Kad je moj sin bio klinac, možda taman predškolac, jednom se zatrčao do bake pa ljutit zatražio od nje kosir.
– A šta će ti? – pitala ga je ona zaprepašteno. Kosir ili kosirača, kako hoćete, alatka je za sječu obično trave ili drugog niskog raslinja.
– Treba mi – viknuo je razdraženo.
– Za šta ti treba?
– Ma da Tomi odsičen glavu!
Tomo mu je bio prijatelj iz dvora, ni godinu mlađi od njega.
Događaj smo upamtili ne samo zato što nas je to sve diglo iz gaća, već i zato što smo kasnije zaključili kako je vjerojatno pretjerao s crtićima u kojima netom odrezane glave odmah poslije narastu. Vi sad sigurno mislite da znate kud vodi ova moja priča. Jer ću sad, mislite vi, stoposto video i televiziju proglasiti glavnim krivcem što je moj sin teoretski mogao postati ubojica s pet godina.
Ali neću, jer televiziju smo mu mi upalili i često zakasnili ugasiti, a kosiraču smo sve do tog dana mirno odlagali na njemu dostupno mjesto u kućnom dvorištu. Napisala sam tonu tekstova o njegovoj generaciji srasloj s društvenim mrežama i ekranima, pitala se je li sve u redu s njima, u što će izrasti i šta mi možemo uraditi. Iks puta bili smo zaprepašteni njegovim provalama i doživljajem svijeta.
I to onog izvan naše kuće, pred kojim smo se često osjećali nemoćnima. Znam točno gdje smo mi pogriješili, utješno je jedino što svi roditelji negdje kiksaju, nema savršenih. Ali da smo uvijek krivi mi odrasli, a ne oni, e to definitivno znam.
PONEDJELJAK: Predstavnici vlasti na sindikalnom eventu
Mi smo krivi i za to što je u nas Prvi maj otužan dan? Krivi smo i za to što su taj dan samo neki imali praznik. Krivi smo i što smo baš na taj dan jasnije čuli da su nam sindikati međusobno posvađani umjesto da smo se svi uhvatili za ruke, barem oni koji taj dan nisu trebali svojim gazdama na radnim mjestima, pa izmarširali na ulice.
Taj dan sindikati koji traže beneficije samo za svoje članove, ali ne u odnosu na one koji nisu članovi nijednog sindikata već manjeg, u najmanju ruku su mi se smučili. Obilježili su Praznik rada, jedini dan u kojemu bi mogli biti u glavnoj ulozi, zajedno s predstavnicima vlasti. Pa to je bila blamaža nad blamažama, kao da su pljunuli u lice ne samo svojim članovima za koje su naumili iskamčiti nekih 20 eura mjesečno više, nego i svima koji se još uvijek nadaju da borba za radnička prava ima smisla.
Savez samostalnih sindikata Hrvatske okuplja više od 100 tisuća radnica i radnika, a prije četiri mjeseca ponovno izabran za predsjednika Mladen Novosel rekao im je ovo: "Naša je zadaća i odgovornost, i tu opet podjednako mislim na Savez i na sve naše sindikate, osvijestiti radnike da se situacija na tržištu rada promijenila i da im se snaga znatno povećala, potaknuti ih i pomoći im da se organiziraju, i da tako sindikalno organizirani, kroz kolektivne pregovore, a ako treba i štrajkove, zahtijevaju i bore se za ono što im pripada – plaće i rad po mjeri čovjeka." A onda je nekidan, kad je većina radnika u svijetu ozbiljno demonstrirala, Novosel to obilježio družeći se s onima koji su po prirodi stvari na drugoj strani barikade. Ovako je to pojasnio: "Naše druženje u Tvornici je isključivo event SSSH-a. Pozvali smo predstavnike vlasti, ne da se družimo, nego da im jasno poručimo što zahtijevamo." I oni su ga fino saslušali. Pogotovo njegove genijalne izjave o osviještenim radnicima. Pored vođa koji ih vode na evente, radnici mogu dobiti samo maslinovo ulje na rate.
UTORAK: Prolaziti zagrebačkim ulicama – čista lutrija
U Zagrebu se skljokala skela sa zgrade Muzeja za umjetnost i obrt u Klaićevoj ulici. Mislim da odgovorni u Zagrebu, Petrinji, Glini, Sisku imaju više sreće nego pameti jer to da još nitko nakon potresa nije ozlijeđen dok hoda gradskim ulicama čista je lutrija.
"Do propusta je sigurno došlo, ali teško je sad govoriti čiji je propust", komentirao je Juraj Pojatina, diplomirani inženjer građevine iz Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo. Čovjek upozorava na krovne parapete i kaže da postoje mjere privremenog pridržavanja takvih elemenata kao što su vijenci. Pitanje je sluša li ga itko. Ili svi i dalje rađe slušaju predsjednika Zorana Milanovića. On se ovaj tjedan obrušio na Milorada Pupovca poput uličnog tučara u stilu "moj je veći": "Predstavljaš se kao predstavnik Srba, nisi to, to sam puno više ja nego ti." Milanović mu ovo nabija na nos već drugi put, koliko ja znam. Valjda zato što su i Srbi, kao i većina ostalih birača, na zadnjim predsjedničkim izborima glasali po sistemu manjeg zla. Uvijek kad se raspravljam s nekim tko u takvim situacijama odbija izlaziti na izbore dobijem odgovor: Logika govori da je zlo naprosto zlo, bilo ono manje ili veće.
SRIJEDA: Jesu li Grmojini govori samo za Hrvate?
