Na korisničkom Facebook profilu, gdje su učestale objave plasirane s ciljem umanjivanja strahota Holokausta, objavljena je tvrdnja: “Preko 3.000 živorođene djece je registrovano u Auschwitzu, bez ijednog smrtnog slučaja dok je Auschwitz bio u funkciji pod njemačkom vlašću‼ Trudnoća u Auschwitzu nastajala je zbog otvorene prirode objekta“.
Novorođenčad u Auschwitzu je ubijana
Provjerom na dostupnim i relevantnim izvorima može se lako utvrditi da navedene informacije nisu točne. Prema navodima sa stranice Memorijalnog centra i muzeja Auschwitz-Birkenau, “do sredine 1943. godine sva djeca rođena u Auschwitzu, bez obzira na porijeklo, bila su ubijena – obično injekcijom fenola ili utapanjem. Logorska administracija novorođenčad je bilježila kao da su u pitanju novi dolasci u logor; zatvorenički brojevi bebama su tetovirani na bedrima ili stražnjicama”.
Na istoj adresi – službenoj stranici Memorijalnog centra i muzeja Auschwitz-Birkenau – može se naći i natuknica pod naslovom “Djeca rođena u Auschwitzu”, u kojoj se navodi: “U ranom razdoblju postojanja ženskog logora, novorođenčad je ubijana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, bez upisa u logorske spise. Od sredine 1943. nežidovskoj novorođenčadi bilo je dopušteno živjeti. Nekoliko dana nakon rođenja, ta činjenica bila je zabilježena u logorskim spisima i dodijeljeni su im logorski brojevi. Novorođenčad židovskih ubijana je do studenog 1944., kada je zaustavljeno masovno istrebljenje Židova, navodi Faktograf.
Djeca rođena u obiteljskom logoru za Židove iz Terezina nisu bila ubijena, ali ne postoje službeni podaci koliko je djece tamo rođeno. Sva djeca su ubijena tijekom likvidacije tog logora u srpnju 1944. godine. Dostupni dokumenti pokazuju da je najmanje 700 djece rođeno u Auschwitz-Birkenau, uključujući djecu Sinta i Roma rođenu u takozvanom Ciganskom logoru (Zigeunerlager) u Birkenau.”
Dostupni podaci, dakle, jasno govore da je u Auschwitzu, “dok je Auschwitz bio u funkciji pod njemačkom vlašću”, itekako bilo “smrtnih slučajeva” kad su u pitanju novorođene bebe.
Potresno svjedočanstvo primalje iz Auschwitza
Isto govore i izjave preživjelih svjedoka i svjedokinja, od kojih je najpoznatija Poljakinja Stanisława Leszczyńska, koja je pod zatvoreničkim brojem 41335 u Auschwitzu služila kao primalja. Umrla je 1974. godine, a o svom poslu u logoru svjedočila je nakon rata, u radu poznatom pod naslovom “Raport położnej z Oświęcimia” (The Report of a Midwife from Auschwitz). Rad je izvorno predstavljen 2. ožujka 1957. godine, povodom jubileja poljskih primalja održanog u zdravstvenom odjelu okruga Bałuty u gradu Łódź, a Stanisława Leszczyńska u njemu je zabilježila:
“Provela sam dvije od trideset i osam godina svog profesionalnog života radeći kao primalja zatvorena u ženskom koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Bilo je mnogo trudnica među ženama dovedenima u ovaj koncentracijski logor. (…) Ne samo bolesne žene, već i novorođene bebe postale su žrtve beskrajnih napada štakora i gamadi. Smrt je brzo dolazila tim ljudskim tijelima oslabljenima glađu i hladnoćom, mučenima njihovim iskušenjima i bolestima. U bloku je bilo ukupno 1000 do –1200 pacijentica, a svaki dan ih je umiralo deset do dvadeset. Njihovi leševi su se iznosili ispred bloka i predstavljali su dnevni izvještaj koji je dokumentirao njihovu tragediju. Žene koje su morale rađati u takvim uvjetima bile su u strašnoj situaciji, a položaj njihove primalje bio je izuzetno težak. Nije bilo nikakvih aseptičnih medicinskih potrepština, ni zavoja ni lijekova. Sva medicina koja je dodijeljena cijelom bloku bila je dnevna doza od nekoliko tableta aspirina. (…) Pomogla sam u porođaju preko 3.000 beba. (…) Do svibnja 1943. sva djeca rođena u Auschwitzu bila su ubijena na najokrutniji način – utopljena u bačvi vode”
“To su činile dvije Njemice, Schwester (“sestra”) Klara i Schwester Pfani. Sestra Klara je bila primalja po struci, i bila je poslana u Auschwitz zbog čedomorstva. Dobila je pomoćnicu, sestru Pfani, uličarku s riđim pjegama. Svaki porođaj pratio je glasan zvuk nečeg krkljanja koji je dolazio iz sobe ovo dvoje, a zatim zvuk prskanja vode, ponekad i prilično dugo. Nedugo zatim majka je mogla vidjeti tijelo svoje bebe izbačeno ispred bloka i kako ga štakori razvlače na komade. U svibnju 1943. situacija se za neku djecu promijenila. Plavooke plavokose oduzete su od majki i poslane u Naklo na germanizaciju. Kad god bi prijevoz za bebe napustio blok, pratile bi ga majke koje su glasno plakale kako bi se oprostile od svojih beba. (…) Židovsku djecu su i dalje utapali. Nije bilo šanse sakriti židovsku bebu ili je sakriti među nežidovskom djecom. “Sestre” Klara i Pfani naizmjenično su pazile na židovske rodilje, što je onemogućilo rođenja židovskih beba u tajnosti. Čim se dijete rodilo tetovirano je majčinim zatvorskim brojem, utopljeno u bačvi i izbačeno iz bloka. Preostala djeca doživjela su najgoru sudbinu – polako su umirala od gladi. (…) Među tim jezivim sjećanjima jedna je misao koja ostaje u mom umu. Sve su bebe rođene žive. Svi su htjeli živjeti. Preživjelo ih je samo trideset. Nekoliko stotina poslano je u Naklo na germanizaciju. Klara i Pfani utopili su ih preko 1500. Preko tisuću ih je umrlo od hladnoće i gladi. Ovo su okvirne brojke, ali ne uključuju razdoblje do kraja travnja 1943. godine”, navela je u Leszczyńska u svom potresnom svjedočanstvu.
