Mate Parlov u jednoj se stvari razlikovao od većine umirovljenih sportskih šampiona. Nitko ga nikada nije čuo da se žali zato što ga ne poštuju koliko je zaslužio.
Naše ostarjele vedete u pravilu se teško mire s činjenicom da ih nakon silaska sa scene više nitko ne šljivi: matični savezi ne sjete im se ni rođendana, novinari ih više ne potežu za rukav, ne stižu im pozivnice za svečane akademije i glamurozne evente, jedva da se više itko za njima okreće na ulici. Mate s tim nije imao nikakvih problema, dapače, on kao da je prodisao onoga trenutka kad je napustio ring.
Otvorio je mali kafić u središtu svoga malog grada i tamo kuhao grozne kave, što ni najmanje nije naškodilo omiljenosti njegova lokala. S gostima, a oni su uglavnom bili neki običan, anoniman svijet, nije evocirao uspomene na dane ponosa i slave, nego ćakulao o novitadama i problemima svakodnevice.