Za razliku od ranijih početaka velikih palestinsko-izraelskih sukoba 1948. i 1973. (sukob 2006. ipak je bio nižeg intenziteta), Hamasov podmukli napad na Izrael (najveći na izraelskom teritoriju nakon 1948.) koji je počeo u subotu 7. listopada, u prvom tjednu nije ostavio predubok trag na svjetskim tržištima.
Vodeći svjetski burzovni indeksi našli su se na sličnim razinama krajem tjedna kao i u petak 6. listopada prije napada. Ipak, cijena nafte (slika prikazuje cijenu terminskih ugovora za barel Brenta) prvo je stala s padom na oko 85 dolara za barel, da bi se u preostalomu dijelu prošlog tjedna odbila na razinu preko 91 dolara (circa + 7%). Ta razina je još uvijek niža od nedavnih cijena krajem rujna, da i ne spominjemo cijene koje su težile prema 120 dolara za barel u prva tri mjeseca nakon početka ruskog napada na Ukrajinu u veljači 2022, piše Ekonomski lab.
Hoće li se svijet zbog novog rata suočiti s novim šokom cijena energenata?
Iskustvo u mjesecima prije i poslije ruskog napada na Ukrajinu govori o tome da se ništa ne događa preko noći. Rast cijena energenata tada je bio višemjesečni proces koji je počeo zbog eskalacije napetosti na granici Rusije i Ukrajine između jeseni 2021. (kada još gotovo nitko osim američkih obavještajnih službi nije vjerovao da će Rusija napasti) i veljače 2022. Tek u dužem vremenskom rasponu do svibnja 2022. cijene sirove nafte su gotovo udvostručene.
Međutim, tada se sve odvijalo u kontekstu post-covid oporavka koji je i prije i poslije eskalacije sukoba na istoku Europe stvarao veliki rast potražnje za energentima u cijelome svijetu i gurao cijene prema gore.
S obzirom na složenu interakciju geopolitičkih i ratnih čimbenika (šokovi ponude) s jedne strane, i fundamentalnih ekonomskih čimbenika (globalna potražnja) s druge strane, ovoga je puta predviđati teže. Fundamentalni ekonomski čimbenici (svjetska potražnja za energentima) djeluju sa suprotnim predznakom u odnosu na kraj 2021. i početak 2022.: aktualno slabljenje potražnje utječe na pad cijena.
To se dalo naslutiti u promjenama cijena nafte od kraja rujna do Hamasova napada na Izrael. Prvo su američke naftne zalihe zabilježile iznenađujuće povećanje. Potom je u pogledu gospodarskih prognoza uvijek mediokritetski nastrojeni MMF u World Economic Outlooku objavljenom prošlog tjedna iskazao očekivanje daljnjeg usporavanja globalnog gospodarstva u idućoj godini, i to bez negativnih učinaka nekog novog šoka cijena energenata, koji će, ako se dogodi, dodatno usporiti gospodarski rast i ukupnu potražnju u svijetu.
Usporavanje rasta razvijenih zemalja s 1,5 ove na 1,4% iduće godine nalazi se pod utjecajem očekivanog usporavanja u SAD-u s 2,1 na 1,5%, dok bi EU, nekim čudom, prema MMF-u trebala izbjeći recesiju i zabilježiti malo veći rast od minijaturnog povećanja BDP-a ove godine (iza kojeg se krije recesija u Njemačkoj i srednjoj Europi). Čak i MMF-ove "ne talasaj" prognoze upućuju na daljnje slabljenje globalne potražnje jer se, uza sve spomenuto, i u Kini, Brazilu i Meksiku očekuje usporavanje rasta 2024. u odnosu na ovu godinu:
Stoga će do novog naftnog šoka ovoga puta doći teže i samo pod utjecajem eventualnih restrikcija na strani ponude.
Nafta, politika, rat
Rast cijena sirove nafte prošlog je tjedna potaknut tek indirektnom posljedicom rata nakon što su SAD objavile širenje sankcija protiv Rusije na još dvije globalne kompanije koje su kršile sankcijske cjenovne limite za rusku naftu. Ovaj američki potez bio je posredno iznuđen ratom na Bliskom Istoku kako Putin ne bi pomislio da bi mogao nešto ušićariti na ukrajinskom i širem terenu dok je Washington preusmjerio pažnju s rusko-ukrajinskog rata na novi rat na istoku Mediterana. A snažna reakcija cijene posljedica je činjenice da je Rusija prije sankcija bila najveći svjetski izvoznik nafte s udjelom od oko 15% u ukupnom svjetskom izvozu (više nego Saudijska Arabija) te je nastavila imati jednu od ključnih uloga i pod režimom sankcija.
Međunarodna agencija za energiju (eng. International Energy Agency, IEA) stoga je bila u pravu kada je u petak izdala priopćenje o tome da još nismo vidjeli izravan učinak novog rata na cijene energenata. To će tek zavisiti o razvoju političkih odnosa u najkompliciranijem svjetskom četverokutu SAD – Iran – Saudijska Arabija – Izrael.