A potvrda je ekspresno stigla već za dan kada se u sabornici sva sila zlobe sručila na Pupovca. "Mi sa 600 ili 700 tisuća eura financiramo protuhrvatsku propagandu, oni se obračunavaju s Republikom Hrvatskom, s našom budućnošću", vikao je Željko Sačić iz Hrvatskih suverenista, zalažući se da se prekine financiranje tjednika Novosti. Nesretnik nema pojma koliko se medija financira javnim novcem. Mislim da je to poznato već i onima koji od svih medija prate jedino Treći program HRT-a. Nikola Grmoja (Most) napomenuo je da se Novosti ne bave pitanjima koja su u interesu srpske nacionalne manjine. Prvo, u krivu je, što znači da Grmoja ne čita. Drugo, zar Srbe u Hrvatskoj ne bi trebalo zanimati što Grmoja govori i namjerava ili su njegovi govori rezervirani samo za Hrvate? Srbi bi trebali plesati Žikino kolo dok on i Sačić drže javne govore mržnje, šta? Velikodušno Grmoja predlaže da se novac, umjesto za tjednik, preusmjeri u infrastrukturne projekte u općinama s većinskim srpskim stanovništvom. To je ono bio jednom svratio u Majske Poljane pa ga se dojmilo.
Ali zanimljivo je kako se poklopilo da je prethodno opskurni Hrvatski tjednik, a mislila sam da ga nema, zarežao kako "Plenković plaća 600 tisuća eura za 80 Pupovčevih medijskih četnika..." i tako dalje, fuj i fuj. Vjerojatno se, dakle, Sačić i Grmoja napajaju vode s tog toksičnog izvora, a na temu se istaknula i zastupnica još jedne marginalne stranke. I sad se trebamo pitati: jesu li ovo djeca naprosto uzela oružje i pucala po Pupovcu pošto ih je tata Milanović vodio u streljanu da vježbaju?
Znam, sad ćete reći da je ove srijede vijest dana stigla iz Beograda. Osim što nas je većina prirodno zanijemila, govorili su njihovi političari. Trebalo ih je slušati i ozbiljno se nakon toga sam u sebe zagledati.
ČETVRTAK: Koliko je skrivenog nelegalnog oružja?
Jer predstavnici vlasti ovih zemljica na Balkanu već desetljećima ne odgovaraju ni za što. Suosjećajući s roditeljima ubijene djece, panično smo tražili razloge. Neki su ih našli u pomodarstvu, zapadnim vrijednostima, tehnologiji, a neki su odmah logično komentirali da je najveći problem u oružju. Poremećenih pojedinaca ima posvuda, ali da nema gomile pušaka sred bajuneta zbuksanih po podrumima, ne bi izašli na ulicu krvavih ruku. Koliko je skrivenog nelegalnog oružja po hrvatskim budžacima, glavno je pitanje. Drugi je par postola koliko je mladih s poremećajima mentalnog zdravlja i koliko smo na području preventive zapuštena zemlja.
U splitskom KBC-u godinama je radio jedan jedini dječji psihijatar, problemi su bili prepušteni takorekuć grupi entuzijasta. Odnedavno na Firulama rade dvije specijalizantice, formirana je dnevna bolnica bez stacionara pa djeca s težim oboljenjima odlaze u druge gradove na bolničko liječenje. Posla ima za dvadeset i dvije.
Psiholozi kažu da je za njima tolika potražnja da ih se čeka po tri mjeseca, a isto toliko i preskupe privatnike. Pa kome da se roditelji obrate? I to oni roditelji koji su problem uočili, a koliki tek nisu. Koliki su tek dozvolili nasilje i sami provode nasilje! Koliki se tek dive gangsterima! Koliki slave ratne zločince... I mogli bismo tako unedogled. I koliki su tek svi vjernici, a zaboraviše na biblijsku prispodobu "oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu."
PETAK: Migranti na kostima osjećaju poštivanje ljudskih prava
Zar opet? Pitali smo se to u petak ujutro. Dan ranije pitali smo se koliko sveopćem ludilu doprinose mediji koji se utrkuju s detaljima masakra u školi na Vračaru. Puno toga zabilježeno je kao eho te gomile vijesti o maloljetnom ubojici. Bio je pokušaj ubojstva u još jednoj beogradskoj školi, čuli smo za prijetnje bivšeg učenika u jednoj školi u Bihaću, pa za par mlataranja plastičnim pištoljima... Ali da će se netko tako brzo zaputiti pa nasumce pucati po ljudima. I to nedaleko Beograda. U selima kod Mladenovca. To je već bilo previše za jedan radni tjedan.
Dobro, nikako baš u ovom tjednu ne želim zaboraviti izvještaj Human Rights Watch (HRW) s dokumentiranim iskazima izbjeglica i drugih migranata protjeranih iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Nedavno je, kako bi opravdao sebe i sebi podređene zbog procurjele WhatsApp prepiske pred kamerama ministar Davor Božinović rekao da Hrvatska poštuje sva ljudska prava i da domaća policija ne provodi pushbackove. Većina ispitanih tvrdi da su ih hrvatski policajci nasilno protjerivali i po desetak puta, ignorirajući njihove zahtjeve za azilom. "Počeli su šamarati i udarati djecu. Zatim su im naredili da odšetaju u šumu. Kad sam sljedeći put vidjela djecu, ležala su na zemlji. Policajac im je rekao da ustanu i skinu se goli. Udarali su ih pendrecima dok su se skidali", svjedočila je žena iz Afganistana, a sve izjave su slične. Istraživači su tokom 2021., 2022. i 2023. godine intervjuirali više od stotinu izbjeglica i tražitelja azila, dominantno porijeklom iz Afganistana, Irana, Iraka i Pakistana.
Grmoji na znanje, o ovome sam pročitala u Novostima, a on neka uzme kosir pa mi sasiječe glavu!