Prema podacima sa stranice Memorijalnog muzeja, ukupno je u Auschwitzu registrirano 131 tisuću zatvorenica, od čega 82 tisuće Židovki, 31 tisuću Poljakinja, 11 tisuća Romkinja, a ostale žene bile su Ruskinje, Bjeloruskinje, Ukrajinke, Njemice, Francuskinje i Čehinje. Prve deportacije žena u Auschwitz zabilježene su u ožujku 1942. godine. U početku su boravile u odvojenom dijelu Auschwitza I, a u kolovozu 1942. prebačene su u Birkenau, gdje je osnovan ženski logor. Žene su također bile zatvorene, zajedno sa svojim obiteljima, u takozvanom obiteljskom logoru Theresienstadt (BII b), u Zigeunerlageru (BII e) kao i u takozvanim tranzitnim logorima (BII c, BIII).
Priložene fotografije
Govoreći o fotografijama objavljenim uz netočne tvrdnje da u logoru Auschwitz nije bilo smrtnih slučajeva novorođenčadi, iza nekih od njih stoje vrlo zanimljive priče. Primjerice, dvije fotografije koja prikazuju skupinu žena s djecom u naručju. U pitanju su mađarske Židovke s djecom: Ibolya Kovacs s kćerkom Agnes; Suri Hirsch s sinom Yossiem; Eva Schwartz s kćerkom Mariom; Magda Fenyvesi a kćerkom Judit i Boeszi Legmann s sinom Gyuriem, Dora Loewy (kćerka Szuszi) i Miriam Schwarcz Rosenthal (sin Laci). Fotografije su snimljene 1945. godine, ne u Auschwitzu, nego u Kauferingu, podkampu logora smrti Dachau. Fotografije se nalaze u Muzeju holokausta Sjedinjenih Američkih Država (arhivirano ovdje i ovdje).
Žene s fotografije čine grupu od sedam majki koja je s novorođenom djecom preživjela njemački logor smrti. Živote mogu zahvaliti mađarskom liječniku, također Židovu, koji se zvao Erno Vadasz. Skupinu od sedam trudnica u Kauferingu su nazvali Schwanger Kommando, a u veljači 1945. godine logorski kapo David Witz pozvao je liječnika Erna Vadasza, također logoraša, da se brine o njihovom porođaju. Pretpostavlja se da je ženama bilo dopušteno roditi jer je logorski režim uoči sloma nacizma bio blaži nego u prethodnim godinama. U roku od nekoliko tjedana Vadasz je uspješno donio svih sedam beba na svijet, unatoč činjenici da su dva porođaja bila vrlo komplicirana. Posljednja beba koju je porodio rođena je dan nakon rušenja logorskog krematorija, 29. travnja 1945. godine. Pri oslobođenju logora, američka vojska zatekla je majke i djecu u dobrom stanju. Priča o rodiljama (Schwanger Kommando) i doktoru Vadaszu, kojeg nazivaju zaštitnikom beba, poznata je i opisana, između ostalog i u stručnom časopisu Rambam Maimonides Medical Journal, u članku pod naslovom “Vođenje trudnoće u nacističkim koncentracijskim logorima: Uloga dvaju židovskih liječnika.”
Jedna od fotografija objavljenih uz dezinformacije o Auschwitzu, ona koja prikazuje dvanaestoro djece i jednu odraslu žensku osobu, snimljena je prije Drugog svjetskog rata, a prikazuje štićenike židovskog doma za nezbrinutu djecu u Varšavi. Fotografija je pohranjena na stranicama YIVO Instuta, organizacije koja čuva, proučava i podučava o povijesti Židova diljem istočne Europe, Njemačke i Rusije.