Kao što je dobro poznato, Bidenova administracija je do pred deset dana ulagala ogromne napore u razvoj odnosa sa Saudijskom Arabijom. Ta država je vraćena iz statusa države-izopćenika u status potencijalnog partnera ne bi li se približilo ovu ključnu arapsku zemlju i Izrael. Pri tome je američka diplomacija nastojala kontrolirati disrupciju sa strane održavajući odnos s Iranom u režimu toplo-hladno (a ne samo hladno, nakon što je Rusija napala Ukrajinu, kako bi se spriječilo tješnje interesno približavanje Moskve i Teherana). Hamasov napad je, ne slučajno, uslijedio nakon što je postalo izvjesno da su se Izrael i Saudijci približili. Na Bliskom istoku je previše aktera kojima ta vrsta približavanja nije u interesu.
Stoga, dok čekamo početak vjerojatnog izraelskog ulaza u sjeverni dio Pojasa Gaze s ciljem uništenja Hamasove infrastrukture, daljnji razvoj ratnih događaja ostaje nepredvidiv. Ipak, jasno je da bi se trajni šok cijena energenata koji bi bio usporediv sa 70-im godinama prošlog stoljeća, ili barem sa šokom 2021./22., sada mogao dogoditi samo ako Iran oteža ili onemogući prolaz Hormuškim tjesnacom koji spaja Zaljev i Arapsko more odnosno Indijski ocean.
Tim putem prolazi 20-30% svjetske ponude nafte budući da su saudijski kapaciteti – kao što mapa pokazuje – koncentrirani na zapadnoj strani Zaljeva. Tu su i irački, kuvajtski, katarski i UAR-ski izlazi na more. Dodamo li tome ruski udjel u svjetskoj ponudi energenata, dolazimo do zastrašujućeg rezultata da je oko 40% svjetske ponude nafte u ovom trenutku neposredno ugroženo geopolitičkim tenzijama i ratnim zbivanjima (SAD i Kanada same mogu osigurati samo oko 20% ponude na svjetskom tržištu).
Paralele s Jomkipurskim ratom 1973. i naftnim šokom su neizbježne već i zbog činjenice da je Hamas podmuklim napadom zapravo obilježio pedesetu godišnjicu početka toga rata. 6. listopada 1973. Egipat i Sirija su združenim snagama napali Izrael, a arapski svijet je bio jedinstven u ograničavanju svjetske ponude nafte radi ucjenjivanja Zapada.
Danas su podjele unutar arapskoga svijeta i generalno i u pogledu odnosa s Izraelom puno veće nego pred pola stoljeća i teže je zamisliti što bi Iran u kontekstu aktualnog sukoba izraelaca i palestinaca moglo natjerati na krajnje poteze koji bi uključili blokadu ili otežavanje prolaza. Kakogod bilo, vjerojatnost prelijevanja krize u ovakvim vremenima uvijek raste jer teokratski režimi imaju političku logiku koja iz naše perspektive nije uvijek racionalna. Hormuzom su i u puno mirnijim okolnostima na ljeto 2019. već letjeli dronovi te su od strane Iranaca privođeni britanski brodovi.
Naravno, i intenzitet i vrsta izraelskog odgovora igrat će ulogu u tome hoće li arapski svijet ostati podijeljen u pogledu budućih odnosa s Izraelom. Zbog toga će američki pritisak na Netanyahua rasti s ciljem da izraelski odgovor bude efikasan, ciljan, razmjeran, i što je moguće više ograničen u pogledu stradanja palestinskih civila. Naime, jasno je da bi svaki nerazmjeran odgovor u cijelome svijetu bio protumačen kao izraelska verzija "konačnog rješenja" palestinskog pitanja. To bi homogeniziralo islamski svijet bez obzira na duboke etničke i političke razlike, ojačalo anti-semitizam u cijelom svijetu i umanjilo američku moć utjecanja na arapski svijet, ali i na raspoloženje vlastitih građana, s nesagledivim posljedicama po sada već relativan svjetski mir, ponudu energenata i svjetsko gospodarstvo.
Iako se krajnja rješenja zasad ne čine izgledna, a globalna potražnja više ne gura cijene energenata prema gore (i europska skladišta plina su puna, a ulazak u jesen je opet donio neobično toplo vrijeme), stvari su se ipak dovoljno otele kontroli da treba računati s nepredviđenim šokovima. Konkretno, to bi značilo da je u sljedeća 2-4 mjeseca moguć novi šok cijena energenata koji će zahtijevati intervencije s ciljem saniranja posljedica. A to nas vraća na domaći teren:
Kakvi su nam izgledi za sanaciju posljedica eventulnog novog troškovno-inflacijskog šoka?
U tom pogledu ima jedna dobra, i jedna loša vijest. Prvo loša.
