Slabo su se javljali ćudoredni građani kada su u raznim karnevalskim povorkama po cijeloj Dalmaciji i Hrvatskoj posljednjih godina kao krnje spaljivane brojne stvarne, žive, osobe. Pa je tako, recimo, 2010. godine bivši premijer Ivo Sanader spaljen na nekoliko lokacija: od Kaštela preko Imotskog do Sinja, gorio je ‘ćaća‘, a nitko se tada nije pitao kako se osjeća njegova obitelj ili kćer u skromnom stančiću u New Yorku...
Čisto kao podsjetnik, duhovitost i poruku krnje koji gori nije tih godina i tih prigoda propitkivao ama baš nitko, a na lomači su u prah i pepeo nestajali Božo Petrov, Jadranka Kosor, Darko Milinović, Tomislav Horvatinčić, Slavko Linić, talijanski ‘poduzetnici‘ Ladini, Vladimir Šeks, Ivica Račan, Slavko Letica,... Vrlo je zabavno bilo svima kada je u Puli vatra progutala Davora Šukera kao krnju, nitko se nije tada zapitao je li mu neugodno. Jer je spaljen, ne zbog nekih drugih stvari vezanih uz HNS.
Ne moramo čak niti toliko ići u prošlost, niti toliko daleko, prošle godine u Kaštel Starom na pokladni utorak su zapaljeni AP i ZM. Davno je vatra koja je progutala likove premijera i predsjednika ugasla, a da se nitko nije zabrinuo za osjećajčiće tog dvojca.
Nije se tada postavila teza kako se ‘živi ljudi ne spaljuju, kako to nije u duhu običaja hrvatskog naroda‘, kako je to ‘voodoo‘ (iako, ako ćemo detaljizirati, i taj voodoo ima korijene u katoličanstvu) apsolutno neprimjeren našem mirnom življu. Za razliku, je li, od našeg krnjevala koji ima znanstvene temelje, nije čara-bara.
Nitko tada nije ustao u obranu tih živih ljudi. Nekidan je u Kaštelima gorio Aleksandar Vučić (namjerno ne pišemo kako su u pitanju likovi koji neodoljivo podsjećaju na te osobe), što uz neke primjere iz prošlosti (Milorad Pupovac, također političar recimo) nije naišlo na odobravanje mnogih. Dapače, nastao je i svojevrsni međunarodni skandal. Uz već navedene argumente kako je baš neukusno spaljivati žive osobe, dodatak svemu je definitivan zaključak kako kod procesija i čitanja šentenci živima doista nema niti unce humora, zabave, poznatog dalmatinskog vica i zaje....... Opet ćemo naglasiti, naš dojam je kako se taj stav voli koristiti samo u određenim slučajevima.
Tri su dakle ključna argumenta protivnika takvog humorističnog izričaja organizatora poklada diljem Lijepe naše. Prvi, da je dakle u pitanju mračni, zločesti voodoo koji ne pripada našoj tradiciji, makar se već toliko godina uz plavi Jadran spaljuju likovi živih ljudi da je to postalo prilično tradicionalno... A da ne govorimo da je odmak od tradicije uglavnom dobrodošao, ako je po volji živih ljudi koji tu neku tradicionalnu manifestaciju organiziraju.
Drugo, krnje bi zapravo trebao predstavljati sve probleme i nevolje iz prošlosti pa se njegovim spaljivanjem rješavamo tih gadarija. A kakve probleme mogu recimo predstavljati novinari koji su se također nalazili na meti pojedinih karnevalskih udruga? Paaa, logično je zaključiti da mogu, samo se treba staviti na mjesto lokalnih šerifa – pišući o korupciji, nepotizmu, malverzacijama bilo kakve vrste u njihovim sredinama ili izvrgavajući ruglu određene pojave, zapravo se diraju u skupinu ljudi kojima je upravo zbog toga jako dobro i koji prosperiraju na tome. Pustimo sad opći napredak, odnosno štetu za cjelokupnu zajednicu. Pa je onda i logično da se ta grupa ljudi nađe ugrožena i logično da smatraju kako će spaljivanjem krnje-novinara nestati njihovi problemi... A to je uostalom i poanta cijelog rituala.
Treći je argument nedostatak humora u postupku spaljivanja likova živih osoba, ali i drugih likova ili pojmova predodređenih za plamen u karnevalskoj povorci. Nije lijepo, dapače skandalozno je spaljivati knjigu s duginim bojama ili gej par koji drži bebu, Nenada Stazića, što su pred koju godinu napravili organizatori Bakovih svečanosti, 150 godina duge tradicije ‘mačkaravanja‘ u Imotskom. Toliko je taj slučaj bio skandalozan da se uključio DORH, onaj prije Turudića, institucija kojoj je propao slučaj protiv Todorića, pa su i optužili organizatora kojem se danas, zbog krnjevala, sudi za kazneno djelo govora mržnje.
Taj posljednji argument uvažavamo. Manjak vrckavosti naime. Ali, postoji sitni organizacijski problem – što je jednom duhovito s prijelazom u sarkazam, drugom je samo ironično, a trećem je uvredljivo. Dobro, zato valjda postoji – krnjeval?! Da se može reći praktički sve pod okriljem maškara, da se sve ludorije izvedu na svjetlo dana bez posljedica, bez da se prijatelji posvađaju, braća zakrve? Ako se to ne može, onda u redu, onda se vratimo tradiciji i zapalimo slamu i Bog te veselija, svatko nek‘ ode svojim putem...
Ali ne! Imamo rješenje! Pozivamo ovim putem tužiteljstvo da prati sve krnjevale i sve stand-up komičare i sve druge oblike zabava, dapače da se oformi posebni odred, nešto poput USKOK-a, samo za duhovitost. Policija za humor! Tako da službenici PZH-a mogu samostalno procjenjivati što je zabavno, što nije, gdje se prelazi granica dobrog ukusa – pustimo sad krnjevale, narativ je daleko ozbiljniji – kada recimo komičari u svojim nastupima vrijeđaju Bračane, crnce, homoseksualce, roditelje, invalide,...
Budimo još ambiciozniji, potrebno je osnovati nekakav Interpol za humor, pa kada Englezi krenu sa svojim britkim dosjetkama u kojima ne štede apsolutno nikoga, ili kada Amerikanci krenu sa satirom oko Židova (a poznato je da šale o Židovima mogu pričati samo – Židovi, nešto slično kao zubari...), tu će tek biti kaznenih prijava i sablažnjavanja!
Pustimo sad budući ustroj Policije za humor i posvetimo se nakratko ozbiljnim stvarima. Sve je to dobro dok se ne krene u stvarni obračun s Bračanima, ‘malim škurima‘, homoseksualcima, starcima i invalidima. A tada treba biti brz i odlučan, tada nema mjesta procjenama i osobnim dojmovima – nasilje, ono stvarno, treba zaustaviti odmah i svugdje, a krivce procesuirati i kazniti.
Kod takvih stvari se treba dizati glas, a karnevalske povorke i spaljivanje krnje s likom neke osobe, bilo koje osobe, nisu ta situacija.
