je udar ušao na glavu, a izišao na lakat. Kasnije je to na glavi izgledalo kao ubod igle, a na laktu je bio maleni križić. Osjećaj je bio kao kada u crtićima vidite da nekom idu pričice oko glave, e tako je meni tada bilo. Kada sam se pribrao, došao sam do nesretnog Čove i pokušao ga reanimirati, nažalost, bez uspjeha. Došla je brzo i liječnička ekipa na čelu s Markom Jukićem, dali su mu adrenalin u srce, no spasa mu nije bilo. Što se mene tiče, posljedice tada nisu bile strašne, ali danas ih osjećam kada dolazi do promjene vremena. Kada sam poslije bio na komisiji za invaliditet, liječnik mi je rekao: Sinko, kroz tebe je prošlo struje više nego kroz dalekovod. Tako da ispada da smo imali puno sreće što nismo svi stradali.“
Puno sreće, osim Čevre, imali su i sisački specijalci, pripadnici jedinice „Osa“, koji su također tog dana preživjeli udar groma. U izvješću zapovjednika jedinice Srećka Telara stoji:
„Dana 12. 7. 1993. godine u jutarnjim satima od udara groma poginuo je jedan djelatnik Specijalne jedinice policije Split, a u popodnevnim satima ista stvar se ponovila i kod djelatnika Specijalne jedinice policije Sisak, samo što je ovaj put u pitanju šest ljudi i rezultat je bio puno sretniji, jer su svi ostali živi. Ustvari, grom je udario u telefonsku žicu između Vršina i Golića te je izbio na obje pozicije kod telefona. Mislim da bi svu žicu na telefonskim linijama između pozicija trebalo izdići iznad zemlje, gdje god je to moguće, a poljske telefone trebalo bi staviti izvan skloništa gdje borave ljudi, također izdignute od zemlje, kako bi se spriječilo direktno prenošenje strujnog udara u zemlju.“
Sjećanje na Hrvoja Čovu kod njegovih suboraca nikada nije izblijedjelo. Renato Čevra prisjeća ga se biranim riječima.
„Bio je sportaš, visok 190 centimetara i težak oko 110 kilograma. Odličan dečko i dobar kolega. Volio se šaliti. Gromada od čovjeka u svakom smislu. Bio je s nama od kraja 1991. godine i spremno je izvršavao svaki zadatak sve do kraja života.“
Medicinska sestra Duška Trgo, dragovoljka Domovinskog rata, koja je sa specijalcima na Velebitu proživljavala i dobro i zlo, zauvijek će pamtiti Hrvoja i njegovu pronicavost. Naime, Hrvoje Čovo samo nekoliko dana prije pogibije na neobičan način nagovijestio je svoju pogibiju, čega se prisjetila sestra Duška idućim riječima:
„Vrijeme i teren u kojem jedina opasnost nisu granate, mine i metak, već umireš od sile prirode, to je Velebit. Položaji na Velebitu, visina, puno oružja i drugih stvari koje privlače ili stvaraju elektricitet privlačile su i gromove, što je bilo kobno za Hrvoja Čovu. Da li svatko od nas predosjeća vlastitu smrt? Možda i da! Samo par dana prije na položaju, tj. mjestu pogibije Šime i ja fotografirali smo Hrvoja, ali on se nekako čudno osjećao, što je i rekao... ‘Ja tu fotografiju neću dobit?!‘ Ja sam tvrdila da nema razloga da je ne dobije jer ja baš svakom pošaljem fotografije pa zašto je on ne bi dobio. Nažalost, Hrvoje je bio u pravu, nije doživio fotografiju."