Kada je iz meni (ekonomski) nejasnih razloga u rujnu buknuo novi val inflacijske histerije koji je provocirao nove fiskalne intervencije (iako je svakome s malo analitičkog talenta i informacija bilo jasno da trend smirivanja inflacije nije suštinski poremećen), vlada je izbacila novi program saniranja učinaka inflacije na životni standard građana težak 464 milijuna eura (oko 0,6% BDP-a). Transferi ugroženim društvenim skupinama od kojih se najveći dio odnosio na umirovljenike unatoč povijesno ionako najvećem usklađivanju mirovina za drugu polovinu 2023. (+8,4%) zahtijevali su novi rebalans proračuna za 2023. Vlada je prihvatila prijedlog rebalansa prošlog tjedna. Rashodi središnjeg državnog proračuna uvećani su za velikih 1,24 milijarde eura (1,7% BDP-a). Možda je bilo mudrije sačuvati tu fiskalnu municiju za nadolezeće tjedne i mjesece kada će nove intervencije (možda) zaista biti nužne.
Dobra vijest: hrvatski fiskalni kapacitet je snažno povećan
Međutim, povećani izdaci ne zahtijevaju značajnije povećanje fiskalnog deficita i javnog duga jer su prihodi od poreza rebalansom uvećani za 1,2 milijarde eura. Državna blagajna se tako dobro punila ove godine – najvećim dijelom zbog inflacije – da Vlada i nakon velikog povećanja rashoda može očekivati bolji fiskalni rezultat od ranije planiranog proračuna:
ranije je očekivan deficit konsolidirane opće države od 0,7% BDP-a, a sada je očekivanje smanjeno na 0,3%;
ranije očekivani omjer javnog duga i BDP-a od 62,6% BDP-a krajem ove godine, sada je smanjen na 60,7%.
To znači da je fiskalni kapacitet Hrvatske – sposobnost da se fiskalnom intervencijom odgovori na buduće vanjske šokove i socio-ekonomske izazove – znatno uvećan. Naš gospodarski i fiskalni okvir sada, za razliku od ranijih godina, prašta manje pogreške. To se prije svega može zahvaliti seriji ulazaka u razne vrste međunarodnih integracija, od NATO preko EU do Schengena i europodručja.
Svaki od tih koraka povećavao je našu sigurnost, ali i gospodarske izglede i fiskalni kapacitet. U pogledu potonjeg, ključnu ulogu imaju sredstva iz EU fondova. No ne smijemo zaboraviti i ulogu koju ima članstvo u europodručju djelujući kroz smanjenje financijske nestabilnosti i ranjivosti.
Najnoviji događaji na tržištu obveznica svjedoče u prilog tome. Povratak "obvezničkih osvetnika" (eng. bond vigilantes), koji se u proteklim tjednima i mjesecima obilježenima različitim nestabilnostima najviše vidio u kretanju talijanskih obvezničkih prinosa, zaobišao je Hrvatsku. Hrvatska uz Sloveniju bilježi najmanji rast prinosa u protekla tri i po mjeseca. Na slici je vidljiva puno manja osjetljivost hrvatskog nego talijanskog i španjolskog prinosa. Štoviše, španjolski prinos se ubrzano približava hrvatskom odozdo.
Dakle, raste broj zemalja članica EU s kojima se u pogledu temeljnih kamatnih stopa više nije relevantno uspoređivati (cijeli istok i jug EU) jer smo ili bolji, ili smo "tu negdje". Relevantan novi cilj za Hrvatsku u fiskalnom i financijskom smislu postaje dostizanje država poput Slovenije, pa zašto ne, u srednjem roku, i Francuske i Belgije. Distanca prema tim državama pala je unutar jednog postotnog boda kao što vidimo na sljedećoj slici:
Donedavno je tako nešto bilo nezamislivo. Mentalno smo još uvijek navikli na prošlo svršeno vrijeme u kojem smo bili na vjetrometini – ranjivi, bez dobrih financijskih instrumenata, visokozaduženi, uplašeni pred svakom globalnom krizom, sretni kada bismo imali obvezničke prinose kao Mađari dok su nam Talijani bili nedostižni. Iz iskustva smo znali da će nas krize pogoditi razmjerno jače nego druge.
No sada smo u unutarnjem krugu; neusporedivo stabilniji, opasani brojnim fiskalnim i financijskim osiguračima. Svi to prepoznaju: i kupci obveznica, i rejting agencije (S&P i Fitch) koje su nam uz BBB+ rejting pridodale pozitivne izglede za skori ulazak u razred A-, ekskluzivni klub od 43 države s nekim oblikom A rejtinga. No, da bismo unutar toga kruga i dalje napredovali, moramo biti još bolji i spremniji na korekciju vlastitih pogrešaka. Vanjskih šokova i recesija se dakle ne treba bojati jer sada imamo dovoljno kapaciteta da s njima izađemo na kraj bez trajnog gubitka kapaciteta za rast i očuvanje društvene kohezije. Najviše se trebamo bojati sebe samih – ne toliko pogrešaka kojih će uvijek biti, koliko ograničenih kapaciteta da ih spoznamo i na vrijeme ispravimo.