Zoran Milanović je iznenadio protivnike, što je često odlučujući faktor u političkom ratu i pola puta do pobjede. Verbalni Mad Zox konačno brani svoju borbenu reputaciju i u praksi, a ne samo na jeziku. Dvoboj je oglasio posve flegmatično i neočekivano, u kulerskoj maniri western-klasika poput Garyja Coopera. Još sinoć je hvalio sardine u maslinovom ulju u Salima na Dugom otoku, a već danas je predsjednik na odlasku i povratnički premijer u wannabe dolasku.
U HDZ-u su na sve, razumljivo, masovno ostali spuštenih vilica, jer ovakav iznenadni manevar opkoljavanja nisu ni u snu sanjali. Već se iz tih kuhinja panično puštaju propagandne magle koje svjedoče o zatečenosti i panici uslijed potrebe mijenjanja kompletne izborne strategije. I raspisivanjem datuma izbora za samo mjesec dana nepredvidljivi Zox natjerao je HDZ-ovu družinu u trk i histeriju: rokovi su takvi da se praktično ne može učiniti ništa, sve kad bi i znali što.
Objektivno, međutim, Milanović svojom izbornom akcijom ništa ne riskira i to je najveća mana njegova političkog rašomona. Da je dao bezuvjetnu ostavku na predsjedničku dužnost i izišao iz prostora političke komocije (ostalo mu je ionako manje od godinu dana do kraja mandata) imao bi kudikamo veći moralni i izborni kredit u širim masama. Narod voli ljude koji u ime općega napretka napuštaju zonu sigurnosti i komfora, i to nije slučaj samo kad su Hrvati u pitanju. Takvim potezima efektno se razbija stereotip o cjeloživotnom političkom uhljebništvu na državnoj sisi, o gojencima iz društvenih elita kojima su karijere do tančina isprogramirane i zacrtane za cijeli život. U ogledu s Andrejem Plenkovićem koji je svojevrsni maneken takve vrste državnog birokratizma to bi bio Milanovićev snažan adut.
Izborni megdan uz krikove paunova
On je, međutim, odlučio voditi izborni megdan uz krikove paunova i iz udobnosti vile Zagorje. Dat će ostavku tek ako SDP-ova izborna lista prikupi dovoljno glasova za sastav vlade. Valjda će u tom slučaju onda pozvati na konzultacije samoga sebe kao mandatara? Te u razgovoru s ogledalom procijeniti ima li dovoljno čvrstih argumenata za sastav parlamentarne većine.
Šteta je što je Zoran Milanović na pragu svoje 60. ostao politički ziheraš, ali takva je, valjda, bila čitava ta diplomatska generacija na Zrinjevcu. Da su voljeli hrabro jurišati, dali bi sebi oduška već u tim vremenima. U slučaju da je odlučio skinuti lentu i u maniri Boga iz mašine istrčati viteški na izbornu ledinu, nesumnjivo bi isprovocirao puno jaču političku energiju u širokim građanskim slojevima jer bi takva gesta sugerirala samožrtvovanje i poziv na akciju.
Time bi se mogla otvoriti veća pukotina u zadanome političkom svemiru i naglo podići golem vjetar koji bi možda otpuhao i do jučer naizgled postojane hrastove šume. Kad bi se tome pridodala i Milanovićeva opaka jezičina kojom bi u idućih mjesec dana puno agilnije i nesputan zadnjim predsjedničkim obzirima mogao vitlati po HDZ-ovim debelim džepovima i obrazima, u malo vremena moglo bi se desiti uistinu svašta. No, preveliko sebeljublje oduvijek je eliminator herojstva među političarima.
Vrijedi spomenuti kako je upravo šok-scenarij za općedruštvenu akciju, s Milanovićem kao liderom-predvodnikom, još prije četiri godine u TV intervjuu Aleksandru Stankoviću zazivao zadarski filozof i bivši saborski zastupnik Marko Vučetić. Vidio je u Milanoviću veliki mobilizacijski potencijal, ali je lucidno procijenio kako je kronično nespreman za radikalne preokrete.
Hokejaško pretrčavanju s Pantovčaka u Banske dvore
"Ja bih mu se sutra pridružio u nekoj akciji da nakon ovih energičnih verbalnih istupa kaže ‘dajem ostavku na mjesto predsjednika RH, shvaćam da ne mogu ništa učiniti nego folklorizirati vlastito djelovanje i kandidiram se na mjesto premijera‘", kazao je tom prilikom Vučetić.
"Garantiram da bi on sebe pretvorio u očinsku figuru koja bi uspjela pobuditi nadu jer bi povezao liderstvo, odlučnost i samožrtvovanje za ono što narod želi. Žrtvovao bi ugodu i odlučio nešto učiniti. Zaboravili bismo mu sve što je radio dotad. Na takav način djeluje ovo naše društvo u pokušaju. Potrebna nam je šok-terapija, da netko napravi nešto što se od njega ne očekuje. Napravi li to Milanović, poduzme li takav samožrtvujući čin, ja istoga trenutka povlačim svoju odluku o odlasku i vraćam se u politiku", obećao je tada Marko Vučetić.
Vučetić se sigurno neće vratiti u politiku nakon Milanovićeve ziheraške odluke u stilu "Juriš, braćo, ja za vama!". Igranje na sigurno obično nikad ne donosi ni neku veliku zaradu. Premda će svojom pozadinskom potporom s Pantovčaka nesumnjivo malo pomoći kadrovski opustošenom SDP-u, nije baš izgledno da će im takva Milanovićeva pomoć biti dovoljna i da se predsjednik može nadati hokejaškom pretrčavanju s Pantovčaka u Banske dvore.
